Iako će i treća i posljednja Jugoslavija uskoro prestati postojati, politička kriza u dvije nove poludržave ubrzano eskalira. Srbija je suočena s velikim obračunom saveznog predsjednika Koštunice i srbijanskog premijera Đinđića, dok se Crna Gora suočava s ozbiljnim političkim previranjima i nizom izbora sljedećih mjeseci.
Nedavna otmica zamjenika srbijanskog premijera Momčila Perišića i američkog diplomata Johna Davida Neighbora koju je poduzela jugoslavenska tajna obavještajna služba podigla je temperaturu u Beogradu, a razbjesnila je i Washington. Srbijanski premijer Zoran Đinđić okrivio je Koštunicu za taj incident jer vojna obavještajna služba odgovara izravno jugoslavenskom predsjedniku. Đinđić je saveznu vladu optužio da “ugrožava ljudska prava građana”.
Koštunica je branio šefove svoje tajne policije i optužio Perišića za špijunažu. On je ustvrdio da je hapšenje Perišića i Neighbora ”špijunska afera golemih razmjera” i da tajna služba ima dokaze kako su državne tajne odavane američkim obavještajnim časnicima. Sadašnji je skandal navodno “samo vrh ledenog brijega”.
Američki izvori poriču te optužbe, no analitičari vjeruju da svaki osjetljivi materijal vodi do dokaza o ratnim zločinima. Ako Beograd želi nastaviti s daljnjim otkrićima i provokacijama, suočit će se s velikim sukobom s Washingtonom.
Koštuničini su podčinjeni djelovali iz tri važna razloga: kako bi pokazali svoje odlučno protivljenje vojnoj reformi, onemogućili planove za izručenje vojnih ratnih zločinaca Haagu i destabilizirali srbijansku administraciju.
Jugoslavenski generalštab uporno se odupire Đinđićevim pozivima na smanjivanje vojske dok su glavni zapovjednici nepromijenjeni od Miloševićevih dana. Štoviše, takozvana srbijanska revolucija u listopadu 2000. sastojala se od dogovora između Koštunice i generala o zadržavanju njihovih položaja u zamjenu za zbacivanje Miloševića. Ako Srbija misli imati ikakvu šansu za sudjelovanje u programu Partnerstvo za mir NATO-a, mora uspostaviti strogu civilnu kontrolu nad vojskom i ukloniti sve optužene za ratne zločine. Đinđić sada s tim u vezi predlaže i novo zakonodavstvo.

Đinđić i Koštunica
Kad je došao na vlast, Koštunica je navodno također uvjeravao generale da će imati imunitet od izručivanja i progona za ratne zločine. Ipak, nedavnih tjedana pojačao se pritisak američkog State Departmenta na Beograd da se pridržava svojih obećanja ili će se suočiti s blokadom svake buduće financijske pomoći.
Američka administracija mora do kraja ožujka odlučiti hoće li potvrditi da je Jugoslavija ispunila uvjete koje joj je postavio Kongres kako bi dobila oko 40 milijuna dolara američke pomoći. Kongres će održati saslušanja i dati preporuke, no prema riječima državnog tajnika Colina Powella, Beograd nastavlja opstruirati napore Haaga i moglo bi ga zaobići ikakvo razmatranje o budućoj pomoći. Bijela kuća i Kongres ljuti su zbog otmice i lošeg tretmana američkog diplomata; to je čin koji bi mogao imati teške reperkusije za međunarodnu potporu Koštunici.
Ako predstavnici Beograda ne ispune uvjete za američku pomoć, Washington će blokirati i zahtjeve Jugoslavije za kredite Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Financijski škripac imat će teške posljedice za ekonomsku i socijalnu stabilnost. Paradoksalno, on bi mogao ukloniti srbijansku vladu i požuriti prijevremene izbore, iako je Đinđić voljan surađivati s Haagom i već je izručio Miloševića bez Koštuničina pristanka.
Kao odgovor na Đinđićeve pozive da obuzda jugoslavenske obavještajne službe, Koštunica je ustvrdio da neće otpustiti šefa vojne tajne službe generala Acu Tomića. Jaz između dvije vlade se širi, a Đinđić je izjavio da srbijanska vlada neće surađivati s Koštunicom u pitanjima državne sigurnosti sve dok Tomić ne bude otpušten.
Takav razvoj događaja i generalima i Koštunici može koristiti kao dodatna izlika za stvaranje krize i destabiliziranje srbijanske vlade. Dragan Marsičanin, zamjenik predsjednika Koštuničina DPS-a, izjavio je da premijer Đinđić ima “moralnu i političku obavezu” da odstupi.

Neovisna Srbija
Dok je vrlo vjerojatno da će se u Srbiji sljedećih mjeseci održati predsjednički i parlamentarni izbori koji bi mogli ojačati antireformističke i nacionalističke snage, Crna Gora suočava se s nizom izbora koji će odrediti sudbinu te republike.
Dok je potpuna neovisnost jedino učinkovito dugoročno rješenje za obje kvazidržave, s obzirom na intenzivan pritisak Bruxellesa i podijeljeno izborno tijelo unutar Crne Gore, sporazum o zajedničkoj državi vjerojatno je najviše što se u ovom trenutku moglo postići. Ipak, čak i ako budu podržani u parlamentu i počnu se doista primjenjivati, dogovori su samo provizorni i izazvat će političko previranje i u Podgorici i u Beogradu.
Sporazum što ga je progurao šef za sigurnost Europske unije Javier Solana samo je eksperiment. Mnoga su pitanja preostala, a tiču se praktičnog funkcioniranja združene države: hoće li ona biti disfunkcionalna i konfliktna ili će omogućiti dovoljno prostora za nastavak reformi i međunarodnu integraciju.
Za Crnu Goru vitalno je važno stabilna i jedinstvena vlada koja se može riješiti nepotrebnog ugovora. Kolaps sadašnje koalicije i neuspjeh u stvaranju slične političke konstelacije oslabit će razloge za neovisnost. Time će se ići na ruku političkim snagama nekoć lojalnima Miloševiću koje sada žele podčinjenu Crnu Goru, koje će blokirati reforme i opstruirati europsku integraciju. Takav scenarij može marginalizirati pokret za neovisnost.
Kao dodatak parlamentarnom glasovanju o ratificiranju Solanina sporazuma, lokalni su izbori zakazani za svibanj, a predsjednički za jesen. Ako Liberalni savez odbije ući u novu vladu, rani parlamentarni izbori također se očekuju sljedećih mjeseci kao i glasovanje za skupštinu zajedničke države, a moguć je i referendum o promjeni statusa Crne Gore.
Ironično je što se sama Srbija odupire stvaranju “zajedničke države” na koju se već sad gleda kao na recept za sukobe i paralizu. U ekonomski integriranoj Europi, srbijansko-crnogorski entitet trebao bi imati dva financijska i ekonomska sustava i labavu političku uniju s uvelike oslabljenim predsjedničkim položajem.
Kao odgovor na taj nepotrebni sporazum, nedavno provedena ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je prvi put nakon raspada Titove Jugoslavije podrška srbijanskoj neovisnosti premašila 50 posto. Ostaje intrigantno pitanje: hoće li Srbija proglasiti svoju neovisnost prije Crne Gore?