Objavljeno u Nacionalu br. 323, 2002-01-22

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Dirljivo je kad u Zagrebu padne snijeg: kradu se čak i lopate

O snijegu su tijekom ovog posljednjeg tjedna govorili čak i više nego svojevremeno o Budiši

Ova sniježna zima podsjeća me na jednan stari vic o Crnogorcima. Vic govori o tome kako je poslije rezolucije Informbiroa na crnogorsku obalu stigao brod u kojemu je bila američka pomoć za Jugoslaviju. Crnogorci su otvorili štive i počeli vaditi bijelu tehniku, štednjake, hladnjake, konzerve, sušeno meso i usoljenu ribu, zatim odjeću, hlače, jakne, suknje, pa cipele, čizme… Međutim, kad su stigli do alata i vidjeli lopate, krampove i motike, crnogorski predstavnik je velikodušno rekao: “A evo i pomoći za bratske republike.”
Dirljivo je što se u Zagrebu kad padne snijeg vidi koliko smo daleko od takvog mentaliteta: kradu se lopate za čišćenje snijega. Čak su i zagrebačkom gradonačelniku ukrali jednu. (Ako nije popio, pa je negdje izgubio.) A po zvukovima struganja i šuštanja koji dolaze s ulica, čovjek bi pomislio da ovdje vlada kult rada, kao u Japanu. Zato volim snijeg. Jer sve čini neobičnim.
Osim toga, snijeg je i atmosferski zajebant: pada uvijek na kraju zimskih ferija, kad djeca trebaju u školu. Čovjek bi rekao da je krivo zatopljenje koje se tradicionalno javlja poslije Nove Godine, međutim nije tako. Prije, još dok su ferije bile krajem prvoga mjeseca, bilo je isto. Snijeg bi, recimo, pao početkom veljače. Stoga sa snijegom valja oprezno. Ne treba ga previše izazivati ni kritizirati, da nam ne padne na glavu s kakvog krova, pogotovo kad je star nekoliko dana i kad se već pretvorio u svog opasnijeg rođaka koji se zove led.
O snijegu su tijekom ovog posljednjeg tjedna govorili čak i više nego svojevremeno o Budiši. A Hrvatska se podijelila na one koji vole snijeg i prema njemu se odnose dobrohotno i na one koji ga mrze i žele da što prije nestane. Pri tome valja naglasiti da su oni koji ga mrze ozbiljni ljudi i vozači, uglavnom oni koji imaju nekog važnog i neizostavnog posla i zbog tog posla ne vide ništa oko sebe, ni petak ni svetak, ni zimu ni proljeće, a bome ni pršić niti provcjetalu magnoliju. Oni pak koji snijeg vole, to su dječje duše, bez obzira jesu li još djeca ili su već odrasli bradati ljudi s dosta zima na grbači. Upravo se u odnosu prema snijegu prepoznaje duša.
Vjerujem da političari spadaju u onu skupinu ljudi koja mrzi snijeg. To se može dobro vidjeti i po ulici u kojoj živim. Prije, dok kod nas nije bilo skupih stanova i urbanih vila u kojima stanuje politička elita, snijeg se na kolniku zadržavao neusporedivo duže. Trebalo je proći i nekoliko dana prije nego što bi nas posjetila ralica, a gostioničar iz naše ulice morao je sam soliti cestu da ima bar pokoju mušteriju. U tome su, dakako, uživala djeca i naša bi strma ulica začas postala sanjkalište puno utabanog snijega. To su bili divni trenuci kad bi mališani nakratko preuzeli ulicu od automobila i pretvorili je u igralište. Danas, kad se u garažama naše ulice nalazi puno službenih automobila, ralica se pojavljuje čim prhne nekoliko pahulja, a zimska služba nas je u stanju zasoliti više i jače nego što Dalmatinci rade sardelicama.
Osim toga, snijeg je uvijek prilika da se kritiziraju zimske službe, a posebno oni koji ih organiziraju i plaćaju, a to su lokalni političari koji vode grad. Zima, između ostaloga, ne konvenira političarima i zbog drugih razloga. U prvom redu, pojavljuje se kriza energenata. Ukoliko se živa danima uporno drži ispod nule, a zima je prava kao što bi i trebala biti, vladajuće strukture koje misle da upravljaju tropskom zemljom sasvim se zbune i mnogi se čude zimi kao pura šarenim vratima. Posebno je nezgodno ako nestane plina pa radnici Petrokemije izađu na ulicu. Vlada koja je inače alergična na stožere, ovoga puta mora se suočiti s još jednim stožerom i to u vrlo drastičnim okolnostima. A svemu je, naravno, kriva zima koju nitko nije planirao i koja se oopćenito u ovoj zemlji slabo planira. Izgleda kao da se oni koji bi o tome trebali unaprijed misliti oslanjaju na globalno zagrijavanje kao na olakotni moment u susretu s ovim nezgodnim godišnjim dobom. Predlažem stoga ekološku varijatnu popune rezervi plina bioplinom: da svi solidarno skupljamo prdeže u specijalne balone i šaljemo ih u centralni distributivni centar pri Vladi Republike Hrvatske gdje bi se odlučivalo kamo treba plin poslati, koga treba zagrijati, a koga udaviti. A onima koji puno prde, da se oduzima od porezne osnovice
Naime, snijeg i zima drastično pokazuju jedan organizacijski nedostatak našeg tradicionalno neorganiziranog društva: nedostatak smisla za planiranje. I nije važno radi li se o lokalnoj ili državnoj razini, čišćenju ulica ili funkcioniranju privrede. Nedostatak želje ili sposobnosti da se unaprijed predvide problemi ovu zemlju oduvijek skupo stoji. To, dakako, govori o vječnom optimizmu onih koji su na vlasti, optimizmu koji se, suprotno tendencijama da treba misliti pozitivno, s vremenom pokazuje potpuno neproduktivnim i postaje nešto negativno. Stiče se dojam da se problemima ovdje bavimo kako nailaze, umjesto da ih predviđamo i otklanjamo, a time se sve svodi na hitne slučajeve i liječenje akutnih bolesti, a ne na prevenciju i sprečavanje.
A kad snijeg okopni, kad stigne ljeto i energetski problemi barem privremeno nestanu, hoće li oni koji su od države plaćeni da misle na zimu, poput Crnogorca iz jednog drugog vica, poslije ručka staviti kost u stražnjicu i čekati da ih ćuko odvuče u hlad kako bi se malko odmorili? A o zimi ćemo svi skupa misliti kad stigne.

Vezane vijesti

Kod Čabra snijeg i jedan iznad nule

Kod Čabra snijeg i jedan iznad nule

U dijelu Gorskog kotara pada snijeg, a jutros u 9 sati na meteorološkoj postaji Parg kod Čabra, gdje pada jak i neprekidan snijeg, izmjerena je… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika