Isticanjem svoje kandidature za predsjednika HDZ-a Ivić Pašalić pružio je izvrsne argumente za objektivnu dijagnozu smjera i rezultata prvih dviju godina koalicijske vlasti, ali i ništavnosti procesa u HDZ-u kojima se taj nacionalistički pokret imao transformirati u europsku konzervativnu stranku.
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. “Bilo bi dobro da Pašalić pobijedi, jer će se ostale stranke lakše nositi s HDZ-om. To bi bilo jako korisno za SDP, koji će se moći komotno ponašati, ali ne bi bilo dobro za Hrvatsku”, kao i obično sasvim pogrešno novonastale prilike komentira Zdravko Tomac. On, baš kao i Sanader, koji sam sebe glasno uvjerava da će unatoč svemu pobijediti na stranačkim izborima, Pašalića promatra tek kao medijski sotoniziranog nasljednika Tuđmanovih moći, zaboravljajući pritom na cjelokupnu stranačku, medijsku i vlasničku infrastrukturu što ju je Pašalić izgradio još za Tuđmanovih dana.
Previše je ljudi u Hrvatskoj pašalićevskom distribucijom izvaninstitucionalne i skrivene moći ostvarilo svoje životne snove, a još ih se više nada njegovoj pobjedi i povratku na svoja nezaslužena mjesta. Ti zaljubljenici u nedemokratske metode zaogrnute plaštom lažne demokracije svoju priliku za napredovanje, skupljanje moći i nelegalno ovladavanje materijalnim bogatstvima vide baš u Pašaliću. Fantazije o njegovoj lukavosti i navodnoj političkoj vještini manipuliranja sadržavaju supstrat iz kojeg u Hrvatskoj nastaju zloćudni tumori njenog udaljavanja od civilne i poštene države.
Široko rasprostranjena fascinacija njegovim umijećem da upropaštava banke, organizira medijske monopole i diktira tempo aktualnoj vlasti raspršila bi se i otišla u vjetar čim bi državni odvjetnik počeo raditi svoj posao a Račan se prestao toliko bojati utega na vlastitim nogama koji mu dvije godine nakon preuzimanja vlasti postaju toliko teški da se koalicija kojoj se našao na čelu raspada uzduž i poprijeko, tapkajući već mjesecima na mjestu, stopirajući društvene reforme koje su došle baš do točke na kojoj se nalaze Pašalić i njegove nelegalne i nelegitimne moći. Uostalom, nisu li prvi veliki javni razlazi Račana i Budiše uslijedili upravo onih dana kad se Budiša s Pašalićem šepirio na tribinama Sinjske alke. Simplificirano, sudbina Hrvatske nalazi se u tom trokutu: Račan, Budiša, Pašalić.

Koalicija SDP-a i HDZ-a
Nedavna afera s pomahnitalim državnim odvjetnikom razotkrila je što bi mogao poremetiti ravnotežu uspostavljenu i prije nego što je Tuđman napustio ovaj svijet. Tako uspostavljena arhitektura moći posljednjih se mjeseci počela raspadati. Budiša je povukao niz nespretnih poteza, Račan se našao na razmeđi između raspada koalicije i prijevremenih izbora, a Pašalić shvatio da sigurnosni mehanizmi posttuđmanovskog braka iz interesa mogu početi pucati po šavovima te da bi mogao završiti ondje kamo u svojim inauguralnim izjavama i sam sebe smješta. “No znate, u životu ništa nije ni crno ni bijelo. Niti sam ja anđeo kakvim bih se sada htio predstaviti. Nije se Pašalić promijenio pa sada želi pričati o ekonomiji, nego je Pašalić promijenio fokus svojeg zanimanja”, tvrdi najveći zloduh hrvatske politike upućujući nas na izvorište svoje traume.
Sve više političkih analitičara procjenjuje da se približava trenutak u kojem će HDZ i SDP moći bezbolno koalirati. Takva opcija ne spada u već spominjane političke fantazije. Ona je sasvim realna iz više razloga. Bjelodano je da su tzv. hrvatski socijaldemokrati pune dvije godine provodili dosljednu politiku umivene hadezeovštine. Simpatije europske i međunarodne zajednice izvojevane su na blijedim i suzdržanim pokušajima otvaranja prema njenim standardima, dok su unutarnje reforme bile omeđene konzerviranjem svega postojećega, o čemu su odlučivali stožeri za obnovu digniteta Domovinskog rata navođeni izravno iz Pašalićeva generalštaba. U takvom jeftinom cjenkanju Račan je izgubio pune dvije godine odbijajući u bilo kojem trenutku vlastitu političku moć riskirati potezima koji bi istinski ozdravili Hrvatsku. Sanader i ekipa prezadovoljni su ukupnom Račanovom politikom. Dodirnih točaka je sve više, razumijevanje je očito, a ni straha da će Račan početi nekakvu detuđmanizaciju uopće nema.
Čondićevo oglašavanje od prije nekoliko dana izazvalo je sveopći muk. Čondić je izgubio svoju funkciju jer je HDZ u Račanovoj politici mekane tranzicije pronašao svoj siguran brlog. U takvoj konstelaciji snaga i sveopćem pomirenju hrvatski se kancelar osjećao sigurnim: koalicija s HDZ-om as je koji će se uvijek moći pod krinkom nacionalne stabilnosti bez problema izvući iz rukava. Od Budiše je već odavno medijskim forsiranjem napravljeno političko čudovište i desno smetalo koje remeti grandiozne račanovske reforme i strukturalne promjene. HSLS-ova tvrdolinijaša s lakoćom se može odgurnuti s koalicijskog trona jer, mišljenje je većine, od njega bilo koja vlast može imati, iskustvo je pokazalo, više štete nego koristi. Isto takvo tvrdolinijaško smetalo nalazi se i u HDZ-u. Pašalić je smetnja Sanaderovim umjerenjacima koji će se u ime neke buduće koalicije i vlasti odreći i posljednjih ostataka rigidnog hadezeovstva i desničarskog ekstremizma. Posljednja prepreka koaliciji koja je zapravo već uspostavljena Račanovom ideologijom nerevanšizma upravo je Pašalić.

Kišobran stranačkog prvaka
U “naštelanoj” političkoj i medijskoj klimi koja forsira Bandićev pokušaj podmićivanja policajaca, u kojoj bi Ferenčak trebao biti diskvalificiran jer gradi baraku bez lokacijske dozvole, a Vesna Pusić medijski razapeta zbog jedne parkirališne kazne, stvaraju se uvjeti u kojima bi i pašalićevština trebala biti postavljena u okvire kakve i zaslužuje.
Nedavna izjava Ivice Crnića, predsjednika Vrhovnog suda, koja potvrđuje da se koalicijska vlast u prvoj polovici mandata uopće nije bavila pravosuđem, krije prave motive Pašalićeve kandidature za predsjednika HDZ-a. Uporno izbjegavanje sređivanja stanja u pravosuđu i Državnom odvjetništvu rezultat je Račanova pragmatizma. Tihe najave skorašnjeg smjenjivanja glavnog državnog odvjetnika pokazuju da je konsenzus između SDP-a i HDZ-a preduvjet koji je kancelar smatrao nužnim za aktiviranje svih instrumenata pravne države bez straha od gubitka vlasti, desničarskih prosvjeda i drugih metoda koje bi bile iskorištene za nasilno rušenje i destabiliziranje vlasti. Sada, kad su dvije najjače stranke postigle definitivan konsenzus o vlasti kao najvećoj vrijednosti, i kazneni progoni koji bi mogli uslijediti prestaju biti bilo kakvom preprekom idili koja je uspostavljena.
Pašalićeva kandidatura najvrjedniji je dokaz njegova nagomilanog straha od mogućeg kaznenog progona. Funkcija predsjednika HDZ-a nije njegova želja nego nasušna potreba da se pred mogućim pravosudnim progonom sakrije pod kišobran mogućeg stranačkog prvaka. U takvom slučaju, razotkrivanje njegove uloge u nekim od najvećih i najtežih hrvatskih afera 90-ih moglo bi biti otežano.
Sljedeći tjedni i mjeseci pokazat će je li support što ga je u doba tuđmanizma izgradio fikcija ili stvarnost. Upravo o njemu i Račanovoj odluci da aktivira pravni sustav ovisit će budućnost Ivića Pašalića.