Objavljeno u Nacionalu br. 326, 2002-02-12

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Spotovi s raspadnutim plućima stvorit će epidemiju straha od vlastitih organa

Balkan je na zlu glasu pa mnogi u Hrvatskoj ustrajno nastoje dokazati kako mi nismo na Balkanu

Balkan je na zlu glasu pa mnogi u Hrvatskoj ustrajno nastoje dokazati kako mi nismo na Balkanu i kako s tim divljim poluotokom nemamo veze. Međutim, ma koliko mi bježali od Balkana i svega što ta riječ nama znači, od balkanskog sindroma, izgleda, nismo uspjeli pobjeći. Ili barem nečega sličnog. Podsjetimo se, balkanskim sindromom nazvane su maligne bolesti od kojih su oboljevali NATO vojnici koji su imali tu nesreću da provedu neko vrijeme u jednom od nedavnih ratova na ovom poluotoku.
Prije nešto manje od dvije godine povezivalo se taj sindrom sa do sada nezabilježenim rastom slučajeva malignih bolesti u susjednoj Bosni i Hercegovini, a ovih dana mogli smo pročitati u novinama da ni nas nije zaobišla takva crna statistika. Dr. Zlata Herceg, predstojnica Kliničkog zavoda za radiologiju Klinike za plućne bolesti Jordanovac, ističe da se broj oboljelih od karcinoma pluća i bronhija u posljednje tri godine povećao za četvrtinu, što znači da bi se, ako stopa rasta nastavi ovim tempom, u sljedećem desetljeću mogao povećati i za sto posto. Podaci su u svakom slučaju alarmantni. Pulmolozi tvrde da 99 posto slučajeva karcinoma pluća nastaje kao posljedica pušenja. Bez obzira vjerujemo li u tako čvrstu vezu između duhanskoga dima i malignih bolesti dišnih organa, valja nam priznati da neka veza između pušenja i raka postoji.
Čini se da je upravo ta veza potkrijepljena medicinskim dokazima navela Ministarstvo zdravstva na vrlo agresivnu kampanju protiv pušenja čije naturalističke spotove odnedavno imamo prilike vidjeti na televiziji. Po svojoj agresivnosti, ali i po učincima i javnim odjecima ta me kampanja uveliko podsjeća na prve zdravstvene kampanje protiv side, kad su se mrtvačke glave, šokantne slike oboljelih i užas poluraspadnutih ljudskih tjelesa smatrali najboljom prevencijom. U sličaju AIDS-a, takva je kampanja pokazala više štetnih učinaka nego pozitivnih, a dobrom je dijelu mladih ogadila spolne odnose.
Pušenje nije kao spolni odnos i u njemu, kažu, nema ničeg pozitivnog. Ono je samo štetno i skupo. Šteti i pasivnima i aktivnima. Kao, uostalom, i sida. Aktivnima doduše malo više, pa je valjda bilo normalno da se protiv pušenja krene agresivno i da se puca iz svih oružja. Naime, gledanje raspadnutih pluća na malom ekranu u svima nama potiče očekivano pitanje: izgledaju li tako i moja pluća? Upravo je začuđujuće kako se ljudi identificiraju sa svime što vide na televiziji. Identificiraju se s političarima, s junacima sapunica, ponekad s deterdžentima i mačjom hranom, a sada, evo, i s unutarnjim organima.
Ovi spotovi protiv pušenja pružaju nam zornu projekciju vlastitih organa na malim ekranima. Stvar u svakom slučaju neugodna, a možda i štetna. Ako je istina da je stanje duha i mentalna energija jedna od najvažnijih komponenti zdravlja, a pozitivna sugestija najuspješniji lijek, ovakve slike su smrt za zdravlje. Jer kroz silan strah proizvode negativnu sugestiju. Uzrok karcinoma možda neće više biti komponente iz duhanskoga dima i smole, nego gubitak imuniteta zbog konstantnog negativnog razmišljanja o vlastitim plućima.
Na autogenom treningu preporučaju nam, recimo, da razgovaramo s vlastitim organima, da im tepamo ili da vizualiziramo kako ih omotavamo zlatom. A sve to da bismo prema njima izgradili neki pozitivan stav. Tako sam ja počeo svakodnevno razgovarati sa svojom jetrom. Kad sam u depresiji i kad mi je loše, zovem je Jetra, a kad sam zadovoljan i siguran u sebe, oslovljavam je s Jetrica. Ona mi, sva uzrujana, kaže da je ne zovem tako, jer da ju to podsjeća na dinstana jetrica. Dobro, kažem, neću te više zvati Jetrica, a zapravo bih je trebao zvati Jetrurinom, jer je već godinama povećana i jer se udebljala zajedno sa mnom. Odnedavno razgovaram i s gušteračom.
Tepam joj: “Guste moja”. To je nešto kao Seve, umjesto Severina. Međutim, jetra je ljubomorna kad razgovaram s gušteračom i želi da je zovem Jetre. A problem je izgleda u tome što su obje ženskog roda pa u svemu ima i nešto seksualno. Samo se bojim trenutka kad će me i jedna i druga, zavodljive kakve već jesu, početi privlačiti i na taj način. Kako ću onda imati obraza da se ispovijedim?
Oče, griješio sam bludno, reći ću.
Kako si griješio, sinko? – reći će velečasni koji me uvijek zove sinko, iako sam stariji.
Masturbiram na vlastitu jetru, reći ću stidljivo. Odnedavno i na gušteraču.
Stvar je o tome što bi broj očenaša koje bih trebao izmoliti za pokajanje uvelike nadmašio broj kombinacija na lotu. Da je Onan znao za gušteraču, predodžbe naše civilizacije o grijehu možda bi bile znatno drugačije.
Bez obzira na smiješne mistifikacije alternartivne medicine i ovakve karikaturalne i bizarne mogućnosti ljubavi prema vlastitoj unutrašnjosti, stojim na stanovištu da je ljubav prema vlastitim organima jedna od komponenti ljubavi prema samome sebi bez koje nam život postaje pakao. Stoga mislim da agresivne zdravstvene kampanje možda na prvu loptu i daju neke rezultate, ali uvjeren sam da su prilično štetne za našu sliku o sebi i stalno nas na nepotrebno drastičan način upozoravaju na krhkost naših tijela. Forsirajući ovakve strašne slike možda ćemo smanjiti ovisnosti, ali umnožiti neuroze. Pitanje je jedino što nam je draže.

Vezane vijesti

U Hrvatskoj jake nacionalističke tendencije

U Hrvatskoj jake nacionalističke tendencije

Posljednje izvješće ‘Nacije u tranziciji 2012' nevladine organizacije Freedom House u kojem se analizira demokratski razvoj država središnje i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika