Objavljeno u Nacionalu br. 327, 2002-02-19

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Kažnjavanjem umirovljenika zastrašuju se i profesori koji su tužili državu zbog neisplaćena regresa

Spomenuta se umirovljenička sudska kavlarija nedavno opet našla u središtu medijske pažnje zbog 900 kuna sudske pristojbe

U Večernjaku od subote, u članku o pravnoj državi i umirovljeniciama, čitam, među ostalim, i bizaran statistički podatak da dnevno u našoj zemlji umire 70 umirovljenika, od kojih je barem nekoliko tužilo državu, pa je, prema tome, odugovlačenje sudskih procesa za usklađivanje njihove mirovine direktan dobitak za tu državu. U skladu s poslovicom da nikome ne osvane a da nekome ne omrkne, ovoj državi, čini se, u tom predmetu sviće svakodnevno. Uostalom, to da državi sviće kad njeni građani umiru i nije neka nova stvar. Zavirimo li malo u povijest, vidjet ćemo niz takvih primjera jer komplicirane građevine državnih struktura nerijetko počivaju zapravo na leševima, a groblja su, čini se, najbolja gradilišta za kraljevske i predsjedničke palače, sudske zgrade, a bome i nebodere umirovljeničkih fondova.
Neki nadobudni poduzetnik mogao bi se sažaliti nad tim silnim parama koje se gube tako velikom stopom umirovljeničke smrtnosti i osjetiti potrebu da ih usvoji. Pada mi na pamet, recimo, Čičikov iz satiričnog Gogoljeva romana “Mrtve duše”, koji je krstario Rusijom i otkupljivao mrtve kmetove koji su bili još administrativno živi. Možda i ne bi bilo previše bizarno očekivati da se netko sjeti otkupljivati naše preminule umirovljenike radi njihovih potraživanja od države i HZMO-a. Ako to danas pravno i nije moguće, uvijek se može donijeti uredba po kojoj bi ono nemoguće postalo moguće. Jedino nije moguće donijeti uredbu po kojoj bi sve to odjednom postalo moralno.
Dosad se u praksi pokazalo da su svakojake, pa i najmaštovitije pljačke moguće i da mogu biti provedene u okviru zakona, pa bi i jedna ovakva velika pljačka mrtvih mogla postati realnost. Naime, u eri zahukatale privatizacije mali su dioničari prodavali svoje dionice nizašto. Poneki ne znajući njihovu vrijednost, a poneki svjesni da s njima ne mogu ništa. Hoće li u takvom slučaju trajno dekintirani i nezaposleni rođaci i djeca prodavati svoje preminule umirovljenike za paštetu ili konzervu mesnog doručka?
Spomenuta se umirovljenička sudska kavlarija nedavno opet našla u središtu medijske pažnje zbog 900 kuna sudske pristojbe koja će dodatno opteretiti ionako kronično preopterećeni umirovljenički budžet. Što se tiče novca zbog kojeg su se i upustili u tužakanje s rogatima, država ih svakodnevno uvjerava da su ga dobili u okviru Zakona o povećanju mirovina, ostalo je “samo” ovih 900 kuna pristojbe. Za tu se svotu, primjerice, može kupiti oko dvadeset kila mesa ili više od 100 kg kruha, a o krumpiru da I ne govorimo. Nekome tko pazi na svaku kunu, to je godišnja ušteđevina.
Pitamo se sada je li ova državna vlast uistinu toliko socijalno neosjetljiva da će strogoću i svoje poluzavisno sudstvo trenirati na umirovljenicima, ili u pozadini te odluke stoje još neki razlozi. Uostalom, spomenutu je pristojbu moguće izbjeći adekvatnim poreznim potvrdama i potvrdama o imovinskom stanju. Oni koji imaju socijalnu iskaznicu tu pristojbu neće plaćati. Čemu onda takva javna panika oko sudskih pristojbi?
Čini mi se, dobrim dijelom zato što je Vlada uvidjela da joj od masovnih tužbi prijeti znatna financijska opasnost i zato što se u proteklom periodu počesto nije držala onoga što su njeni službenici potpisivali. Jedan od takvih primjera su i masovne tužbe koje su pokrenuli učitelji i školski djelatnici zbog regresa koji je zajamčen uredno potpisanim Kolektivnim ugovorom, ali nikada nije isplaćen. Ne znam koliko je učitelja i školskih djelatnika do sada tužilo državu, ali sudeći po raspoloženju u mojoj školi gdje se na to spremaju svi, tih će tužbi biti prilično, a potraživana svota bit će još priličnija. U javnosti je spomenut podatak o 10.000 mogućih tužbi, a hipotetska svota u tom bi slučaju bila 35 milijuna kuna. Nije li upravo ovih umirovljenihčkih 900 kuna zastrašivanje mogućih tužitelja koji su i pravno i moralno u pravu, pa ih, da bi se izbjegla financijska katastrofa administracije i domino efekt tužbi, svakako treba obeshrabriti?
U školi u kojoj radim vijest o 900 kuna sudskih pristojbi izazvala je opravdana pitanja o tome hoćemo li i mi, školski djelatnici koji smo tužili državu, kad se jednom u dalekoj budućnjosti naš spor i okonča, nakon svega morati platiti neku nebuloznu cifru. Na deset tisuća tužbi, to bi moglo biti oko 10 milijuna kuna. Budući da se u ovoj zemlji ne zna što će biti sutra, osim da će to sutra jednom doći, na to pitanje ne može se pouzdano odgovoriti. Međutim, kako sada stoje stvari, prilično se pouzdano može reći da su u slučaju spomenutih tužbi sindikati ugroženiji od djelatnika. Tužbe, naime, podižu sindikati i njihovi pravnici, koje su članovi opunomoćili da to za njih učine. Stoga, teoretski, ovaj popratni udar sudskih pristojbi prije bi pogodio sindikate i sindikalne udruge nego pojedince.
Međutim, što god da je moguće, a moguće je svašta, ne bi valjalo popuštati pristiscima i valjalo bi se za svoje pravo boriti. Makar i pod prijetnjom onih 900 kuna. Pogotovo ako je to pravo zajamčeno nekim valjanim dokumentom koji je valjano potpisao pismeni državni službenik. Bit će, doduše, tragično ako nas država nakon godina i godina suđenja i odgađanja uvjeri da smo spomenuti novac za regres već dobili, nekakvom uredbom, ili nekim zakonom, a nama da ostaju samo troškovi. Bit će tragično, ali neće biti prvi put. Štoviše, na takve smo državno-administrativne tragedije već navikli pa možda i neće boljeti previše. A dobitak, ako se dogodi, značit će mnogo. U svakom slučaju mnogo više od onih 3500 kuna regresa. To će značiti da se u ovoj zemlji nešto napokon promijenilo nabolje.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika