Kad predsjednik države Stipe Mesić uhvati govornički lauf*, teško ga se može zaustaviti. Ceremonijalnu kozeriju prilagođenu različitim okolnostima usvojio je s naglašenom prirodnošću, i ako ga danas slučajno nema na nekoj važnijoj svečanosti u državi, ona ostavlja socijalni okus adekvatan kanapeu s kavijarom bez popratnoga šampanjca, odnosno okus seljačke večere kojoj nedostaje uvodna domaća rakija. Na sreću, to nije čest slučaj. Uoči Nove godine, na već tradicionalnoj kolektivnoj proslavi dana rođenja poznatoga ekonomskoga analitičara Mladena Vedriša, Mesić je najprije svima okupljenima – šaleći se, naravno – zaželio “sretan Mladenov rođendan”, a odmah zatim – poštujući svoj socijalno-retorički impuls – pohitao na brdo Gvozd da tamo svečano otvori spomen-rezidenciju pokojnoga Miroslava Krleže. Komemorativno-društvene obaveze kod predsjednika teku u kontinuitetu.

Teorija usporene propasti
Na svome rođendanu ni dr. Mladen Vedriš u dosjetkama nije suviše zaostajao za Mesićem. Koristeći – po ustaljenome običaju – osobnu proslavu ujedno i kao priliku za lansiranje nijansiranih političkih poruka, aktualnu situaciju u zemlji opisao je humoristički optimistično: “Ako zbog nečeg treba da budemo zadovoljni, možemo onda biti zadovoljni prije svega zato jer se stvari odvijaju jednako loše kao i ranije, ali u nešto sporijem tempu”. Duh pobjeđuje. Uspjeh je tu. Država je prestala propadati brzo i naočigled. Proces urušavanja nije zaustavljen, ali smanjena mu je fizikalna brzina. Navedeni opis hrvatske situacije podsjetio je senzibilizirane slušaoce na američki vic o razgovoru odvjetnika i osuđenika na smrt, u kojem spomenuti odvjetnik klijentu objašnjava njegov iznimno povoljan pravni položaj: “Znate, borio sam se pred porotom kao lav da vam ponište kaznu, sa značajnim uspjehom; postigao sam na kraju da su pristali smanjiti vam voltažu.”
Vedriševa “teorija usporenoga propadanja” ili “smanjenja voltaže” radikalno se suprotstavlja ultrapozitivističkome ozračju kakvo u zadnje vrijeme nametljivo propagira Vlada. Ivica Račan i njegov interesni krug svakodnevno poručuju javnosti kako je “najteže iza nas”. Pravica je – tvrdi Vlada – u Hrvatskoj pobijedila, gotovo kao kod Dudeka u Gruntovčanima. Pod utjecajem galopirajuće liberalizacije egzistencijalna sigurnost drastično pada – jer borili smo se za slobodno tržište – ali zato opća sigurnost vidno raste, što se izvrsno očitovalo na primjeru zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića.
Čovjek je pijan vozio svoj Range Rover; udario je vozilo na drugoj traci, ali njegovi solidno omamljeni misaoni receptori nisu uspjeli registrirati incident; u nirvani je nastavio vožnju zagrebačkom čuvenom maliganskom cestom Zvijezda – Gračani; stigao ga je vozač udarenog vozila, Bandić se vratio istom cestom natrag, zaustavila ga je policija, pobjegao im je, uhvatili su ga, puhao je, detektirano mu je 1,7 promila itd. Pristojna pustolovina, čak i za dužnosnika* koji se voli razmetati svojim vitalizmom. Na margini skandala otkrivaju se i dodatne zanimljivosti. Bandić vozi privatni automobil vrijedan dvjestotinjak tisuća maraka, kakav sa svojim službenim primanjima sebi nikako ne može priuštiti. Posjeduje i vikendicu, doduše bez građevne dozvole. Znače li ti podaci da čovjeku nešto kapa sa strane? Na kraju krajeva, kroz Bandićeva vrata prolaze svi natječaji za javne radove u Zagrebu, neki od njih vrijedni i više stotina milijuna maraka.

Bandićeve iluzije
Navedena enigma rezervirana je za porezni ured i državnu reviziju, a za literarne potrebe ove kolumne ograničit ćemo se na podatak da Milan Bandić – dosljedno svome narodskome stilu – na registarskim tablicama vozila drži vlastite inicijale. O ukusima se ne raspravlja; netko voli staviti “007”, netko “U”, netko “UU”, a Milan Bandić preferira “MB”, da na cesti ne bi bilo nedoumice o kome se radi. Hineći da se ništa značajno nije dogodilo – jer vožnja u pijanom stanju, sudar i bijeg pred policijom spadaju među svakidašnje sitnice – Bandić je, umjesto u pritvor, već sljedećeg dana otputovao u Maribor na skijaško navijanje i razmjenu mišljenja sa svojim tamošnjim kolegom. Bandićeva ležerna poruka glasi: zaboravimo trivijalnosti, pred nama su poslovi, čak i diplomatske obaveze.
Tuđman bi – da je živ, i da je Bandić u HDZ-u – gradonačelniku nesumnjivo zabranio podnošenje ostavke samo zbog neodgovornoga i bahatoga ponašanja. Njegov je čvrsti stav bio: sve su to ipak naši mangupi. Bandićev problem je, međutim, što je napravio težak javni izgred u nehadezeovskome vremenu, i što pripada stranci koja si – za razliku od HDZ-a – politički ne može dopustiti drastično kršenje civilizacijskih normi. Ostavka je za njega jedino rješenje; što brže odstupi, to bolje i za njega i za SDP. Bandić, međutim, postojano živi u svome svijetu iluzija. On smatra da su izrazi žaljenja više nego dovoljan supstitut za ostavku. Njegov je nastup srcedrapateljan, kao da glumi u seoskoj priredbi. “Tko je od vas bez grijeha, neka se prvi kamenom baci na mene”, poručio je publici na konferenciji za medije, računajući na kolektivnu građansku sućut.

Moralni balast na leđima partije
Radi se, naravno, o kontradikciji koju Bandić ne želi shvatiti. Ni običnome građaninu ne može se tolerirati pijano divljanje na cesti, a ako je protagonist izgreda političar – pritom još gradonačelnik – njegov javni položaj nakon takvog ispada postaje neodrživ. Za osobe koje se bave politikom vrijede specijalna društvena pravila. Od trenutka kad se odbio suočiti s policijom, Bandić je prestao biti to što jest. Njegov autoritet izjednačio se s nulom. Napadat će ga i građani, i oporba, i konkurenti u vlastitoj stranci. Podređeni će ga ignorirati, mediji će ga proganjati. Sugovornici će ga tretirati kao nerespektabilnu osobu. Njegovo buduće pozivanje na građanske vrijednosti osuđeno je na neuvjerljivost, jer je dokazao da ih se sam ne pridržava. U njegovom je interesu da što prije shvati vlastitu situaciju, i napusti funkciju.
Za stranku je – objektivno – preko noći postao neizdrživo opterećenje. U zagrebačkome ogranku SDP-a rating* mu je bio razmjerno visok, jer je na funkciji pokazao pragmatičnost, promućurnost i cinizam. Od svega je na kraju ostao samo njegov ulični eksces, etički balast kojeg se partija mora osloboditi jer će je u protivnom raščerečiti i oporba i koalicijski partneri. Može se pretpostaviti da Ivici Račanu nije suviše mrsko što se mora riješiti jakog stranačkog rivala koji je volio s vremena na vrijeme dovoditi u pitanje njegovu internu velevlast. To je, međutim, Bandićev problem. Snaga Bandićeve samokontrole obrnuto je proporcionalna njegovoj želji da ostane gradonačelnik. Zadrži li se, unatoč svemu, na funkciji, ići će protiv javnoga mnijenja. Aklimatizirao se na fotelju u Vukovarskoj ulici. Kroz ruke su mu prolazili novci, poslovi, stanovi, karijere, sudbine. Preko SDP-a ostvario je ono što ne bi mogao ostvariti u HDZ-u. Jedan trenutak slabosti – i sve je to prošlost.

Stupac tjedna: Nn (+-) vjesnik = 0
Kao što je javnosti poznato, pokojni Tuđman pripojio je neprofitabilni list Vjesnik profitabilnoj Hrvatskoj tiskari, kako bi – kroz taj neprirodni blud – režimsku publikaciju “svijetlih tradicija” spasio od komercijalne propasti. Tuđmanove ideje ostavljaju trag, odnosno: nisu bez vraga. Ivica Račan primijenio je zadnjih dana sličnu metodu i Vjesnik – koji mu je zbog nečega prijeko potreban – pripojio Narodnim novinama, javnome poduzeću koje odlično živi od publiciranja državnih uredbi. Kako vidimo, Vlada pred javnošću hini ponašanje u skladu s pravilima bazične aritmetike: nula (Vjesnik) plus jedan (Nn), uvijek daju jedan. Specifičan aritmetički problem proizlazi, međutim, iz podatka da Vjesnik nije na nuli, nego u debelome minusu koji automatski prebacuje na organizme na koje se parazitski priključuje.
Ideja se na sreću može i razraditi. U daljnjem razvoju događaja Vjesnik bi mogao postati hrvatski komercijalni hit, putem pripajanja visoko kurentnim državnim tvrtkama kao što su INA ili HEP, Jadranski naftovod ili zagrebačka Toplana, Autoput Zagreb – Split ili Autocesta Zagreb – Rijeka, Gradska čistoća ili Gradska plinara, Hrvatske vode ili Hrvatske ceste, Zrinjevac, Vijadukt, Zagrebačka banka ili Hrvatsko narodno kazalište… Da je u Vladi bilo pameti, pa da ga je na vrijeme uvalila HT-u – uz klauzulu da se list nakon privatizacije ne smije ukinuti – mogla je danas mirno promatrati kako Nijemci razbijaju glavu uređivačkim profilom Vjesnika i odazivom čitalaca na isti. Za kvalitetne ideje, međutim, nikada nije kasno.