Objavljeno u Nacionalu br. 323, 2002-01-22

Autor: Ilko Čulić

Šesto čulo

Uspješan Princeov 'one man show'

Prince - 'Rainbow Children' (Redline)

Dugogodišnji simpatizeri Princea Rogera Nelsona, uglavnom privrženi klasičnim albumima iz osamdesetih, ali još uvijek dobro obaviješteni o novim avanturama svoga miljenika, odavno su priželjkivali ovakav ili sličan rasplet njegova sukoba s diskografskim moćnicima. Poslije burnog rastanka od matične kuće “Warner”, ovjekovječenog u naslovu oproštajnog albuma “Chaos And Disorder”, poslije gubitka povjerenja u EMI i nezadovoljstva “Aristinom” promocijom, Prince je s “Rainbow Children” zaobišao “major label” agente i dogovorio deal s nezavisnim distributerom “Redline Entertainment”. Neopterećen jurnjavom za hit singlovima, snimio je pomalo starinski konceptualni album s nekoliko jako dobrih pjesama i primislima na vjerne fanove kojima je zadnjih godina priredio dosta razočaranja. Pritom je vjerojatno najviše neispunjenih očekivanja ostalo iza prethodnog albuma “Rave Un2 Joy Fantastic” jer je šarena povorka gostiju iz daljine djelovala ohrabrujuće, ali su snimke pokazale da Princeova narcisoidnost teško podnosi jake individualce poput Sheryl Crow, Anne DiFranco ili Chucka D-ja.
Projekt “Rainbow Children” izveden je totalno drukčije. Od prvog dana snimanja to je bio “one man show” s povremenim uključivanjima nužnih session glazbenika, među kojima je nešto istaknutiju ulogu dobio bubnjar John Blackwell. Prince je za otvaranje izabrao desetominutnu naslovnu kompoziciju, koja počinje kao hommage Milesu Davisu, završava u maniri mjuzikla “Kosa”, a uz prepoznatljivi vokal javlja se duboki kompjutorski obrađeni glas u funkciji naratora. Kroz njegovu priču slušatelj upoznaje “Rainbow Children” koju će svemoćni “Wise One” spasiti od apokalipse i dovesti u “Digital Garden”. Neobična tematika možda doista ima veze s nedavnim pristupanjem Jehovinim svjedocima, ali “Rainbow Children” nije uglazbljena “Kula stražara” i propovjednički raspoloženi narator ubrzo pada u drugi plan. Sljedeća pjesma “Muse 2 The Phaorah” još je jedan izlet na jazz teritorij, u “Digital Garden” prepoznaju se utjecaji funk inovatora Bootsyja Collinsa i njegovih eksperimenata s bandom Zillatron, dok kroz “The Work Pt. 1” Prince ispisuje efektnu posvetu Jamesu Brownu i definitivno potvrđuje visok prosjek prve trećine materijala. Nastavak je manje impresivan, kako zbog nezgrapnog Las Vegas-gospela “Everywhere”, tako i zbog suvišnog podsjećanja na “zlatne osamdesete” u pjesmi “Mellow”. Ordinarna soul balada “She Loves Me 4 Me” navodi na pomisao da su svi aduti potrošeni na početku, ali zapravo tek nakon nje otkriva se najbolji dio “Rainbow Children”, s tri osmominutne pjesme koje bi u ovakvom nizu napravile pomutnju na svakom Princeovu albumu iz devedesetih. “Family Name” je gotovo besprijekoran cyber-funk, postavljen na temelje koje su duboko u undergroundu iskopali Bootsy Collins i Bill Laswell, “The Everlasting Now” priziva Georgea Clintona sa starih ploča Funkadelica, a “Last December” osigurava spektakularnu završnicu i još jedanput odgađa potragu za Princeovim nasljednikom. “Rainbow Children” možda ne može izdržati usporedbu s albumima “Purple Rain” i “Sign o’ The Time”, ali će izvrsno poslužiti u odmjeravanju snaga i s najambicioznijim konkurentima poput Lennyja Kravitza i D’Angela.

Razni izvođači – ‘The Allenko Brotherhood Ensemble’ (Comet)
Revizija afro-beata pokrenuta na future-jazz sceni zahvatila je valjda sve dostupne snimke legendarnog Fele Kutija, ali privatni arhiv njegova bivšeg bubnjara Tonyja Allena otvoren je tek u projektu Allenko Brotherhood Ensemble. Zbirka klasičnih ritmova poslužila je kao podloga za 12 novih kompozicija, na kojima su radili engleski klupski trendmakeri Cinematic Orchestra i IG Culture, sjajni njemački duo Boozoo Bajou, francuski electro-jazz specijalist Jeff Sharel, Bigga Bush iz Rockers Hi Fi i još nekolicina manje poznatih producenata. Premda su došli s različitim idejama, gotovo svi su se odlično razumjeli s nigerijskim virtuozom, a njegova vizija “future afrobeata” podnijela je i najradikalnije studijske zahvate poslije kojih se jedva nazire afričko podrijetlo.

Kiril Džajkovski – ‘Dust (soundtrack)’ (Third Ear)
Glazbu za novi film Milča Mančevskog “Prašina” potpisuje producent i klavijaturist Kiril Džajkovski, što se može tumačiti kao zasluženo priznanje autoru izvrsnog preklanjskog albuma “Homebound”, ali i kao nastavak suradnje započete prije skoro dva desetljeća u zaboravljenom skopskom pop bandu Bastion. Kiril je na soundtracku spojio London Telefilmonic Orchestra i makedonske folk glazbenike, a svoje je mjesto našao negdje između Morriconea i Talvina Singha. Nova verzija “Primitive Science” trebala bi poslužiti kao putokaz onima koji su propustili “Homebound”, dok “Brothel Tango”, “Why Did You Shoot Me” i šestominutni etno-ambijent “Dust To Dust” upućuju na zaključak da Balkan ima barem jednog kompozitora koji se na filmu snalazi bolje od Gorana Bregovića.

Thunderball – ‘Scorpio Rising’ (ESL)
Washingtonski duo Thunderball debitirao je prije dvije godine albumom “Ambasadors Of Style”, koji je zvučao poput drum ‘n’ bass izdanja Thievery Corporation. Steve Raskin i Sid Barcelona nisu ni na novom albumu izbjegavali utjecaje poznatijih sugrađana, no dok su Thievery Co. odvajali sve više prostora u svojoj fonoteci za “brazilianu” i za jazz klasike iz kataloga kuće “Verve”, Thunderball je tražio inspiraciju u filmskoj glazbi Johnna Barryja ili pak u soulu Curtisa Mayfielda i Isaaca Hayesa. Po svemu sudeći istraživanje je provedeno vrlo temeljito jer već je prva pjesma “Heart Of The Hustlers” pravo osvježenje u recentnoj produkciji future-soula, a ostatak materijala može podjednako dobro funkcionirati u eklektičnim klupskim programima i na soundtracku za kakav hollywoodski triler.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika