Objavljeno u Nacionalu br. 327, 2002-02-19

Autor: Ilko Čulić

Šesto čulo

Najbolji album Ramonesa nakon 1980. godine

Joey Ramone - 'Don't Worry About Me' (Sanctuary - Menart)

Za Ramonese je uvijek bilo rezervirano počasno mjesto u punkerskom panteonu, ali tek je nakon njihova povlačenja do kraja rasvijetljena uloga koju su odigrali na američkoj rock sceni. Od prvog albuma “Ramones” do oproštaja s “Adios Amigos” prometnuli su se u jedan od najutjecajnijih američkih bandova svih vremena. Pokraj starih i novih punkera, među njihovim sljedbenicima pojavljivali su se R.E.M., Nirvana, Pearl Jam, pa čak i Guns ‘n’ Roses. Međutim, Ramonesi su se do zadnjeg dana držali podalje od rockerskog establishmenta, a na prvom i posljednjem solo albumu Joeyja Ramonea “Don’t Worry About Me” oko njega su opet bili samo bivši suborci iz newyorškog undergrounda. Uz bubnjara Markyja Ramonea, te producenta i gitarista Daniela Raya, koji je surađivao s Ramonesima na albumu “Adios Amigos”, Joey je uzeo u ekipu bas gitarista Andyja Shernoffa, koji je sedamdesetih godina svirao u proto-punk bandu The Dictators, i još jednog omiljenog bubnjara, Franka Funara iz gotovo zaboravljenih Del Lordsa.
Na papiru, takvo okupljanje punk veterana baš i nije izgledalo kao idealno rješenje jer Joey je već na početku snimanja doznao da će ubrzo izgubiti bitku s rakom limfe, a silno je želio ostaviti album koji će se pamtiti jednako dugo kao klasici Ramonesa. Preminuo je 15. travnja 2001., no posljednja želja ipak mu se ispunila zahvaljujući upornosti Daniela Raya koji je u dramatičnim okolnostima uspio završiti 20 pjesama. Tako je dobio dovoljno materijala za pažljivu selekciju prije finalnog miksa, a nakon što je pripremio 11 najboljih snimki pozvao je Joeyjeva mlađeg brata Mickeyja Leigha koji je odobrio potpisivanje ugovora s diskografskom kućom Sanctuary i izabrao naslov “Don’t Worry About Me”. Istoimena pjesma zatvara album i posve je izvjesno da će biti prihvaćena kao epitaf Joeyja Ramonea, no još veće zanimanje fanova mogla bi izazvati efektna obrada “What A Wonderful World” , začinjena riffom Sex Pistolsa iz “Pretty Vacant”. Prva asocijacija može biti diverzija koju je prije smrti napravio Sid Vicious na Sinatrinoj “My Way”, no Joey se u reinterpretaciji Louisa Armstronga mnogo više oslonio na vlastito iskustvo s albuma “End Of The Century”. To je bio peti studijski projekt Ramonesa, a produkcija legendarnog hitmakera Phila Spectora odvojila ga je kako od njihovih ranih radova, tako i od izleta u hard core koji su uslijedili sredinom osamdesetih. S toga albuma skinut je njihov najuspješniji singl “Baby I Love You”, ali “What A Wonderful World” miriše na veći hit i to bez prepuštanja nostalgiji ili iskazivanja navijačke privrženosti.
Kroz sljedeću pjesmu “Stop Thinking About It” postavljen je direktni link prema starim Ramonesima, ali nastavak otkriva i nekoliko zanimljivih odstupanja. Duet s Captainom Sensibleom iz The Damned zvuči kao posljednji pozdrav londonskim punkerima, a “Venting” podsjeća na trajnu fascinaciju Iggyjem Popom, koja je još jedanput istaknuta pred kraj albuma, i to obradom njegova klasika “1969”. No to je ipak nešto starija snimka preuzeta iz projekta “We Will Fall: A Tribute To Iggy Pop”, dok u završno poglavlje autobiografije Joeyja Ramonea, uz nezaobilaznu “Don’t Worry About Me”, ulazi pjesma “I Got Knocked Down (But I’ll Get Up)”. Da je album potpisala kompletna postava Ramonesa, ovo bi bio njihov najbolji rad nakon 1980.

Air – ‘Everybody Hertz’ (Virgin – Dallas)
Opremanje remiks albuma katkad se može prikazati kao eksperiment, ali u većini slučajeva to je rutinska operacija kojom se produžava rok trajanja komercijalnih izdanja klupske glazbe. Prošlogodišnji album pariškog dua Air – “10 000 HZ Legend” održao se nekoliko mjeseci na europskim top-listama, no Nicolas Godin i Jean-Benoit Dunckel nisu došli do priželjkivanog broja hit singlova i pokušat će popraviti prosjek ubacivanjem na tržište novih remikseva. Dvije ozbiljne prilike stvorili su razvikani hip hop tandem The Neptunes i kultni londonski dub-reggae producent Adrian Sherwood, dok je preostali materijal gotovo neupotrebljiv zbog neinventivnih zahvata francuskih remiksera, ali i zbog nepromišljene odluke da se cijeli projekt usmjeri na samo tri pjesme.

Fanfare Ciocarlia – ‘Iag Bari’ (Piranha)
Rumunjski Gypsy-brass orkestar Fanfare Ciocarlia, koji u ponedjeljak 25. veljače gostuje u SKUC-u, na trećem albumu snimljenom za njemački label “Piranha” zaustavio se otprilike na pola puta između makedonskog Kočani Orkestra i londonskog Bollywood Brass Banda. Kroz tradicionalne balkanske ritmove provlače se popularne melodije iz hollywoodskih i bollywoodskih filmova, a većinu vokalnih dionica pokriva rumunjski folk-pop pjevač Dan Armeanca. Na albumu nema ničega što bi se moglo dovesti u vezu s Bregovićem, ali dvominutni instrumental “Bubamara” koji je srećom ostavljen za kraj preuzet je od Neleta Karajlića.

Lambcop – ‘Is a Woman’ (City Slang – Dallas)
Najveći, ako ne i jedini ozbiljniji nedostatak šestog albuma Lambcopa proizlazi iz činjenice što “Is a Woman” dolazi na tržište dvije godine poslije briljantnog “Nixona”, koji je bio gotovo unikatan spoj alter-countryja i klasičnog soula. Nove pjesme Kurta Wagnera uopće nisu slabije od onih s prethodnog albuma, ali frontman Lambchopa je ovaj put posegnuo za konvencionalnijim kantautorskim rješenjima, a izbjegavajući utjecaje Curtisa Mayfielda i Briana Wilsona potisnuo je u drugi plan i barem polovicu članova vlastitog banda. “The New Cobweb Summer”, “D. Scott Parsley” i naslovna pjesma dokazuju da se rizik isplatio, iako se može očekivati da dio fanova neće pozdraviti tako nagli zaokret.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika