Objavljeno u Nacionalu br. 327, 2002-02-19

Autor: Nenad Polimac

Filmski tribunal

Alejandro Amenabar prvi je španjolski redatelj koji je uspio osvojiti Hollywood!

Španjolski redatelj Alejandro Amenabar voli zafrknute završnice

Španjolski redatelj Alejandro Amenabar voli zafrknute završnice. U prvijencu “Seminarski rad” iz 1996., koji je snimio kao 23-godišnjak, glavna junakinja Anna Torrent (gledali smo je još kao curicu u “Zmiji u njedrima” Carlosa Saure i u remek-djelu Victora Ericea “Duh košnice”), studentica Fakulteta audio-vizualnih umjetnosti, istražuje kako je u videoarhiv institucije koju pohađa dospjela tzv. snuff kaseta sa snimkom autentičnog mučenja i klanja nepoznate djevojke. Ubrzo otkriva i osumnjičenog, zgodnog i šarmantnog kolegu (Amenabarov omiljeni glumac Eduardo Noriega) koji ima sve što poželi i nimalo ne odgovara definiciji manijaka. Njegova obrana je uvjerljiva, a zavodljivost impresivna, pa ga cura briše s popisa potencijalnih ubojica. Ipak, u trenutku kad je povjerovala da joj je taj momak jedina brana pred sadistima koji čuče u mnogim profesorima i studentima njezina fakulteta, ispostavi se da je bila u krivu: upravo je taj dražesni zavodnik nemilosrdni koljač, psihopat koji uživa u odsijecanju ženskih udova pred kamerom.
Ništa posebno, prigovorit ćete, pa takvi obrati u traženju krivca postali su tako banalni da ih danas ima i u video filmićima najskromnije produkcije. U ovom slučaju ste u pravu, budući da je fabuliranje najkrhkiji adut “Seminarskog rada”. Ono što je u njemu originalno to je dosjetka da se snuff filmovi snimaju u okviru filmske akademije, kao legitimna posljedica opsjednutosti modernog društva nasiljem. Vješto elaboriranje te teme i fina Amenabarova režija prometnuli su “Seminarski rad” u hit u španjolskim kinima, film je dobio i šest nacionalnih nagrada Goya, a ni svjetska javnost nije bila nezaintrigirana: “Prvorazredni triler” komentirao je najutjecajniji američki tjednik o show-businessu Variety, a kritičar L.A. Weeklyja također je bio jezgrovit – “Briljantan film!”.
Amanabarovo iduće ostvarenje “Otvori oči”, snimljeno godinu dana poslije, bilo je bez narativnih klišeja, pa je malo tko mogao naslutiti da će na samom kraju filma uslijediti objašnjenje da je sve ono što smo gledali u zadnje dvije trećine puka fikcija glavnog junaka, neka vrsta uljepšane stvarnosti koja mu je omogućena dok vegetira u hiberniranom stanju. Nesumnjivo, vrlo radikalan koncept koji je ubrzo slično varirao i hollywoodski megahit “Matrix”, međutim, dok je američki film tijekom radnje publici dao naslutiti što je u pitanju, “Otvori oči” je bio konzekventan: sve se objasni tek u završnici i onima kojima se film dopao (a takvih je bilo poprilično) nije preostalo drugo nego da još jednom pođu u kino i objasne dotad nerazumljivo. Opetovano gledanje nije bilo problem, jer je riječ o prekrasno napravljenom filmu, puno suverenijem od “Seminarskog rada”, a budžet od dva milijuna dolara doimao se deseterostruko veći. Priču vam ne želim izlagati, jer pretpostavljam da ste vidjeli američki prepravak “Nebo boje vanilije” što upravo igra i u hrvatskim kinima: zbivanja su ista, samo što potonji pati od suhoparnije izvedbe, no zahvaljujući Tomu Cruiseu i vrhunskoj hollywoodskoj produkciji vidjelo ga je nebrojeno više gledatelja negoli “Otvori oči”.
Cruise je bio ključna osoba za konačnu Amenabarovu međunarodnu promociju. Oduševljen filmom “Otvori oči”, glumac i producent ponudio je mladom Španjolcu (rođenom u Santiago de Chileu od oca Čileanca i majke Španjolke, no 1973., nakon Pinochetova vojnog udara, kad je mališanu bila samo godina dana, obitelj se definitivno preselila u Španjolsku) režiju američke verzije, koju je on odbio, izgovarajući se: “Znam mnogo redatelja koji su došli u Hollywood napraviti film svojih snova, a završili su s noćnom morom u rukama.” Cruiseu je, međutim, ponudio scenarij za film “Uljezi”, koji se hollywoodskom moćniku svidio te ga je pristao producirati, a njegova tadašnja supruga Nicole Kidman prihvatila je glavnu ulogu. Iako se radnja odigravala u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata na otoku Jerseyju u La Mancheu, Amenabar je smatrao da Španjolska bez problema može “odglumiti” Englesku. Nije ga plašio rad u tuđini (perfektno govori engleski), nego je smatrao da tako može smanjiti troškove (njegova kompanija “Las producciones del escorpion” jedan je od koproducenata filma), a bilo mu je bitno još nešto: scenarij je napisao pod utjecajem okultnih romana što ih je čitao kao dječak, no čak i kad su se oni odigravali u Engleskoj, on je zamišljao da je mjesto radnje Španjolska.
Tijekom preprodukcije malo ga je uzdrmala pojava ”Šestog čula”, koji je na sličan način u završnici obrnuo zbivanja kao i njegov scenarij za “Uljeze”, no procijenjeno je da i dobro napravljen film sa sličnim motivima kao i recentni megahit može imati uspjeha kod publike. Razdoblje postprodukcije pribavilo je novi stres: Kidmanica i njezin suprug najavili su da se razvode, a redatelj se smirio tek kad ga je Cruise uvjerio da će sto posto ostati uz njega, unatoč bračnim razmiricama.
Premijerno prikazivanje “Uljeza” počelo je 10. kolovoza 2001. u američkim kinima, pa ako utržak prvog vikenda nije bio spektakularan (14 milijuna dolara – skromno u odnosu na 45 milijuna “Američke pite 2”), idući jesu. Film, naime, uopće nije bilježio pad gledanosti, što je značilo da ima odličnu usmenu predaju, pa je bruto zarada do kraja 2001. iznosila 96 i pol milijuna dolara. I to s budžetom od samo 17 milijuna! Alejandro Amenabar postao je prvi španjolski redatelj u povijesti kinematografije koji je uspio osvojiti Hollywood!
Amenabar je pritom zasigurno zadovoljniji činjenicom što mu je uspjelo napraviti vrlo dobar film. Za razliku od “Otvori oči”, koji je bio apsolutni original, “Uljezi” pripadaju podžanru gotičkih horora o osamljenim dvorcima u kojima vrebaju duhovi (ponajviše se nameću usporedbe s crno-bijelim klasikom Jacka Claytona “Nevini”, ekranizacijom pripovijetke Henryja Jamesa “Okretaj zavrtnja”). Glavna junakinja je žena koja stanuje u takvom samotnom dvorcu s dvoje male djece, sve nespokojnija otkako joj se muž ne vraća iz rata. Živi po posebnim pravilima – njezina djeca nikad ne smiju biti izložena danjoj svjetlosti, jer su preosjetljiva, pa zavjese moraju biti uvijek spuštene, a vrata od pedeset soba tog golemog zdanja uvijek zaključana, kako netko ne bi nesmotreno klincima ugrozio život. Zbivanja postaju još čudnija kad se u dvorcu pojavi troje slugu koji su nekad davno tu radili, a kulminiraju kad gazdaričina kći počne tvrditi da im se u spavaćoj sobi neprestano pojavljuje neki dječak, kojeg nitko osim nje ne vidi. Ugođaj je pun zebnje i neugode, no u pitanju nije horor nego tjeskobni triler s ponekim zastrašujućim akcentom. Amenabarova režija je izvrsna te uspijeva stvoriti prijeteće situacije kako u interijerima tako i u eksterijerima, a odlična izvedba Nicole Kidman njegov je glavni oslonac u postizanju dramske uvjerljivosti.
Da bi se suvislije pisalo o tom filmu, bilo bi nužno otkriti završnicu koja baca potpuno drugačije svjetlo na prethodna zbivanja, no čitatelji koji još nisu gledali “Uljeze” zbog toga bi me prokleli. Redatelju služi na čast što je doista teško predvidjeti završni obrat (u ”Šestom čulu” M. Night Shyamalan ipak je znao ostaviti poneki trag raspleta u završnici), a upućenijima ću samo napomenuti da film temom podsjeća na “Bubimira” Tima Burtona – ali bez trunčice humora. Drugo gledanje je nužno jer tek tada možete razumjeti slojevitu situaciju glavne junakinje, a, vjerujte, ni tada vam neće biti dosadno jer je riječ o prilično tužnom i sugestivnom filmu o tome kako je proces prevladavanja trauma bolan i među mrtvima.
Za Amenabarov proboj ključna je činjenica što španjolsko podneblje u kojem snima filmove nikad nije promatrao kao pojedinačni nego univerzalni prostor. Poslušate li razgovore o španjolskoj kinematografiji koje u “Seminarskom radu” vode njegovi protagonisti, shvatit ćete da je tom momku već zarana sve bilo jasno o odnosu filma i publike. No to je tek jedna od tajni njegova uspjeha.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika