Zoran FerićU jednom prošlogodišnjem broju Orisa, našeg najznačajnijeg časopisa za arhitekturu, u okviru velike teme o urbanizmu, postoji i vrlo atraktivna fotografija iz Sao Paula. Na njoj se vidi jasna granica između favele Paraisopolis i bogataške četvrti Morumbi. S jedne strane su nabacane straćare od cigle i lima, ulice praktički ne postoje, a jedinom širom prometnicom teče otvorena kanalizacija. S druge strane zida pak, u četvrti za bogataše, vide se teniski tereni, zelenilo, vila s bazenom i jedna visoka stambena zgrada s lepezasto složenim velikim terasama. Na terasi svakoga stana nalazi se bazen i puno zelenila.

To nije samo jedna od panorama koje možemo vidjeti po južnoameričkim ili afričkim gradovima, ona na neki način postaje slika suvremenoga grada. Ali i svijeta. Nepojmljivo siromaštvo i ogromno bogatstvo u neposrednom susjedstvu, ali zapravo bez ozbiljnog doticaja. Stvar je u tome što nam ta i takve fotografije kroz jednu simboličku transpoziciju pomažu da shvatimo ono što se danas događa u Londonu, a prije nekoliko godina događalo se po predgrađima Pariza: korijene uličnoga nasilja.

S krizama raste nezaposlenost, a onda stradaju najsiromašniji koji se u principu pridržavaju jedino neformalnih zakona geta. Takva nam je i struktura gradova. Na djelu je u prvome redu izolacija. Bogati kvartovi izoliraju se zbog sigurnosti, a siromašni radi lakše kontrole. Ili, još gore, amputacije. Hoće li se suvremeni grad u budućnosti graditi kao ratni brod? Tako da se neki njegovi dijelovi mogu u potpunosti izolirati, kao što su izolirane i komore u trupu ratnoga broda tako da ga jedan pogodak ne može potopiti? Hoćemo li morati čitave četvrti ograditi električnom žicom, tako da grad funkcionira, iako u njemu traje jedna mala revolucija? Fotografije iz bliske budućnosti mogle bi biti začudnije od one iz Sao Paula.

Prizor s londonskih ulicaS jedne strane bazeni, parkovi, vodoskoci, dadilje s djecom, teniski tereni i tihi automobili, a pedesetak metara dalje ulične borbe bandi, štektanje automatskog oružja i opće klanje. U istom megalopolisu događat će se istovremeno i revolucija i turizam i trgovanje dionicama i kultura i proizvodnja i građevinska ekspanzija. Svijet koji se sve više pretvara u grad ne daje nam druge mogućnosti. Pojava, naravno, nije nova. Pariz je umjesto uskih uličica u jednom trenutku dobio široke avenije. Zašto? Zbog ljepote? Jednim dijelom da. Zbog lakše prometne povezanosti? Sigurno i to.

ArhivaAli prvenstveno zato da se onemogući određenim vrlo buntovnim građanima da u uskim ulicama postavljaju barikade i prave male revolucije. Ljepota toga grada kakvu je danas vidimo proizašla je iz potrebe za sigurnošću. Međutim, ono što je Pariz bio na prijelazu iz 19. u 20. st., sada su svi veći gradovi na svijetu, pojava je zadobila globalni karakter. I tako, više od dvadeset godina poslije pada Berlinskog zida, umjesto jednog zida što ga je izgradila ideologija, imamo niz zidova po mnogim gradovima svijeta čiji kreator nije ideologija, niti ikakva utopijska ideja, nego svakodnevna potreba za preživljavanjem. Stiglo nam je postapokaliptično doba, a da apokalipsu zapravo nismo ni vidjeli. Događala se iza zatvorenih vrata banaka i multinacionalnih kompanija. Dvije važne stvari nam pokazuju da svijet kakvog poznajemo postepeno završava: stalne krize na burzama, koje su samo akutni simptomi velike i temeljne globalne krize i nemiri po svjetskim gradovima, od Atene do Londona. Famozna 2012. godina došla je nešto ranije. Posljednja velika svjetska revolucija nije usrećila svijet, ali ga je iz temelja promijenila, čak i onaj njegov dio koji nije zahvatila.

Ali ta revolucija imala je iza sebe jaku ideologiju za koju smo u dvadesetom stoljeću zaključili da je pogubna. Hoćemo li u 21. st. doći u priliku da žalimo za ideologijama? Jer, ono što se događa u Londonu je spontani ustanak prezrenih, krik. Ali ova revolucija nema iza sebe nikakvu misao, nema utopističku projekciju boljeg društva, nego se odvija bez racionalnih uporišta, samo s puno bijesa i osjećajem teške nepravde. To je revolucija koja donosi jedino nasilje i pljačku, nekontrolirani bijes i anarhiju.

ArhivaOna nas vraća u vrijeme prije nego što je Aurora zapucala na zimski dvorac, kao što se i svjetski kapitalizam, nakon pada Berlinskog zida, vratio u svoja ranija stanja. U zemljama bivšeg socijalizma poprimio je svoje rane stadije, vratio se otprilike u ono stanje u kojemu je i nestao, na početak 20. st. Tranzicijske su zemlje odjednom postale veliko skladište obespravljenih masa koje se još, srećom, nisu podigle. Međutim, nove tehnologije omogućuju da se podignu svakoga časa. Umjesto toga podigli su se siromašni Zapada, zato jer nominalno imaju daleko veća prava, a zapravo žive u siromaštvu koje je teško zamisliti. Doduše, to nije siromaštvo gladi, kao u Africi i dijelovima Azije, ali je siromaštvo odgoja, ideja, urbanizma, socijalizacije, kulture. S jedne strane jača bijeli rasizam i nacizam, a s druge na djelu je socijalni bunt i rasizam predgrađa. Nakon velikih ideologija, čeka nas negativna utopija iz Mad Maxa, čista borba za preživljavanje. Sretna nam 2012.