Sirijski čelnik Bashar al-Assad s vojim zapovjednicimaUnatoč žestokim osudama iz pojedinih zapadnoeuropskih prijestolnica, već je duže jasno da protiv Sirije neće biti vojne intervencije u libijskome stilu. Za to EU, koja postupno zaoštrava i širi svoje sankcije prema Siriji, nema snage, a SAD za četvrti rat u islamskome svijetu nema volje. Zato su se do sada američke reakcije svele na djelovanje u Vijeću sigurnosti UN-a, lagano pooštravanje već postojećeg sustava sankcija - s obrazloženjem da Sirija sudjeluje u međunarodnoj proliferaciji oružja masovnog uništenja - i razmatranje apela Baraka Obame predsjedniku Al-Assadu da odstupi s vlasti.

MNOGO SU ZANIMLJIVIJI stavovi Rusije i Kine. Te su dvije države vetom u Vijeću sigurnosti sprečavale svaku ozbiljnu akciju protiv režima u Damasku, ali i tu su vidljive postupne promjene. Još prije nekoliko tjedana Rusija je bila protiv ikakve rezolucije o Siriji, bojeći se da bi mogla poslužiti kao osnova za intervenciju i skretanje stanja u Siriji nekim libijskim smjerom, no sada je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov poručio Damasku da krvoproliće mora stati. Dok Izrael i u ovoj krizi značajno šuti, poruke slične ovima iz Moskve posljednjih su se dana čule i od niza Siriji susjednih država. Prije desetak dana Saudijska Arabija, Kuvajt i Bahrein povukli su iz Damaska veleposlanike, na što je Sirija odvratila istom mjerom. Sunitske države iz regije i njihove organizacije predvođene Saudijskom Arabijom, Arapska liga i Zaljevsko vijeće za suradnju, traže prekid nasilja i reforme. Bez njih se Sirija, po riječima egipatskog ministra vanjskih poslova Mohameda Kamela, primiče “točki s koje više neće biti povratka”. Time se zalažu za prava i život sunita u Siriji, ali posredno – zalažući se za demokraciju i Arapsko proljeće u tuđem, ali ne i u svom dvorištu – pritiskom na vlasti u Damasku stišću i zonu utjecaja njihova najvećeg saveznika, šijitskog Irana.

UPRAVO ZBOG TOG VEZANOG EFEKTA, kojim revolucija u Siriji postaje dio šireg odmjeravanja snaga dviju velikih država s nasuprotnih obala Perzijskoga zaljeva, na važnosti dobiva sirijska inicijativa Turske, zemlje koja je relativno dobra s Iranom, ali i s EU, SAD-om i Izraelom, kojemu je godinama bila posrednik u pregovorima sa Sirijom oko spora na Golanskoj visoravni. Aktiviranjem turske diplomacije, čiji je ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu prošloga tjedna boravio u Siriji, došlo je do privremenog popuštanja sukoba u Hami, iz koje su se povukli sirijski tenkovi. Iako Ankara nije zatražila i Al-Assadov odlazak s vlasti, navodno su tom prilikom prenesena i upozorenja da će u slučaju nastavka nasilja i Turska okrenuti leđa režimu u Damasku. Potom je moćni turski premijer Recep Tayyip Erdogan ustvrdio da u idućih 15 dana očekuje početak ozbiljnih reformi u Siriji. Nemiri u Siriji traju od sredine ožujka, pa iako se javnost već gotovo navikla na vijesti o represiji i žrtvama, posljednjih je tjedana postupno poklapanje međunarodnih stajališta oko Sirije barem donekle razbilo okoštalu shemu. Što se sirijske oporbe tiče, nema puno novoga. Njihovi zahtjevi postupno rastu, od slobode okupljanja, preko puštanja uhapšenih demonstranata i amnestije, do višestranačja te zahtjeva da odstupe Bashar al-Assad i vladajući šijiti alaviti. Nakon što su vlasti ove posljednje zahtjeve odbile u srpnju, oporba je najavila demonstracije tijekom Ramazana, islamskoga mjeseca posta i molitve, koji je počeo 1. kolovoza. Režim Bashara al-Assada reagirao je oštro, ali prosvjednici nisu posustali pa je 4. kolovoza donesen novi izborni zakon i u Siriji je legalizirano višestranačje.

PRAĆENO STALNIM GUBICIMA ljudskih života, stanje u Siriji približava se prijelomnici. Budući da stabilnost Sirije ovisi o nizu osnovnih elemenata – o prosvjedima (njihovim lokacijama, masovnosti i sudionicima), o odgovoru vlasti na izazove i o utjecaju cijelog tog revolucionarnoga vala na sirijsku državu kao cjelinu – to su elementi koje treba pobliže pogledati u traženju mogućih ishoda ove dugotrajne krvave zbrke. Prosvjedi protiv režima ostali su ograničeni na relativno jasan niz regija i gradova, u kojima se ponavljaju i u kojima dolazi do njihova uzastopna gušenja. Njihovu je veličinu teško ocijeniti – jednako kao i njihove žrtve. Nakon pet mjeseci demonstracija broj mrtvih varira između 1400 i 2400, a govori se i o 3000 nestalih, uz što su, navodno, još i deseci tisuća ljudi zatvarani. Iako Sirija u posljednje vrijeme ustrajno broji oko 30 mrtvih prosvjednika dnevno, do sada ondje još nije došlo do nezaustavljivih milijunskih demonstracija egipatskog ili tuniskoga tipa, bilo u glavnome gradu Damasku, u gospodarskome centru Sirije Aleppu ili alavitskome uporištu Latakiji, koje bi stvarno ugrozile vlast i protresle državu. Razlog nesigurnosti svih tih procjena je prvenstveno u načinu na koji Sirija kontrolira medijski prostor. U zemlji praktički nema stranih novinara, a informacije u svijet stižu raznim oporbenim kanalima, putem dopisništava iz okolnih država koja u Siriji imaju nekakve kontakte, iz međunarodnih diplomatskih i političkih krugova ili pak iz sirijskih službenih medija koji su tako šturi i umjetni da je to teško opisivo. Čini se da su sudionici prosvjeda pretežno iz redova sirijskih Arapa sunita, iako je to jednako teško procijeniti kao i etničku ili religijsku sliku države u cjelini. Dok Siriju čini oko 90 posto Arapa i 10 posto Armenaca, Kurda i drugih, grubo se može procijeniti da suniti čine 75 posto stanovništva, a ostalo su manjine – malo manje od sedam posto alavita, jednako toliko i ostalih nesunitskih muslimana, oko 10 posto kršćana, a oko tri posto su Druzi. Sirija je jedna od onih zemalja koje sustavno izbjegavaju bilježiti vjersko opredjeljivanje na popisima stanovništva, ne bi li time smanjila mogućnosti nacionalnoga razdora. Uz to, donedavno jedina moguća stranka, Arapska socijalistička Baath stranka, nastoji biti nadnacionalna i nadvjerska te je svojih dva milijuna članova privukla iz svih mogućih krugova društva.

VRH SIRIJSKE VLASTI u ovoj mješavini religije i politike već je preko 40 godina sastavljen od manjinskih šijitskih alavita, koji planski dijele pozicije u državi ne bi li se održali na vlasti. Oni se pritom oslanjaju i na dio manjina, koje onda strogo kontrolirano sudjeluju u vlasti – poput kršćana, koji su prije samo nekoliko dana prvi put dobili svog čovjeka na mjestu ministra obrane. Po sličnom ključu etničke i vjerske pripadnosti, kombinirane s osobnom lojalnošću vođi, formirane su i brojne sigurnosne službe, ali i časnički kadar te pojedine ključne postrojbe sirijske vojske. Upravo ta kadrovska politika omogućava sirijskim vlastima da neko vrijeme i silom suzbijaju pobunu pripadnika većinske zajednice u zemlji. Tijekom proteklih pet mjeseci pobunjenici su se sukobljavali s policijom, vojskom, sigurnosnim službama, čijih je pripadnika u obrani države navodno stradalo ukupno oko 500. Pa ipak, u represiji nisu sudjelovali svi dijelovi ovih državnih sustava, budući da se za početak pokušalo izbjeći da sunitske pobunjenike suzbijaju suniti. To je jasno vidljivo na primjeru sirijske vojske. Iako se procjenjuje da su oko 70 posto od njenih oko 200 tisuća profesionalaca alaviti (zajedno s oko 80 posto ukupnog časničkoga kadra), i tu se biralo da suniti ne budu suočeni s pobunjenicima. Tako, za razliku od Libije, nije bilo korišteno zrakoplovstvo, inače u Siriji izrazito sunitima popunjena grana Oružanih snaga. Jednako tako, pojačano se koristilo oklopne i mehanizirane postrojbe – posebice Republikansku gardu i IV. oklopnu diviziju, kojima zapovijeda brat predsjednika Bashara, Maher al-Assad, dok se izbjegavalo koristiti II. diviziju i svekoliku ročnu vojsku, kojima dominiraju suniti. To je pristup suzbijanju nemira koji može funkcionirati još neko vrijeme – dok su protesti opsegom relativno mali te točkasto raspoređeni, i dok revolucija ne eskalira toliko da i u vladajućim krugovima dođe do podjela.

UPRAVO SU NAZNAKE podjela u vladajućem bloku Sirije ono što obitelj al-Assad najviše plaši. Dok je krajem travnja na trenutak izgledalo da se osipa članstvo sirijske Baath stranke, javni su izlasci iz njenih redova stali na nešto više od 200 osoba u regiji oko grada Deraa, gdje je tada bila i jezgra otpora. I u prošlotjednoj smjeni sirijskoga ministra obrane nazirala se zavjera – iako je general Ali Habib svoj odlazak opravdao zdravstvenim razlozima, već su idućeg dana počele kolati glasine da je nakon smjene ubijen zbog izdaje režima kojem je do jučer pripadao. Te su spekulacije dosegle takvu razinu da su morale biti opovrgnute službenom osobnom izjavom i pojavljivanjem “pokojnika“ na sirijskoj javnoj televiziji. Dok ustrajno najavljuje parlamentarne izbore do kraja godine, nekakvo višestranačje i navodno opsežne reforme, režimu u Damasku glavobolje zadaje i sve lošija ekonomska situacija u zemlji. Tijekom prve polovice ove godine zbog protesta se bitno usporila ukupna ekonomska aktivnost u državi. Stopa rasta je s prošlogodišnjih solidnih 3,5 pala na oko 0,5 posto, a u potpunosti je presušio i turizam, svojedobni izvor i do osam milijardi USD ili oko 12 posto ukupnih prihoda. No zapadna promišljanja o sankcioniranju sirijskog prometa naftom i “financijskome isušivanju Sirije”, po riječima francuskog ministra obrane Gérarda Longueta, mogla bi se nasukati na naznakama pomoći Damasku prijateljskog Irana – pomoći u kadru i obuci sigurnosnih službi, oružju i vojnoj opremi, ali i iznosu od 5,8 milijardi USD te još, navodno, i dostavom oko 290 tisuća besplatnih barela nafte dnevno tijekom idućih devet mjeseci.