Objavljeno u Nacionalu br. 322, 2002-01-15

Autor: Denis Latin

Elementa Latina

Afera s Bandićem služi samo da Račan obuzda stranačkog konkurenta

Građanin Milan Bandić, baš kao i svaki drugi, ima pravo na pogrešku

Građanin Milan Bandić, baš kao i svaki drugi, ima pravo na pogrešku. On se može napiti, u takvom stanju može skriviti prometnu nesreću, može dvaput zaredom pobjeći pred policijom i zbog svega toga mora prekršajno odgovarati, dobiti kaznene bodove, izgubiti vozačku dozvolu, platiti kaznu i nadoknaditi nastalu materijalnu štetu. Gradonačelnik Zagreba može to isto učiniti, ali više ne može biti na toj funkciji. Tako bi bilo da se hrvatska politička nomenklatura odlučila prihvatiti moralne standarde razvijenih zapadnih demokracija. Činjenica da se to neće dogoditi uvelike dijagnosticira razinu političke svijesti i prakse, stupanj razvitka demokracije i nemogućnost hrvatskog društva da se brže transformira u modernu demokraciju u kojoj je političar zanimanje koje podrazumijeva iznimnu odgovornost. Biti na dužnosti gradonačelnika milijunskog grada i biti odgovoran za red, organizaciju i poštovanje zakona, a s druge strane te iste norme najgrublje kršiti bijegom od gradske policije, kao i to što velik dio hrvatske politike i građana takav postupak opravdava, pokazuje da značajan dio hrvatskog nacionalnog korpusa ne prihvaća vrednote pravne države niti smatra da bi ona hrvatsku državu učinila boljom, poštenijom i pravednijom. Zakoni postoje zato da se krše. Hrvatska u kojoj svatko odgovara pred zakonom nije prava Hrvatska, sugeriraju nam već godinama politički šljam, desničarski tribuni, pa i aktualni esdepeovski trabanti.

Hadezeovska paradigma
“Da sam osobno bio u sličnoj situaciji kao on, dao bih neopozivu ostavku, a ne ostavku o kojoj se diskutira”, izjavio je HNS-ov neovisni stručnjak u Gradskom poglavarstvu dr. Velimir Srića, baš kao i HNS-ov gradski prvak Srećko Ferenčak: “Svatko može pogriješiti, opterećeni smo, i meni se dogodilo da popijem. Ali, ako je istina da je pobjegao… Da sam ja to učinio, dao bih ostavku. Neopozivu.” No hrvatska politika ne želi postati moralnija, SDP ne želi zapadnoeuropske nego odavno usvojene hadezeovske standarde. “Gradonačelnik, naime, nije čovjek nego je funkcija”, rečenica Miljenka Jergovića najbolje ocrtava moralne visine koje je stranka s najviše moći u državi morala preskočiti ako se željela bitno razlikovati od svojih prethodnika. No esdepeovska nomenklatura to nije u stanju jer joj je najveća vrijednost gola moć a ne visokomoralna i odgovorna politika. Kao i ljetos, kad su si preko Budišinih leđa izglasali povjerenje, njihova neokomunistička paradigma se nastavlja na nižoj razini. Gradski HNS, poput HSLS-a u srpnju, ucjenom o raskidanju koalicije mora SDP-u omogućiti daljnje cementiranje moći s moćnim funkcionarima kojima je bijeg pred zakonom samo obična ljudska pogreška koju treba zaboraviti. Poruka je jasna: ni socijaldemokrati, baš kao i donedavno hadezeovci, neće poštivati zakone, ali će im viša partijska sila uvijek osigurati da prođu nekažnjeno.

Dogovori u četiri oka
Odnos SDP-a prema Bandićevoj aferi još jednom razotkriva račanovsko-pašalićevski obrazac hrvatskih socijaldemokrata. Oni su već jednom članovima jedne partije omogućili da se mimoiđu s odredbama zakona u ime hrvatske sloge i naslijeđenih Tuđmanovih moći. Sada, sasvim jasno, mjenice istih karaktera mogu bez pokrića udjeljivati svojim partijašima. Čuvanje Bandićevih moći po cijenu partijskoga ugleda motivirano je očuvanjem istovrsnih situacija za neka buduća vremena kad će se nešto slično možda dogoditi i znatno jačim partijskim guruima.
Socijaldemokrati ne mogu Hrvatsku izvući iz tuđmanizma. Bandićevo stavljanje mandata na raspolaganje i isprika bili su dovoljni za ispunjavanje zahtjeva što ih je postavio HDZ. Partija ovdje, partija ondje, sasvim svejedno. Politička moć je svetinja, ona se nipošto ne smije žrtvovati. Jučer su bili pokradeni građani, njihov novac, radna mjesta, srušene kuće, nasilno ugašeni životi, u ime hrvatstva uništene sve razvojne šanse, danas se uzgaja istovrsna politička praksa. O svemu se može dogovoriti u kabinetima: Račanovu ili Bandićevu, sasvim svejedno. Nijedan ni drugi nisu za politiku principa i pravila. Oni su za politiku dogovora u četiri oka. Zato je sve manje ljudi koji vide značajnije razlike između onih koji su bili i ovih koji su došli. Arbitriranje s pozicija neustavno i nemoralno koncentriranih moći u rukama jednog čovjeka – to je praksa koju u obliku restauracije tuđmanizma nude i Račan i Bandić.
Cijela afera koju su naručeno odigrali Račanovi medijski agitatori u suradnji s vrlo kooperativnim Ministarstvom unutarnjih poslova nije imala za cilj pročišćenje hrvatske političke prakse koja je spremna preuzeti neke uzvišenije standarde. Na žalost, ona je, kao i sve dosadašnje Bandićeve afere, vođena izravno iz Račanova štaba u kojem se kao glavni cilj provodi sustavna politika umanjivanja prenabreklih Bandićevih partijskih i gradonačelničkih moći. SDP-ov Hercegovac iz Tomčeva laboratorija vlasti radi slasti, a ne vlasti, radi služenja građanima i izgradnje bolje i modernije države, postaje prevelik zalogaj za turboambicioznog manipulatora političkih najgušće koncentriranih političkih moći.

Zatucanost i primitivizam
Račan će biti sve nemoćniji u pacifikaciji i detronizaciji monstruma iz Tomčeva laboratorija, i to s istim sastojcima s kojima je iz komunističke i nacionalističke diktature izrastao politokrat Račan. Dogovor kuću gradi – to je glavni adut jedne i druge politike. Esdepeovski izvori ističu kako se s Bandićem sve može dogovoriti. Procedura, pravila, poštovanje zakona, tvrde njegovi koalicijski partneri, najmanje su važni. Važna je njegova popularnost i ustrajavanje na izvoru moći. Bandićevi su projekti smiješni, njegova je uspješnost virtualna, njegova obljubljenost u narodu ne znači ništa jer su i neki drugi diktatori u neka druga vremena bili i obljubljeniji. Bandić je paradigma Račanove i Budišine škole političara opće prakse koji ne razumiju ništa osim kako održati vlast i ne napraviti ništa. Nitko od njih nije političar koji gradi upravljačke sustave koji sami po sebi donose natprosječne rezultate. Njihovi se rezultati mjere pacificiranjem političkih konkurenata od kojih društvo i država nemaju ama baš nikakve koristi. Bandić voli Norca, Račan Pavića, a Budiša Gotovinu. Razlike nema. Nitko od njih ne želi izgraditi sustav koji će služiti svim građanima podjednako, neovisno o njihovim uvjerenjima i imaginarnim zaslugama. Upravo u tome krije se ta esdepeovsko-hadezeovska istost, otpori demontaži tuđmanizma i izbjegavanje svih onih koji bi Račanu, Bandiću ili Budiši mogli postaviti takva pitanja.
U velikoj su zabludi svi oni koji ovih dana žale Bandića. Rade to zato što zamišljaju sebe u njegovoj situaciji. Političari moraju odgovarati u onoj mjeri u kojoj su odgovorni za sve nas i u onoj mjeri u kojoj su dobili naše povjerenje.
Oni koji ne smatraju da je Bandić trebao podnijeti neopozivu ostavku nemaju pravo govoriti o politici izvan balkanske zatucanosti i primitivizma u kojem smo tako dugo ostali zakovani. Tito, Tuđman, Pašalić, Račan, Budiša, Bandić. Tko je sljedeći?

Vezane vijesti

Bandićevi milijuni za stadion ipak Dinamu

Bandićevi milijuni za stadion ipak Dinamu

Već ovog ljeta, unatoč manjku u proračunu, Milan Bandić je odlučio uložiti dodatnih 30 milijuna u sjevernu tribinu stadiona Maksimir. Time će gradsko… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika