Dnevnik

Srijeda, HRT 1, 19.30

četiri kaktusa

Nastrijeljeni pjevač i samo pjevač Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Damir Novak (36) u Dnevniku je dobio dodatno zanimanje i postao “pjevač i baletan”. Svatko zna da je ta kombinacija nemoguća, ali obično dobro obaviješteni urednici i novinari nisu svatko, oni hladno objavljuju ono što kod svakog gledatelja izaziva šok, nevjericu i pad donje vilice u poziciju “aaaa”. Tu pomoći nema, jer kad oni nešto odluče, onda je to a) uvijek pogrešno, b) uvijek glupo, c) nemoguće ih je odgovoriti i d) u ovom slučaju je i neukusno, jer je riječ o čovjeku koji je na ulici, nedaleko svoje kuće, pogođen zalutalim slavljeničkim metkom i leži u komi. Baš su taj trenutak u životu delikatni urednici Dnevnika odabrali da žrtvu počaste nemogućom kombinacijom zanimanja. U Dnevniku je objavljena i slika krupnog i proćelavog muškarca koji svira mandolinu, ali kako nitko od urednika ne gleda ono što će izaći na ekranu, to je logično da nesretniku koji sad prostrijeljene glave leži u bolnici nisu objavili da je i svirač.
Vijest o tragediji Damira Novaka pokazuje da na HRT-u vijesti prolaze kroz više stručnih ruku. Jedne ručice zakasne ih donijeti iz policije, druge ručice ih zato prepišu iz novina, a treće i najmudrije znaju da u Zagrebu živi slavni umirovljenik i baletni prvak gosp. Novak koji ne samo da je otprilike dvostruko stariji od nastrijeljenog pjevača nego i ni po čemu ostalom nije fizički sličan žrtvi veselog raspoloženja nekog nepoznatog stanovnika zagrebačke Dubrave, koji je na Staru godinu izvolio pucati iz pištolja i pogoditi prolaznika Novaka (preminulog osam dana kasnije, u ponedjeljak 7. siječnja). Spojiti dva Novaka u jednog i onda tome jednome dati dva nespojiva zanimanja, može samo genije koji ne samo da nikad nije bio u kazalištu, nego ne zna ni gdje je zgrada HNK, ali zato, he-he, braco moj, ima dovoljno ovlasti da sve oko sebe uvjeri da je faca.
No, skandal s “pjevačem i baletanom” nije ništa, puka povreda pristojnosti, ako ga se usporedi sa zbivanjima u novogodišnjoj noći u svetom domu OTV-a u kojem su nervozne gazde počele tući novinare i ostalo tehničko osoblje koje je zatražilo plaću. Vođeni duhom prave profesionalne solidarnosti i, nadasve, ljubavlju prema istini, vođe Dnevnika nisu objavile ime osobe koja je na svoje neisplaćene suradnike poslala svojeg tjeločuvara, a i pretučeni su ostali bezimeni, tako da je čitava ta “vijest” ostala lebdjeti u poetskim sferama nečega što je omiljena žurnalistička forma na HRT-u i predstavlja tradicionalni spoj komentara i basne. Samo sat kasnije, na Drugom programu (a poslije i na Prvom, u ‘Odjecima dana’ Katje Kušec), objavljena je puna informacija, s imenima i prezimenima, slikama i izjavama upletenih, što sve skupa znači jedino to da se u Dnevniku namjerno nije htjelo objaviti ništa što bi uznemirilo taj mali vrijedni kolektiv zvan OTV.

Odjeci dana

Srijeda, HRT 1, 22.06

kaktus

Lijepo je da “zimske službe u Turskoj ulažu krajnje napore ne bi li očistile prometnice”, ali ova oprezno pohvalna intonacija (iako takvih nikad dosta) ne zaslužuje svoje riječi objave čak ni na matičnoj turskoj televiziji, jer: a) posao svake zimske službe je da čisti snijeg, b) obavljanje nečijeg svakodnevnog posla nije vijest, osim ako ne uzmete u obzir točku c) koja glasi: HRT ima urednike koji znaju što je vijest, a kad su oni takvi, onda im turska zimska služba, dopustite, molim vas, mora biti poslastica.
Na krajnje neukusan način nastavlja se opsesivna vezanost uredničkih mozgova za zanimanje nastradalog od zalutalog metka nekog divljaka u Dubravi. HRT-u nije dovoljno da je čovjek u komi, moraju mu iz sata u sat mijenjati zanimanje, umjesto da taj podatak, kao što obično rade, jednostavno preskoče. Nastradali iz Dnevnika nije više “pjevač i baletan” nego je, u skladu s novim duhom vremena i rastom uredničkih rezervi prema duplom zanimanju, postao jednostavno “radnik HNK”. Nažalost, bila je ovo posljednja emisija vijesti danas, a da su bile još tri, u prvoj bi nestalo “HNK”, u drugoj “radnik”, a u trećoj bi čovjeku napokon kulturno objavili samo ime i prezime, kad već ne znaju ništa bolje.

