Nenad PolimacBraća Farrelly postala su gotovo zloglasna zbog političke nekorektnosti prema hendikepiranima i ocvalim ženama u filmu “Svi su ludi za Mary”, pa je njihovo novo ostvarenje “Ljubav je slijepa” neka vrsta isprike svim povrijeđenima: glavni je protagonist, naime, tip koji dobije priliku vidjeti unutrašnju ljepotu osobe s kojom je u kontaktu, pa mu se debela grdoba fine duše pričinja kao vitka krasotica, a lijepa, ali zločesta zavodnica kao ispijena vještica. Nejasno je zbog čega se moralne vrline ili mane moraju predstavljati fizičkim osobinama, no u provedbi te koncepcije braća Farrelly naišla su na još jedan problem: budući da su mnogi kadrovi snimljeni iz vizure glavnog junaka, potrebna je bila i sva sila scena koje su pokazivale objektivnu realnost. Za neke se likove to provodilo sustavno, a neki su potpuno zaboravljeni, kao da njihova moralna ljepota – odnosno ružnoća – uopće ne figurira kao bitan sastojak priče.

Koliko god nedosljedan, film nije nezanimljiv jer su ga napravili neosporno talentirani filmaši. Svoj stav o hendikepiranima naglasili su dodjelom važne sporedne uloge invalidu Reneu Kirbyju, koji se fantastično kreće samo uz pomoć ruku i baca u sjenu “normalne” glumce. Gwyneth Paltrow je pak povremeno maskirana kao da ima 150 kilograma, a prizor u kojem ona – u svom najljepšem izdanju – ispovijeda kako je to biti u koži debeljuce zbog raskoraka između iluzije i stvarnosti vrijedi ubrojiti u najbizarnije u povijesti kinematografije.

Zanimanje špijun: Poput oca i sina

Robert Redford uzdignuo je Brada Pitta iz anonimnosti u svom filmu “Rijeka sjećanja”, a njihova suradnja bila je neobična već i stoga što je Pitt cjelokupnim nastupom podsjećao na hollywoodsku legendu u njegovu mladenačkom razdoblju. Pravo je čudo što se nitko prije nije sjetio spariti ih kao partnere, pa “Zanimanje: špijun” ispravlja taj propust. Čini se, sa zakašnjenjem, budući da je Redfordov zvjezdani status već potamnio: unatoč budžetu od 100 milijuna dolara, zarada će jedva pokriti troškove.

Možda bi financijski učinak filma bio veći da mu je priča bolje sročena: razvlači se kroz dva i pol desetljeća, ne odviše pedantno evocirajući ključna povijesna razdoblja, a zaustavlja se u dalekoj 1991., kako se ne bi današnje Kineze povrijedilo zapletom o totalitarističkoj državi u kojoj se humanitarce zatvara i ubija bez milosti.

Meandričnu radnju jedino učvršćuju Redford i Pitt, solidno se snalazeći u ulogama špijunskog mentora i njegova štićenika, vješto pokazujući da je riječ zapravo o odnosu oca i sina. Motiv žene koja unosi razdor među njih tek je jedan od mnogih priloga tezi o urođenoj mizoginiji hollywoodskih scenarista. Najzanimljiviji dio odigrava se u sjedištu CIA-e, u kojem Redford pokušava “kupiti vrijeme” kako bi spasio Pitta iz Kine: redatelju Tonyju Scottu treba odati priznanje što se odrekao njemu tako drage vizualne pirotehnike kako bi nam pedantno pokazao funkcioniranje najmoćnije birokracije na svijetu.