Hrvatskim filmašima nije lako. Najprije jedva izbore kakvu-takvu kinodvoranu za svoj film, budući da prikazivači (uglavnom opravdano) smatraju kako im je unosnije prikazivati stranu (pogotovo hollywoodsku) robu negoli komercijalno problematične domaće proizvode, a zatim se moraju pretvarati da su presretni što su i to malo dobili. Lukas Nola (“Rusko meso”, “Nebo sateliti”) nije se držao tog pravila. Prošlog ljeta na pulskom festivalu prikazano je njegovo novo ostvarenje “Sami”, postapokaliptična art drama koja je status kontroverznog djela dobila zbog – za naše prilike – malo žešćih erotskih prizora s Ninom Violić i Leonom Lučevom: najprije ju je selekcijska komisija gurnula u dvoranu Istarskog narodnog kazališta, uskrativši joj mogućnost da se predstavi publici u Areni (koja se, uzgred, za bivše Jugoslavije nagledala i puno hermetičnijih filmova u tom prostoru), a zatim ju je festivalski žiri zaobišao u raspodjeli ključnih priznanja, unatoč vrijednosno vrlo skromnoj filmskoj sezoni. Dostatan povod da prikazivači poslije ignoriraju film, pa je Nola tek nakon više od šest mjeseci uspio u Zagrebu dobiti termin za premijeru, i to ne u dvoranama “Kinematografa”, “Broadway” kinima ili “Importanne Galleriji”, nego u “Kinoteci” koja je standardom slike i tona znatno ispod spomenutih. Budući da je uložio poprilično truda u tamnu vizualnu fakturu, Nola se ojađeno ispovjedio Večernjaku kako će morati paliti svjetlo u dvorani “Kinoteke” da publika ne bi pomislila da je slijepa. Reakcija na tu iskrenost ubrzo je uslijedila. Damir Demonja, novi direktor “Zagreb filma”, poduzeća u čijem je sklopu “Kinoteka”, poručio je filmašu da se može oprostiti od premijere ako se javno ne ispriča za svoju izjavu. Rat živaca trajao je sve do prošle srijede: “Zagreb film” je poboljšao ekran i malo popravio ton u dvorani, a Nola je škrgućući zubima objavio u Večernjaku pismo u kojem naziva “Kinoteku” idealnim mjestom za prikazivanje svog filma.
Premijera je bila svojevrstan društveni događaj, jer se u dvoranu s tek nešto više od 300 mjesta natiskala čitava zagrebačka medijska krema, pa je dosta zvanih i nezvanih moralo prestajati sve do kraja projekcije: sjedala jednostavno nije bilo dovoljno za sve. Nije mi padalo na um da se s njima guram, jer sam film već gledao u Puli, a, osim toga, reakcije premijerne publike nisu me zanimale budući da su potpuno nepouzdane: zbog besplatnih pozivnica uzvanici su uvijek blagonakloni prema onome što su upravo vidjeli. Puno je zanimljivije otići u kino nakon premijere i pogledati kako “dišu” gledatelji koji su platili ulaznicu: oni su ne samo kritičniji, nego ih je i mnogo manje, pa je u dvorani ugodnije.
Jedini zaključak koji sam mogao donijeti nakon jedne takve redovite projekcije jest činjenica da su prizori seksa i danas siguran mamac za publiku. Recimo, “Kinoteka” je u petak uvečer bila ispunjenija nego kad sam u njoj gledao sjajnu švedsku političku satiru “Zajedno” ili dojmljiv meksički omnibus “Pasja ljubav”. Lako bi se moglo dogoditi da se ostvare moje pulske prognoze, pa da “Sami” skupe više gledatelja od prethodnog Nolina ostvarenja, ratne art drame “Nebo sateliti”, koju je domaća kritika gotovo jednoglasno proglasila remek-djelom, što publiku baš nije zanimalo. Jedina prepreka ostvarenju tog cilja bit će slabašna usmena predaja: tijekom projekcije gotovo je trećina publike napustila kinodvoranu, većina njih nakon scene seksa Lučeva i Violićke: čini se, jedino su po to i došli, a poslije ih film više nije zanimao. Treba li ih zbog toga kriviti? Nisam baš siguran.
Treba priznati, za današnji trenutak hrvatske kinematografije “Sami” su produkcijski poticajno ostvarenje, snimljeno za samo 150-200 tisuća eura na lokacijama uokolo Zagreba, s naknadnom potporom Ministarstva kulture koja je pokrila osnovne troškove. Po razini izrade film zadovoljava visoke europske kriterije, pa čak i žanrovski predstavlja određenu novost, jer se nadovezuje na istočnoeuropsku art tradiciju (začetnik Andrej Tarkovski), čiji su danas glavni eksponenti Litvanac Sharunas Bartas i Rus Aleksandr Sokurov. Radnja Bartasovih filmova često se odigrava – kao i kod Nole – u teško razabirljivim prostornim i vremenskim odrednicama, a o motivacijama likova možete samo nagađati; svi su tjeskobna ugođaja, vizualno su iznimno elaborirani te namijenjeni eliti, nipošto puku.
Nije loše da se takav film zalomi u kinematografiji čije duhovne standarde određuju katastrofe poput “Holdinga” i “Polagane predaje”, koje nikoga ne privlače u kina, a stoje više od milijun eura. Ipak, ne treba zbog toga padati ničice pred Nolinim ostvarenjem. Ponesen odličnim kritičarskim reakcijama na svoje prethodno ostvarenje “Nebo sateliti”, taj 38-godišnji zagrebački filmaš očito je pretpostavio da su meditativnost i eliptičnost njegov novopronađeni stilski identitet. Neka mu bude, no nakon Nolina jednosatnog studentskog prvijenca “Dok nitko ne gleda”, bizarne zgode o policijskom inspektoru koji se suočava s nevjerstvom svoje žene, stekao se dojam da imamo posla s momkom koji bi “pofriškao” konvencije trilera i krimića suvremenim filmskim izričajem, što je također hvalevrijedna ambicija u okvirima hrvatskog filma. Na to nas je upućivao i njegov cjelovečernji kinodebi “Rusko meso”, u dramskoj premisi zanimljiva priča o ženi koja traži ubojicu svoje sestre prostitutke, no pokvarena rogobatnim pretenzijama i nedostatkom discipline.
Ni film “Sami” ne odriče se elemenata trilera, samo ih nije lako prepoznati, jer gledatelj previše napora troši na odgonetavanje vremenskih i prostornih odrednica priče. Film se, naime, odigrava u nekoj bliskoj budućnosti, nakon ekološke katastrofe: sunce nikad ne izlazi, ljudi žive u ispražnjenim zgradama, čuje se jedino potmula buka, a na posebnoj su cijeni vrpce s prirodnim zvukovima poput pjeva ptica, podsjetnik na razdoblje kad je život na Zemlji bio neusporedivo drukčiji. Glavni junak (Leon Lučev) skupljač je i snimatelj takvih vrpci, čovjek koji je ostao bez obitelji (gledatelj za to teško može dokučiti razloge) i održava jedino seksualnu vezu sa ženom (Norma Kreso) koja mu dobavlja te vrpce. Poput nekadašnjih ruskih SF pisaca, Nola konstruira futuristički milje eliminiranjem hipermodernih gadgeta, pa svijet budućnosti izgleda kao da se kataklizma dogodila negdje pedesetih godina prošlog stoljeća: ljudi koriste električne aparate iz tog razdoblja, a za elektroniku kao da nisu nikad čuli.
Zaplet priče (ako takav postoji!) počinje kad junak pogazi automobilom klinca (Nolin sin Jakov) koji mu se ispriječio na cesti. On zamota leš u papir i baci ga u rijeku. Ubrzo zatim upozna zagonetnu ženu (Nina Violić) koja ga iznimno erotski privuče, a istodobno mu se neprestano priviđa mališan čiju je smrt skrivio. Veza sa ženom, kako se ispostavi, nije slučajnost. Ona je majka poginulog dječaka, koja naposljetku britvom zadovolji svoju osvetu, a i priviđenja imaju svoje objašnjenje: dječak je imao brata blizanca koji je neprestano uznemiravao ubojicu.
S takvom bi dramskom premisom netko drugi snimio uzbudljiv triler osebujna ugođaja, no Noli se činio zgodnijim koncept postapokaliptičnog art filma. Zašto ne, no problem je što su “Sami” – kao i “Nebo sateliti” – vrlo fino ušminkani u postprodukciji (prije svega se to odnosi na obradu slike i zvuka), ali prilično nezanimljivo režirani (drugo gledanje poprilično me ugnjavilo). U filmu se uglavnom šuti, no kad glumci tu i tamo progovore, kao da gledate prizore iz studentskih vježbi. Minimalizam Bartasa i Sokurova zasigurno nije mamac za široku publiku, no scene njihovih filmova minuciozno su elaborirane, dok se u Nolinu djelu katkad morate nasmijati glupostima koje izvode glavni protagonisti (Nerma Kreso se neprestano brčka u kadi napunjenoj mutnom vodom i uginulim ribama) kako bi se postigao efekt očuđenja. U tim trenucima zlonamjerni neće pomišljati na Tarkovskog nego na Vlatka Gilića, barda zakučastog modernizma iz bivše Jugoslavije.
Za filmaša koji bi se rado ukrcao u vlak sa sljedbenicima Tarkovskog Nola ima suviše sluha za eksploatacijske dosjetke, o čemu svjedoči i erotska scena o kojoj su se ovih dana raspisale domaće novine, a koja se doima provokativnom jedino u kontekstu suvremenog hrvatskog filma (konkurencija nije osobita jer Lordan Zafranović više ne režira). Spomenuti Litvanac Bartas (uzgred, Nolino 1964. godište) nastupio je sa svojom družicom Jekaterinom Golubovom u filmu Leosa Caraxa “Pola X”, u kojem je ona odigrala takvu scenu seksa s Guillameom Depardieom, talentiranim sinom zasad ipak poznatijeg tate Gerarda, da se od nje s razlogom skandalizirao čitav Cannes. Bartas, međutim, tako nešto nikad ne bi uvrstio u svoj film, jer bi u tom slučaju sadržaj potpuno zasjenio formu. Noli to baš nije jasno i stoga očito moramo još malo pričekati da on definira o čemu bi zapravo htio snimati filmove.