Hrvatski i srpski filmovi obiluju nehotičnim podudarnostima ali i golemim kulturalnim razlikama . Ukoliko ste kojim slučajem vidjeli film “Nebo sateliti” Lukasa Nole, možda se sjećate scene u kojoj junaci komentiraju kako netko odozgo iz satelita promatra rat u Hrvatskoj – promatra i ništa ne poduzima.

‘Nebo sateliti’
Nolin je film radikalno modernistička ratna drama, u kojoj već samo spominjanje “neba” i “satelita” ukazuje na fatalistički sraz vjekovne božje nedjelotvornosti i inercije velikih svjetskih sila, zbog kojeg stradavaju upravo ljudi našeg podneblja. U srpskom filmu “Munje” postoji slična scena, ali u potpuno drukčijem kontekstu. Tamo nekolicina gubitnika mlađe i srednje generacije proživljava najrazličitije pustolovine u rasklimanom automobilu noću na beogradskim ulicama, a u prigodnom se trenutku povede razgovor o tome da svaki njihov potez bilježe sateliti – negdje daleko u visinama. Želeći se podrugnuti neznanim promatračima, jedan od njih skine hlače, proturi golu stražnjicu kroz prozor auta i počne “mjesečariti” prolaznike. I gle vraga – sudeći po “Munjama” ti promatrači uistinu postoje, jer negdje u američkom Stjenjaku sredovječni crnac putem satelita upravo kontrolira što se zbiva u Beogradu, no kad ugleda spomenutu ludoriju, samo procijedi: “Ti ludi Srbi!”. U prvom filmu sateliti su metafizička mistifikacija, u drugom čista zafrkancija.
Zanimljivo je uspoređivati “Munje” i “Nebo sateliti” ne samo zbog tog motiva, nego i kao izdanke potpuno disparatnih kinematografija. Naše je ostvarenje visoko estetizirani art film enormne cijene koštanja (preko tri milijuna DEM), koji je gadno podbacio u kinima (ni tri tisuće gledatelja) ne samo zbog heremetičnog umjetničkog izričaja nego i zbog okašnjelog promišljanja situacije koja nas je zaokupljala prije pet-šest godina.

Instant-proizvod
Netko bi dodao – tipično za hrvatski film. Nasuprot tome, “Munje” su instant-proizvod, napravljen za samo 700 tisuća DEM, s materijalom snimljenim video-kamerama i poslije prebačenim na 35mm vrpcu, naizgled bez ikakvih estetičkih pretenzija, ali s puno ambicija da se osluhne puls mlađih žitelja Srbije (odatle etiketa “prvog srpskog drum”n”bass filma”) no i onih nešto starije generacije (odatle žanrovske sličnosti s “Tesnim kožama” i ”Žikinim dinastijama”). Potonji se trud isplatio, jer za “Munje” prodano u SR Jugoslaviji oko 600 tisuća kino-ulaznica (koliko i za “Nož” po Vuku Draškoviću te cigansku komediju “Crna mačka beli mačor” Emira Kusturice, ali ipak nešto manje nego za “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića). Analitičari filmskog tržišta odmah će uskliknuti da su “Munje” – kao i srpski kinematografski model – “prava stvar”, a “Nebo sateliti” – i hrvatska kinematografija koja tako nešto tolerira – “čista pljuga”. Naprotiv, uvjereni bi estetičari zagovarali suprotan stav, tvrdeći da će Nolin film kad-tad završiti kao respektabilna kulturna baština, dok će “Munje” nestati u otpadu provincijskih videoteka.
Sustav srpske kinematografije svakako je superioran hrvatskom (uz urođenu vitalnost i poduzetnost presudna je i činjenica da tamo ima gotovo trostruko više kino-potrošača nego u Hrvatskoj, pa koncept “filma za publiku” ima popriličnog smisla), no upozorio bih da “Munje” ipak nisu bez estetičkih ambicija, samo su te namjerno podigrane i gurnute u drugi plan. Redatelja Radivoja Andrića znam po njegovu prvijencu “Tri palme za dve bitange i ribicu” – također vrlo uspješnom u srpskim kinima (blizu 280 tisuća gledatelja) – u kojem je već demonstrirao svoj filmaški credo – spoj pučke komedije i novovalnog štiha (stilizacija umjesto realizma, improvizacija umjesto uvježbanosti i pedanterije). To se debitantsko djelce doimalo simpatično, ali pomalo naivno (naivno jedino nije bilo izrugivanje četnicima u jednoj kratkoj sceni, no to je bio Andrićev prilog dokazivanju građanske hrabrosti), međutim, “Munje” su već neusporedivo elaboriraniji film. Ne toliko po tome što se događa ispred kamere (dijalog je živahan i životan, izmjena scena je dinamična, ali spoj glumatanja profesionalnih glumaca i tvrdoće naturščika ponekad čak živcira), koliko po dotjerivanju filmske cjeline u završnoj obradi. “Munje” su zaigrana cjelina u kojoj su svi filmski postupci dozvoljeni – od stop-kadrova do crtanih intervencija na slici – a takav prosede gledatelja ne smeta, jer mu je predočen kao čisti bonus humornom tonu priče.

Jezgrovita metafora
Cjelina ima fini unutarnji ritam, osobito u drugoj polovici filma, a pitkost je podvučena anegdotalnom dramaturgijom i uvijek funkcionalnom dramskom dosjetkom da se radnja odigrava tijekom jedne noći. To ipak ne znači da je priča bez pretenzija: u zavrzlamama tipičnim za vodviljske komedije diskretno se uspijeva predočiti kako ljudi u Srbiji žive, a kad se u završnici automobil glavnih junaka zaljulja između čvrstog tla i provalije na vrhu krova beogradske garaže – metafora ne može biti jezgrovitija.
“Munje” ipak trpe od ozbiljnog problema: ciljna publika kojoj je film namijenjen je zadovoljna, no kako preko granica SR Jugoslavije? Sudeći po vrlo skromnom početku u zagrebačkim kinima – vrlo teško! Nije problem samo u inertnoj reklamnoj kampanji inače poduzetnog UCD-a, koji distribuira to djelce u Hrvatskoj: šačica filmofila, osobito onih sklonih tzv. prljavom filmu, znat će cijeniti Andrićev postupak, no redateljev antiesteticizam iskazuje se kao priličan nedostatak u proboju na Zapad, a odmaže i činjenica što “Munjama” nedostaje sočnih dramskih atrakcija zbog kojih su “Rane” i “Bure baruta” u nas postali hitovi. Doba kad su srpske komedije – prije no što se Jugoslavija raspala – u Zagrebu skupile i preko 100 tisuća gledatelja nepovratno je prošlo, i s tom činjenicom mora računati svaki srpski film koji stiže s reputacijom lokalnog blockbustera.