Dnevnik

Četvrtak, HRT 1, 19.30

kaktus

Komentar Silvane Menđušić je nesuvislo grozan (može i obratno: grozno nesuvisao, nešto o moralu vladajućih), ali savršeno odgovara jednoj vrlo privatnoj svrsi: početi Novu godinu javnom isprikom gđi. Željki Antunović. Draga gospođo, imali ste pravo, tisuću puta oprostite: na HRT-u treba zabraniti komentare. Digla se dreka kad ste to predlagali u zakonu, nije se slušalo da ni BBC nema komentare i da zapravo nitko pristojan nema komentare, jer kao što bi trebalo biti opće poznato, ima jednostavnijih načina za izricanje uredničkog mišljenja, ako takvo postoji. Oprostite još jednom, nadam se da će vam ova isprika donijeti olakšanja bar toliko koliko i meni, a kad se još ispričam i Branki Šeparović, 2002. godina će stvarno postati Nova. Čemu oklijevati: Branka, oprosti, prilog o domaćoj hrani u subotnjem Dnevniku je u redu, stvarno si bila u pravu sa svojom galamom protiv McDonaldsa i Coca Cole, priznajem, trebalo te hvaliti. Drage čitateljice i čitatelji, bila je ovo javna ispovijed, hvala na odrješenju.

Televizija o televiziji

Petak, HRT 1, 16.15

četiri vijenca

Vrhunska zabava, kakve je nedostajalo u novogodišnjem tv programu, pružena nam je ne samo vrijednim naporima voditeljice, nego i anketama koje je ona najavljivala i vedro komentirala. Anketa je ono kad na ulici iz daljine vidite ljude s kamerom i mikrofonom i vješto ih zaobiđete ili, ako banu pred vas, otjerate ih onom strašnom snagom pogleda kojom od sebe tjerate kontrolore ZET-a. Budući da uvijek ima a) onih kojima to ne uspije i b) duševnih bolesnika koji sami hrle pred kameru, e onda HRT s vremena na vrijeme objavi neku anketu. Ova je bila vrhunac. Ne samo da je žrtava bilo koliko hoćeš, jer je na udaru bila starija populacija. Njih je HRT pitala “kako vam se svidio naš novogodišnji program”, što znači da je već pitanje bilo duhovito, pa kako onda (kako, kako?) odgovori ne bi bili urnebesni. Teško se odlučiti, no prvo mjesto dijele “ja slabo vidim” i ”štela sam gledati, ali sam zaspala i probudila sam se u pola pet”.
“Sudeći po ovim vašim prvim reakcijama, možemo biti zadovoljni”, dirnuta je prozborila voditeljica Doris (također kandidatkinja za prvu nagradu), ali tu nije bio kraj zabavi.
HRT-u nije bilo dovoljno na ulici hvatati manje pokretne prolaznike, nego su se odlučili na krajnje okrutnu mjeru: zaskočiti ih u ustanovi iz koje nema dalje. Svojim smo se očima uvjerili kakav je urnebes nastao kad su tonac, osvjetljivač, kamerman i novinar s mikrofonom ušli u predvorje staračkog doma koji nosi ime svete Ane, očito zaštitnice HRT-a. Pljuštale su pohvale programu, a na podmuklo pitanje “biste li što izmijenili” lukavi gojenci, šibani mnogim životnim burama, spremno su odgovarali da ne bi ništa i da je sve bilo jako lijepo, jako dobro, puno bolje nego prošle godine.

Svakodnevica

Petak, HRT 1, 17.

kaktus

“Na vrata mnogih domova u Lijepoj našoj ovih je dana pokucala viroza”, reče voditelj Branko Uvodić. Ljepše ne bi ni Šenoa znao početi “Kuginu kuću”. Ponesen svojim govorničkim darom ministar prof. Uvodić toliko se zaigrao da je proglasio kraj školskih praznika tjedan dana ranije (“rekao sam, drugi tjedan počinje škola”), ali nema tog djeteta koje gleda ovu emisiju, pa mu oprostimo, Njemu.

Dnevnik

Nedjelja, HRT 1, 19.30

četiri kaktusa

Legendaran novinarski posao: vijest o prometnoj nezgodi i njenom vinovniku, stalno se spominje gradonačelnik Milan Bandić, ali sve što se vidi na ekranu je Ksaver noću i automobili koji šišaju cestom. Jedan čak vozi unatrag, pa onda jedan izlazi iz sporedne ceste na glavnu, a spiker nam priča da policija kreće za Bandićem. Objaviti vijest o gradonačelniku bez i jedne njegove slike, vrhunski je posao o kojem mora biti da je odlučeno na najvišem mjestu, no pustimo mi sad nagađanja. Priznajmo da raduje spoznaja da je HRT u stanju demonstrirati svoju medijsku osviještenost, ipak ti vrhunski cinici (a ne glupani, kao što smo krivo mislili) znaju moć slike i ne dopuštaju da se simpatično ljudsko lice (g. Bandić) dovede u vezu s nerazumnim postupcima, čemu loš publicitet? Pričajmo mi koliko god ružno hoćemo o čovjeku, ali ne objavljujmo mu sliku.
Vijest je objavljena nepotpisana, tek toliko da sve u njoj bude savršeno, što znači da će HRT kao cjelina, a ne tašti pojedinac, dobiti neku uglednu međunarodnu nagradu.

Priča iz Hrvatske

Nedjelja, HRT 1, 20.10

četiri kaktusa

Papićev film “Priča iz Hrvatske” ima relevantno mjesto u svjetskoj kinematografiji kao jedini film u kojem su djeca antipatična i djeluju odbojno na gledatelja. Naravno, to je neprolazna zasluga solidne režije i autorova vještog ulaženja u dječju psihu. Film je podijeljen trima brojevima (1970, 1980 i 1990), a djeca se pojavljuju poglavlju u drugom poglavlju. Nažalost, i tih je deset godina prošlo, pa hrvatska Shirley Temple i hrvatski Mickey Rooney, kao da već nije bilo dosta grozota, moraju odrasti i postati nešto što je još teže gledati: zaljubljeni tinejdžeri, onakvi kakve ih vidi prvak hrvatske filmske suptilnosti Krsto Papić.