Objavljeno u Nacionalu br. 325, 2002-02-05

Autor: Nenad Polimac

Filmski tribunal

Drsko poigravanje publikom

"Nebo boje vanilije"

Uspoređujući svoj novi film “Nebo boje vanilije” s njegovim predloškom, španjolskim fantastičnim trilerom “Otvori oči” Alejandra Amenabara, Cameron Crowe (“Jerry Maguire”, “Korak do slave”) definirao je svoj postupak kao “cover” verziju: u glazbi je, naime, čest slučaj da pjevači posegnu za nekim evergreenom, pa unatoč tome što ne mijenjanju ni melodiju niti riječi, pjesma ipak zvuči drukčije zahvaljujući novom aranžmanu i interpretaciji. Problem s tom usporedbom samo je jedan: pjesma traje tri minute, a film dva sata. Ako dobro poznajete “Otvori oči” (u nas izdan samo na videu), “Nebo boje vanilije” protjecat će vam povremeno prilično sporo. Valja priznati, Crowe je rafinirano preradio original, dodajući slojeve koji nisu nezanimljivi, no film mu se ponajviše vuče tijekom bučno reklamiranih ljubavnih prizora Toma Cruisea i Penelope Cruz: u originalu to nije slučaj budući da španjolski glumac Eduardo Noriega posjeduje žestinu i animalnu privlačnost koji njegovu hollywoodskom kolegi nedostaju. Osim toga, Crowe je preveliki naglasak dao liku što ga glumi Cameron Diaz: ona je kod Amenabara tek funkcionalna epizoda, dok je američki film pokušava razvući u trećeg glavnog protagonista.
“Nebo boje vanilije” zanimljivo je stoga jer u povijesti Hollywooda nije napravljen tako skup film koji se tako bezobrazno poigrava s gledateljem: nakon iznenađujuće završnice neupućenima ne preostaje drugo nego da ili ponovno odu u kino i “povežu sve konce” ili da prokunu dan kad su uopće kupili ulaznicu. Zahvaljujući Cruiseu, film će u Americi zaraditi sto milijuna dolara, što je impresivan rezultat za takvu modernističku fantazmagoriju.

Ajmo žuti: Naivna trećeligaška pastorala
Da je cjelovečernji prvijenac Dražena Žarkovića, diplomca zagrebačke ADU, prikazan tamo gdje mu je i mjesto – u terminu obiteljske tv drame u nedjeljno poslijepodne, reakcije zasigurno ne bi bile tako nepovoljne. Mnogi bi s puno simpatija odgledali tu pričicu o dva prijatelja koja od djetinjstva navijaju za nogometni klub iz svoga kvarta (taj nikako da se probije iz treće u drugu ligu) i posvade se kad u njega stigne novi predsjednik premazan svih mastima, jer korumpira jednoga od njih većom plaćom i ostalim vrstama mita. Ipak, gledati tako nešto u kinu posve je druga stvar. Imate dojam da je vrijeme stalo i da je na ekranu nekakva naftalinska pastorala iz predgrađa, koju su smislili ljudi koji nisu u stanju shvatiti da i naizgled tako benigne nostalgične komedije poput “Tko pjeva zlo ne misli” i “Selo moje malo” moraju imati subverzivan podtekst da bi postale takvi klasici.
Zanatski gledano, Žarković i nije obavio tako loš posao. Na velikom ekranu inače tako dosadne scene nogometnih utakmica živahno su i spretno režirane, glumci koji vas inače živciraju dočarali su prilično uvjerljive likove, no što to sve skupa vrijedi kad scenarij urednika dramskog programa HRT-a Pave Marinkovića kao da je rad štrebera osmoškolca. Bez izazova nema zanimljivog filma! Žarković bi to morao shvatiti ili će vrlo brzo svoju posve solidnu redateljsku vještinu morati koristiti za uobličavanje “Olujnih tišina” ili nekih drugih mudrolija u produkciji HRT-a.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika