Objavljeno u Nacionalu br. 324, 2002-01-29

Autor: Veljko Barbieri

Kuharski kanconijer

Mletačke lignje pred poklade

Recepti

Bio je sunčan zimski dan 1712. godine, na poklade, vrijeme kad se po tradicionalnom ribarskom kalendaru pravi lov na lignje, započet još u listopadu, polako bliži kraju. Iz male teretne lađe kojom se prebacio s Visa na Hvar, iskrcao se na obalu otoka na kojem je završio prve svećeničke studije, velečasni Antun Matijašević Karamaneo, doktor crkvenog i civilnog prava, pomalo prirodoslovac, pomalo pjesnik i arheolog, a nadasve oduševljeni podanik Venecije koja mu je omogućila da od viškog dječačića skromna podrijetla postane uvažen znanstvenik, učitelj i rado viđen gost, kako u lagunama, tako i posvuda gdje je vladala lavlja šapa Republike. Sličan ponos, pomiješan s nostalgijom, osjećao je Karamaneo kročeći prema Kneževu dvoru u kojem ga je očekivao njegov znanac iz Mletaka na čiji je poziv i došao na Hvar. Presvijetli Marino Capello, svemoćni zapovjednik Culfa i mletačke jadranske mornarice, jedan od posljednjih admirala koji će zimovati u sve marginalnijem gradu i luci, prije negoli nekoć silne nave i galijuni ne odjedre u Kotor, i tamo se usidre do konačnog potonuća nekadašnje vladarice istočnog Sredozemlja. Kad se srdačno pozdravio s Karamaneom, Capello se gotovo pokajao što ga je pozvao. Taj krepki svećenik budio je u njemu uspomene na svijet koji mu je toliko nedostajao, pogotovo u ovim danima poklada, kad je cijelu Veneciju već tresla groznica krabulja, i kojem se silno želio vratiti, makar s njime ubrzo propao, što je bila jedna od izvjesnih mogućnosti u admiralovoj glavi. Njemu nasuprot, dobroćudni i uzbuđeni Karamaneo u ponovnom susretu prepoznao je svoj trajno uzlazni put, pod okriljem Serenissime, s kojom je, kako je on to tumačio, božjom providnošću bila vezana njegova sudbina. Njegov uravnoteženi seljački viški duh nije trpio prosvijećene nedoumice. Jednostavno se sjetio kako je presvijetli Capello, prilikom svečanosti koju su Karamaneovi mecene iz obitelji Venier organizirali u Mlecima još 1705., silno uživao u jelima od liganja što su tada bila služena i onako dobroćudan kakav je bio donio na dar zapovjedniku Culfa nekoliko kilograma tek ulovljenih glavonožaca koji su u Prejasnoj bili na osobitoj cijeni. I doista, admiral je na čas potisnuo primisli na sivi i nezanimljivi Hvar koji je već zaboravio svoje zlatno doba i upriličio objed od liganja na kojem su on i učeni svećenik, kao i Capellovi časnici i hvarski prijatelji, uživali uoči glavnog karnevala. Pohani kolutići, crni rižoti i gradele te kao kruna svega punjene lignje, praćeni vrhunskim vinima iz admiralova podruma, učinili su svoje tako da je već pomalo ošamućeni Capello svom viškom poznaniku, podjednako ovinjenom, otkrio svoj naum o pokladnim svečanostima u Hvaru, uz jednu neobvezujuću molbu koju je Karamaneo od srca obećao ispuniti. Dok su gutali friške lignje, već su se sporazumjeli. Capello će pozlatiti svoje zimovanje u zapuštenom gradu nezaboravnim završnim karnevalom i igrama, a zauzvrat Karamaneo će opjevati njegova nastojanja u stihovima koji će ih sačuvati za vječnost, što je za njega, već savladanog oduševljenjem, lignjama i vinom, značilo sve do kraja njemu poznatog i voljenog svijeta. Rastali su se prije zimske noći koja je hitro pokrila otok i grad, mračna i neprozirna, kao lignjino crnilo. Kroz nekoliko dana, možda zahvaljujući i onom objedu, očekivale su ih pokladne igre koje Hvar nikad nije doživio, a koje će Karamaneo opisati u svojoj poznatoj poemi. Jedan pretpostavljeni jelovnik još je jednom možda odlučio o događaju koji će barem na trenutak odagnati moru teške svakodnevice.
Pa ipak, kad bolje promislimo o sladokusnoj sklonosti presvijetlog Marina i velečasnog Antuna, otkrit ćemo da ona baštini dugi niz gastronomskih afiniteta koji su u Veneciju Canalettova doba, na čijim slikama izdužene gondole i lađice i same sliče na tijela usnulih liganja, dugim kulinarskim pročišćavanjem podjednako stigle s antičkih gradela i lonaca, kao iz bizantskih kuhinja i blagovaonica, koje će Ona, njegova prvorođena kći, preuzeti, kao i osminu sveukupnih posjeda nekad golemog i glomaznog carstva. Otud i naši nazivi za lignju vuku dvojako podrijetlo. Prvi i u ihtionimskom svijetu jedinstven, od latinskog i u nas izravno baštinjenog romanskog naziva lolligne ili lloligo, a drugo kalamar, od starogrčkog, potom bizantsko-grčkog, napokon venecijanskog kalamarion, kalamarai, calamaro. Kako bilježe Apicije, Varon, Ciceron, Plinije i Opijan, u llaligima su uživali sladokusci staroga Rima, a kulinarske tehnike pripremanja tih ukusnih glavonožaca osobito su se razvile u Bizantu i Grčkoj, pa potom kroz Veneciju po svim njenim posjedima, ali i u Španjolskoj i južnoj Francuskoj. Za nas je svakako važno da je pečenje i kuhanje katkad u vlastitu crnilu s krumpirima ili makarunima, tih cijenjenih i šutljivih, nevjerojatno osjetljivih stanovnika podmorja, izvorno kulinarsko dostignuće samostalnih dalmatinskih komuna, pod snažnim utjecajem starog romanskog stanovništva i Bizanta, prije dolaska Venecije koja je i sama baštinila tu tradiciju, a potom je proširila rafiniranim načinima punjenja liganja i pripreme crnih rižota, salata, njokada i fritata. One će kroz stoljeća mletačke dominacije i same postati dio našeg naslijeđa i kulture. Tako onaj zamišljeni ručak od liganja u hvarskom Kneževu dvoru za nas poprima potpuno metaforično značenje. Prije karnevalskih igara dvije su se tradicije napokon sastale, premda su već odavno živjele zajedno, u istovrsnom kulinarskom svjetonazoru. Dok se tiho oblizivao, zadovoljan što je uspio odobrovoljiti svog visokog znanca, pokladni stihovi i posvete već su se rojile u Karamaneovoj glavi. Pa kad sve završi, a svijet Serenissime nestane kao golemi karneval, još će škripati njegovo pero umočeno u calamarion, staru tintarnicu, napunjenu dragocjenim crnilom koje je, kažu, zabilježilo prve pisane riječi. Zapisane uspomene kao stvarnost, koje se u našem zajedničkom sjećanju, okusima i naslijeđu ispisuju u istom dahu.

Recepti
Frigane lignje
Lignjama odstranite glavu i krakove, dobro ih očistite pa operite pod vodom. Tijelo narežite na centimetar debele kolute, uvaljajte ih u brašno, malo posolite i popaprite te pecite na vrelom ulju dok ne dobiju zlatnu boju.

Lignje na mornarski
Svježe lignje položite na lim za pečenje nauljen maslinovim uljem, zajedno s krumpirom izrezanim na veće komade. Pecite u vrućoj pećnici podlijevajući čašom bijela vina dok lignje ne dobiju boju terakote, a krumpir u ljepljivu soku postane mekan. Tako pripremljene lignje moraju biti potpuno svježe i nikad se ne čiste. Isto vrijedi za svježe lignje na žaru.

Punjene lignje
Očistite veće lignje. Utrobu, od koje ste odbacili smeđe dijelove, sitno nasjeckajte s već odvojenim krakovima i glavom, kojoj ste izvadili unutrašnji zub, nekoliko režnjeva češnjaka i petrusimula. Tome dodajte žlicu krušnih mrvica i malo papra, te promiješajte dok ne dobijete vezanu smjesu. Tim nadjevom punite tijela liganja, koje potom pri vrhu zatvorite čačkalicom. Posebno u zdjeli, na maslinovu ulju, pirjajte sjeckanu kapulu, češnjak i petrusimul te dodajte čašu mljevenih rajčica ili žlicu koncentrata. Punjene lignje položite u već zgusnuti umak i polako pirjajte s dolijevanjem malo bijelog vina i čašice prošeka, dok umak ne postane tamnosmeđ, a lignje mekane i ciglaste. Punjene lignje služite s palentom posutom ribanim sirom.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika