Objavljeno u Nacionalu br. 323, 2002-01-22

Autor: Nenad Polimac

Američki filmski hit osvaja Europu

Najveća pljačka keša u povijesti Hollywooda

Remake megahita Franka Sinatre namijenjen je onima koje ne zanimaju 'Harry Potter' i 'Gospodar prstenova'

Katkad se isplati biti ukliješten između filmskih divova, pogotovo ako računaš na drukčiju vrstu publike. Tom su se logikom vodili u kompaniji “Warner Bros.”, kada su svoj film “Jedanaest veterana” (Ocean’s 11) pozicionirali u predbožićno razdoblje, ukliještivši ga između blockbustera “Harry Potter i kamen mudraca” i “Gospodar prstenova: Prstenova družina”. Pretpostavljali su da bi frivolna krimi-komedija koja se odigrava u Las Vegasu i obiluje prvorazrednim glumačkim imenima (George Clooney, Brad Pitt, Julia Roberts, Matt Damon, Andy Garcia i dr.), a koju je režirao prošlogodišnji oscarovac Steven Soderbergh (“Traffic”), mogla privući gledatelje ne osobito zainteresirane za fantastiku, bajkovite fabule i vatromet specijalnih efekata u dva spomenuta spektakla. Bili su u pravu. Film “Jedanaest veterana” najprije je srušio rekord najboljih američkih vikend-otvaranja tijekom prosinca, ali je samo tjedan dana uživao na lovorikama, budući da je “Gospodar prstenova” ubrzo zatim postavio novi najbolji rezultat svih vremena u tom mjesecu.
Rekorder ‘Warner Brosa’

I danas publika čezne za pričama u kojima se pljačka staromodni ‘cash’, čega danas u velikim iznosima ima samo u kockarnicama

No “Jedanaest veterana” nije zbog toga potonuo na dno top-liste: neprestano je bio u samom vrhu, a s ovim vikendom njegova se bruto zarada zaokružila na 170 milijuna dolara. Pritom, u pitanju nije film koji žele gledati samo Amerikanci. Osim Francuske u kojoj se premijera planira za sredinu veljače, to djelo je na kinorasporedu gotovo svih većih europskih zemalja i u njima bilježi impresivne prihode. U “Warner Bros.”-u su zadovoljni, i to s jakim razlogom: njihov “Harry Potter” najuspješniji je film u povijesti te kompanije (trenutačno zauzima četvrto mjesto na listi najvećih hitova svih vremena), a “Jedanaest veterana” završit će, po svemu sudeći, na drugome mjestu.
“Jedanaest veterana”? Stariji gledatelji sigurno pamte da je jedan drugi film istog naslova bio vrlo popularan i u hrvatskim kinima – krimi-komedija veterana Lewisa Milestonea iz 1960. u kojoj je prvi put nastupio zajedno čitav ”Štakorski čopor”, kako su tada nazivali klan Franka Sinatre (uz legendarnog pjevača i glumca u užoj postavi su bili Dean Martin, Sammy Davis jr., Peter Lawford i Joey Bishop). Sinatra je igrao ratnog veterana Dannyja Oceana koji okuplja grupicu nekadašnjih drugova (odatle naslov originala – “Oceanova jedanaestorica”) i uz njihovu pomoć tijekom jedne noći pljačka pet casina u Las Vegasu. Unatoč Milestoneovoj reputaciji (“Na Zapadu ništa novo”, “O miševima i ljudima”), kritičari baš nisu mazili “Jedanaest veterana” (redatelj bi se s njima složio, jer mu je snimanje tog filma – u kojem je Sinatra vodio glavnu riječ – bilo najtraumatičnije razdoblje u karijeri), ali je publika bila oduševljena: cool momci, oskudno odjevene ljepotice, američka kockarska prijestolnica u raskošnom technicoloru te pljačka predstavljena kao zafrkancija (u jednom trenutku Sinatra priznaje Martinu: “Čini mi se da sam se u ovo upleo samo zato da bismo ponovno bili zajedno”) bili su dostatni aduti da se početkom šezdesetih film prometne u megahit. Štoviše, kako zanimanje za Sinatru i njegov klan nije jenjalo ni idućih desetljeća – a film “Jedanaest veterana” zabilježio je njihov najreprezentativniji nastup – Milestoneov je “crowd pleaser” stekao status klasika.
Ideja da se napravi nova verzija “Jedanaest veterana” potekla je od Jerryja Weintrauba, producenta koji u filmografiji ima kako komercijalno rizični “Nashville” Roberta Altmana tako i hit-serijal “Karate Kid”, ali se istodobno bavio i promoviranjem pjevačkih megazvijezda, medu njima i Franka Sinatre. S njim je bio u izvrsnim odnosima, organizirao je i nastupe ”Štakorskog čopora” u Las Vegasu, a u carstvu kocke imao je odlične veze. Weintraubova procjena da je Las Vegas suvremenoj publici podjednako atraktivan kao i prije četiri desetljeća te da svi čeznu za pričama u kojima se pljačka staromodni “cash” (toga danas – u velikim iznosima – ima samo u kockarnicama) rezultirali su narudžbom scenarija koji je ispao iznenađujuće dobro.

Ambiciozni George Clooney

Poklonici ultrašminkerskog dizajna i glamuroznosti kojima obiluje hollywoodska produkcija neće biti razočarani

Ted Griffin, unuk hollywoodskog doajena Williama A. Seitera, napisao je predložak koji je tek po osnovnim motivima sličio na “Jedanaest veterana”, a zapravo je predstavljao dinamičniju i zabavniju razradu tog sižea (nedostatak ritma je najproblematičnija strana Milestoneova filma), s vickastima dijalozima koji su asocirali na zlatno razdoblje “tvornice snova”.
Griffinov scenarij svidio se Georgeu Clooneyju, glumcu koji po sudu mnogih stilom života najviše podsjeća na nekadašnjeg Sinatru (čvrsta muška prijateljstva i bezbroj uzgrednih veza s mondenkama). Međutim, nekadašnji zaštitni znak serije “Hitna služba” – bar zasad – mnogo mudrije vodi svoju filmsku karijeru: nakon što se opekao prihvaćanjem angažmana u “Batmanu i Robinu”, shvatio je da rad sa zanimljivim redateljima znači više od borbe za veći honorar. Negativni poeni koje mu je pribavio nastup u spomenutom blockbusteru poništeni su zahvaljujući suradnji sa Stevenom Soderberghom u ljubavnom trileru “Daleko od očiju”, Davidom O’Russellom u ratnoj satiri “Tri kralja”, Wolfgangom Petersenom u ambicioznom filmu katastrofe “Savršena oluja” (pristao je glumiti za dvostruko manji honorar od Mela Gibsona) te braćom Coen u retro-komediji “Tko je ovdje lud?” (nominacija za Zlatni globus). Ohrabren, Clooney je zajedno sa Soderberghom osnovao kompaniju “Second Eight” (za nju upravo režira svoj prvijenac “Ispovijesti opasnog uma”) te sam odlučio birati projekte u kojima nastupa. Scenarij za “Jedanaest veterana” nudio je zanimljiv potencijal, no samo ako se realizira “na nivou”, a ne kao novohollywoodski štanceraj. ”Šlif” je bio zajamčen nakon što je Soderbergh pristao režirati film: intrigirao ga je otklon u odnosu na socijalnu intoniranost njegovih dvaju prethodnih hitova, “Erin Brockovich” i “Traffic”, a posrijedi je bio i za njega magični broj 11. “Jedanaest veterana” bio bi njegov jedanaesti film, a usporedbe između Dannyja Oceana koji bira svoju ekipu jedanaestorice i redatelja koji ima isto toliko ostvarenja bile su konceptualna podudarnost koju je netko mogao uzeti i ozbiljno.
Ključni posao u okupljanju glumačke ekipe obavio je Clooney: uvjerio je Brada Pitta, koji je ipak veća zvijezda od njega, da mu prepusti glavnu ulogu Oceana. Razlog? Pitt se doima puno mlađe od Clooneyja iako su mu samo dvije godine manje, a Ocean treba biti poput mentora svojoj ekipi. Istodobno, nagovorio je Juliju Roberts da odustane od svog fiksnog honorara (dvadeset milijuna dolara) i glumi za postotak od profita. Kad su ključni glumci pristali, ostali su slijedili njihov primjer, trudeći se ne opteretiti budžet (osamdesetak milijuna dolara) koji je trebalo utrošiti na komplicirane scene u Las Vegasu. U njihovoj realizaciji najviše je pomogao Weintraub svojim vezama s tamošnjim moćnicima, pa se snimalo i u casinima u kojima to inače nije dopušteno.
Najveće je probleme izazvao događaj koji s filmom naizgled nije imao nikakve veze. Naime, 11. rujna 2001. teroristi Osame bin Ladena srušili su newyorške tornjeve WTC-a, a u “Jedanaest veterana” u jednoj sceni uruši se casino “New York New York”. I što sad? Ne želeći riskirati bumerang javnoga gnjeva, Clooney i Soderbergh na brzinu su preradili film, pa se u završnoj verziji casino “New York New York” uopće ne spominje.
Američki su gledatelji po izlasku iz kina filmu dali ocjenu “minus pet”, zadovoljni fabulom u kojoj se neprestano “ide u glavu”, nijedna situacija se nepotrebno ne ponavlja, a sama pljačka traje četrdesetak uzbudljivih minuta. Poklonici ultrašminkerskog dizajna i glamuroznosti kojima obiluje hollywoodska produkcija neće biti razočarani, jer je kostimograf Jeffrey Kurland (“Erin Brockovich”) odjenuo Clooneyja, Pitta, Robertsicu i Garciju kao da nastupaju na ležernoj modnoj reviji, a ni scenografija Phila Messine, također stalnog redateljeva suradnika, ne kloni se blještavila. Soderbergh je, inače, sam i snimio film (pod pseudonimom Peter Andrews), koristeći kolorističku paletu koja je na finoj granici realizma i stilizacije: veliki estet našao je pravo vizualno rješenje za film koji se morao doimati šminkerski, ali ne i kičasto.
Za razliku od gledatelja, većina kritičara dala je filmu “četvorku”. Smetalo im je upravo ono zbog čega je Soderbergh odlučio režirati film: njima su se “Jedanaest veterana” doimali kao stilska vježba, a ne punokrvna drama poput “Erin Brockovich” i “Traffica”. Iako bi temeljitije uspoređivanje tih filmova moglo rezultirati prilično kompliciranim estetičkim raspravama, sve se može i pojednostaviti: naime, na temelju prethodnih dvaju filmova nije se moglo pretpostaviti da je Soderbergh u stanju voditi dvosatnu krimi-komediju s distancom i humorom, precizno žonglirati s petnaestak protagonista (to je, istina, radio u “Trafficu”, ali ne tako dobro kao u “Jedanaest veterana”) i još se pritom poigravati s gledateljem, jer radnja ide uvijek ispred onoga što je njemu poznato. Nakon ovog filma znamo da je Soderbergh to u stanju, a to je i zadatak koji je sebi postavio.
Sve u filmu iznimno dobro funkcionira. Ljubavna priča Clooneyja i Robertsice (ona igra njegovu otuđenu suprugu koja sad ljubaka s Garcijom, beskrupuloznim vlasnikom triju lasvegaskih casina; Clooneyjev plan za pljačku zapravo je osveta tipu koji mu je preoteo ženu), po vremenu koje je na njihove zajedničke scene utrošeno (nešto više od desetak minuta), zapravo bi trebala biti u drugom planu, no odlično postavljeni i realizirani prizori dugo se pamte i daju potreban balans. Zgodan je štos što je zbog razmjerno kratkog nastupa danas najveća hollywoodska ženska zvijezda svrstana među glumce drugog ranga, u kategoriji “također glume”, ali su za nju rezervirali oznaku “predstavljamo” koja se koristi samo za debitante. Julia Roberts tako je debitirala u kategoriji sporedne glumice.
Najbolji posao Soderbergh je obavio s prezentiranjem jedanaestorice pljačkaša: iako je jasno tko su zvijezde – Clooney, Pitt i Damon – čak su i oni s najmanjim brojem replika dobili efektne scene nakon kojih točno znamo kakvo im je mjesto u radnji. Blistavu je rolu odigrao hollywoodski veteran, glumac i redatelj Carl Reiner (inače otac redatelja Roba Reinera), koji igra najstarijeg pljačkaša, a ništa manje nije dojmljiv ni Elliott Gould koji se provodio po casinima još u Altmanovu “Kalifornijskom pokeru”: u “Jedanaest veterana” on zapravo uopće ne sudjeluje u pljački, ali je financira kako bi se osvetio Garciji koji mu je svojedobno preoteo casino.
Gledatelji koji u ovakvoj vrsti filmova traže čvrstu logiku zbivanja i iznimnu uvjerljivost bolje da ni ne idu u kino: većina scena u stvarnosti se ne bi mogla odigrati, pa čak ni kad bi pljačkaši imali puno sreće i bili vrhunski profesionalci. Ipak, ono što gledamo na ekranu sa životom i nema veze, a uz to je uprizoreno tako da i ne stignemo izraziti nevjericu. Uistinu, tek nakon “Jedanaest veterana” može se zaključiti da je Soderbergh, nekadašnji modernist koji je na svjetskoj sceni zablistao niskobudžetnim prevratničkim ostvarenjem “Seks, laži i videovrpce”, stasao u vrhunskog filmaša koji je ovladao klasičnim redateljskim vještinama. Ipak, Hollywood ga nije dokraja kupio. Njegov novi film je svojevrsni povratak korijenima, humorna drama “Full Frontal” snimljena za samo dva milijuna dolara, s Juliom Roberts i Davidom Duchovnyjem. Dakako, oboje su se odrekli honorara, jer se u filmovima Stevena Soderbergha ne pita za novac.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika