Milan Bandić – zagrebački gradonačelnik u ostavci – pouzdano nije dužnosnik* lišen raznih vještina i sposobnosti, ali istančani osjećaj za vrijeme šutnje među njih evidentno ne pripada. Umjesto da o svojoj alkoholno-prometnoj epizodi – izazivanju sudara i bijegu pred policijom – do daljnjega postojano čkomi*, i pokuša je na taj način zauvijek situirati u nacionalnu podsvijest, on još uvijek vjeruje da se u javnosti može na neki način opravdati, da se može predstaviti kao žrtva nesretnih okolnosti, i to ga – po provjerenome psihološkome obrascu – gura u sve apsurdniju društvenu poziciju.
Nedavno je, ničim izazvan, izjavio kako je prije puhanja u alko-balon “uzeo osvježivač daha”, što mu je, navodno, povećalo koncentraciju alkohola u krvi. Jedna nezgoda s političkim konotacijama u Hrvatskoj može, kako vidimo, dovesti do potpuno novih spoznaja o metaboličkim procesima u omamljenome organizmu. Za stvar bi se mogao zainteresirati i nobelovski žiri. Čovjek ne mora biti pijan samo zato što je pio, nego zato što je na krivome mjestu u krivo vrijeme u usta ubacivao aromatske spojeve. Još ako je pritom – sačuvaj Bože – jeo grožđe, razina alkohola povećala bi mu se dramatično, a da nije popio ni gutljaja. Premda naizgled pijan, Bandić je zapravo bio mrtav trijezan, a za bijeg od policije odgovornost snosi aroma-terapija.

Ekspanzija političkog apsurda
Neka bude tako. Ukupan hrvatski politički apsurd ekspandira do astronomskih granica, i Milan Bandić kao takav nema specijalnih razloga da se ponaša kao iznimka. Sa svojim aromatskim izlikama on nastupa kao prirodni i sastavni dio jednoga savršeno iracionalnoga sustava, u kojem pojedinci – liječeći svoje psihološke komplekse – uz značajnu dozu sprdnje godinama mogu nesmetano ucjenjivati cijelu naciju. Na primjer, jedna figura minoris koja se predstavlja kao šef nekakvoga domovinskoga stožera poručuje publici preko novina da se umno-kadrovski proširuje i sastavlja revolucionarnu skupinu “novinara i intelektualaca” koja će srušiti vlast; druga figura iz iste branše, uvijek šarmantna potpredsjednica HDZ-a, najavljuje – “čim osvoji vlast” – hapšenje Ivice Račana i Stipe Mesića. Hrvatski naci-oriđinali* bore se – nesmanjenom žestinom – za mjesto pod suncem, a duhovnu podršku pruža im na vlastitome primjeru predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, koji sljedbenicima, promatračima i bezazlenim građanima u zadnje vrijeme još jednom zorno i uspješno demonstrira presudnu ulogu pojedinačne samovolje u nacionalnoj povijesti.
U nacionalističkim društvenim enklavama vijest o pobjedi Dražena Budiše na izborima u HSLS-u izazvala je freneziju; u građanskim krugovima oduševljenje je izostalo. Znalo se da se čovjek “na velika vrata” vraća u političku arenu prije svega zato da u njoj dodatno potencira kaos. To je njegova psihološka odrednica, a možda i karma*. U Budišinoj stranci razvijaju se – nakon njegove pobjede – procesi koje je ova kolumna već ranije slučajno predvidjela: HSLS se fragmentira na struju koja pripada novoformiranome establishmentu* – skupini aktualnih državnih funkcionara – i na “izvorni HSLS”, odnosno struju koja se nadahnjuje Budišinim “liberalnim nacionalizmom”. Komunisti bi u tom povodu rekli: bratstvo-jedinstvo ustupilo je mjesto “grupašenju”, a hadezeovci pridodali: “barakaši” su nadvladali “tehnomenedžere”. Protiv Budiše se – kako već bilo – formira blok ili frakcija etabliranih aktivista ugroženih njegovim nastupom, koja prijeti da će mu u parlamentu otkazati poslušnost.

Ni Budiša ne zna što su njegove ambicije
Slijed događaja logičan je. Članovi Vlade iz HSLS-a Budišino ponašanje doživjeli su kao uvredu, a ne samo kao opasnost. Stranačku funkciju preuzeo je u stilu Franje Tahija. “Članstvu” je poručio: tko nije sa mnom, protiv mene je. Svoje simpatične asistentice poput Dorice Nikolić instruirao je da preko novina lansiraju novu dogmu: onima koji ne misle kao Budiša, bolje je da odu iz HSLS-a. Prorok se vratio, na nama je da ga slijedimo. Uglavnom, Budišina sposobnost stvaranja neprijatelja postala je respektabilna, i razvija se usporedo s njegovom prividnom stranačkom dominacijom. Otvoreno je uvrijedio Gorana Granića – tu personifikaciju marljivosti – najavom njegove smjene, a slične neargumentirane autoritarne poruke uputio je i drugim ministrima koji generiraju iz HSLS-a. Zašto, Budiša? – pobunili su se ti sužnji hrvatske demokratske preobrazbe. Što smo ti skrivili?
Krivi ste što ste živi, odvratio im je neizravno u stilu Mažuranićevoga Smail-age, provocirajući njihovu kontrareakciju u formi najave unutarpartijskoga osamostaljenja do odcjepljenja. Na temu Budiše može se sad, naravno, psihologizirati do beskraja i istraživati njegove motive, uz zaključak da državni aparat koji mora funkcionirati po kriterijima takve osobe, inherentno sadržava jednaku količinu iracionalizma koliko i onaj tko mu se nameće kao kriterij. Ivica Račan namjerava u novoj seriji pregovora s Budišom spasiti koaliciju od raspada i Vladu od novih izbora, uz zadovoljavanje ambicija svoga sugovornika. No što su to Budišine ambicije? Da bude novi Goran Granić, ili novi Tonino Picula? Graniću je duhovito sugerirao da postane šef Račanova kabineta, posredno uzvraćajući Račanu na ponudu da sam postane direktor Leksikografskog zavoda. Račan će u svakom slučaju imati problema s ispunjavanjem bilo kojeg od Budišinih zahtjeva.

Liberal s nacionalističkom figom
Pristane li na smjenjivanje Gorana Granića, s kojim je uspostavio i osobni savez, Račan će potvrditi javnu tezu o vlastitoj slabosti i apsolutnoj ovisnosti o okolnostima. Trošan kakav već jest, njegov će image* dobiti dodatni uppercut*. Granić je i za Budišu i za Račana postao neka vrsta psihološke barijere i oko njega će, dakle, biti svađe. Simultano ali na drugoj strani, Račan će prije obrijati bradicu koja ga ukrašava cijeli život, negoli dopustiti da ministar vanjskih poslova postane netko tko je bazično izvan njegove kontrole. Tonino Picula je, uz Šimu Lučina, njegov najpovjerljiviji čovjek. Osim toga, Budišino preuzimanje ključnog sektora u Vladi – poput položaja potpredsjednika ili ministra vanjskih poslova – bilo bi signal ljubaznome Zapadu da je Hrvatskoj potrebna nacionalno fanatizirana desnica kao što su biljkama potrebni sunce i voda.
Kao ministar vanjskih poslova Budiša bi vjerojatno izvrsno surađivao s HDZ-om u dijaspori, ali – s obzirom na svoje stavove prema Haagu – nešto problematičnije s inozemnim demokratskim Vladama. Bez obzira na sve navedeno, on je protagonist na sceni i Račan ga mora na neki način neutralizirati. Njegova uloga, uostalom, ne mora biti do kraja loša. Kao liberal s nacionalističkom figom i obrnuto, Budiša na sebe veže dio umjereno desne političke publike, koji bi – u njegovome izostanku – simpatije mogao pokloniti HDZ-u i dodatno ojačati tu osmoglavu hidru koju sa scene ne može pomesti ni Heraklo.

Stupac tjedna: Mesićevo samoocjenjivanje
Uoči puta u treći svijet, predsjednik države Stipe Mesić izveo je za domaću publiku monorecital na temu vlastite efikasnosti, ocjenjujući – bez posebnoga povoda – svoj ukupan dvogodišnji doprinos naciji s “plus tri”, uz poseban naglasak na borbu protiv terorizma koju je, ne škrtareći, ocijenio s “plus četiri”. Mesićevo samoinicijativno samoocjenjivanje nekim promatračima može biti simpatično, premda je razmjerno neuobičajeno: političku djelatnost predsjednika najčešće vrednuju drugi.
A kad je o borbi protiv terorizma riječ, predsjednik bi plus četiri zaslužio da se eventualno pojavio u Afganistanu s bazukom na ramenu. Njegovo javno i višestruko solidariziranje s međunarodnom antiterorističkom koalicijom, tj. sa Sjedinjenim Državama – najvećom svjetskom silom – nije bilo takav čin hrabrosti koji bi opravdavao glorifikaciju samoga sebe. Uostalom, na planu interne borbe protiv terorizma Mesić je, zajedno s Račanom, ispod vlastitih kriterija vrednovanja. Fašistički spomenici stoje, kriminalci se ne procesuiraju, banditizam je u ekspanziji, na procesima ratnim zločincima svjedoci se ne usuđuju pojaviti pred sudom u strahu da ih ne likvidiraju “domoljubi” koje štiti država.