Eduard Miler nastavlja tradiciju ambijentalnog teatra u DubrovnikuEduard Miler, nagrađivani redatelj podrijetlom iz Slovenije, a od kolovoza i novi umjetnički ravnatelj Slovenskoga narodnog gledališča, poznat po angažiranu pristupu i specifičnoj atmosferi svojih predstava, postavio je na Dubrovačkim ljetnim igrama kompleksna Sofoklova "Kralja Edipa". Iako je više od 30 godina živio u Njemačkoj te režirao od Hamburga do Kölna, ali i u cijeloj regiji, uglavnom pisce njemačkoga govornog područja, ovo mu je prva režija u Dubrovniku, pa je stoga njegov redateljski angažman dočekan s velikim oduševljenjem i očekivanjem. Naime, i danas se još pamti njegova predstava "Magic&Loss", izvedena 1992. u ZKM-u, koja je objedinila osjećanje cijele generacije, a Milera izbacila u samu orbitu kazališne umjetnosti. Po dolasku u Dubrovnik odabrao je park Umjetničke škole za scenu svog "Kralja Edipa", kojeg smatra "nevjerojatno referentnim za današnje vrijeme" i s velikim entuzijazmom pristupio novom projektu. Okupio je izvrsnu glumačku ekipu na čelu s Mislavom Čavajdom, Vilijem Matulom, Liviom Badurinom i Doris Šarić Kukuljicom, a u njegovoj stalnoj "postavi" bila je i dramaturginja Žanina Mirčevska koja s lakoćom Milerove ideje pretače u pitki tekst.

Prvi put režirate u Dubrovniku. Koliko vas je nadahnuo taj renesansni ambijent?
- U Dubrovnik sam dolazio još kao njemački student kada sam posjećivao Korčulansku školu. Došao bih brodom s Korčule do Dubrovnika i po cijelu noć upijao dubrovačku kulturu, upoznao neke tada najzanimljivije redatelje, primjerice, gledao sam predstave Giorgia Strehlera i njegova teatra Picollo, zatim sam slušao koncerte na čarobnim dubrovačkim lokacijama, uglavnom, dobro sam upoznao Grad. Zatim sam zbog gužve i prenaglašenog komercijalnog aspekta prestao dolaziti u Dubrovnik, a sada, kada sam ponovno došao, jako sam se iznenadio shvativši da sam nekritički prihvatio neispravnu medijsku sliku o Dubrovniku. Dubrovnik je i dalje inspirativan, pozitivno vibrira i lako sam pronašao ovu predivnu, novu lokaciju u parku Umjetničke škole. Raditi "Kralja Edipa" u ambijentalnom prostoru nije samo izazov nego i privilegij.

"Kraljem Edipom" više ste se bavili s političkog i sociološkog aspekta, a manje s antropološkog, dok ste u središte postavili pitanje odgovornosti. O kakvoj je odgovornosti riječ?
- Predstava postavlja pitanje tko je i koliko odgovoran za sve ono što nam se danas događa. Svaki se dan susrećemo s problemima koji proizlaze iz civilizacijskog konteksta, pa tako i Edip ispašta zbog prazločina. Edip je čovjek visokih moralnih i etičkih standarda, što je danas rijetkost. Njegov život prožimaju zločin i odgovornost, a on preuzima odgovornost ne samo za svoje nego i za očeve zločine. Pitanje odgovornosti je jedno od najakutnijih pitanja našeg vremena. Tko danas preuzima odgovornost za bilo što? Imam dojam da čovječanstvo čeka magični obrat kojim će riješiti sve probleme. Apsurdno je kako smo uhvaćeni u vlastitom vrtlogu iz kojeg niti ne pokušavamo izaći. Stanje apatične letargije i entropije nemilosrdno nas guta. Tekst upravo govori o tome da se uvijek mora platiti cijena za neodgovornost i za počinjene zločine. Iz tog konteksta Edip je heroj današnjice, a tekst je metafora našeg vremena. Cijela se tragedija sastoji u Edipovu grozničavu istraživanju vlastite prošlosti, u njegovim sumnjama, nadama i patnjama. Postavljaju se i pitanja poput onoga tko sam, što je i gdje je istina, te jesmo li spremni preuzeti odgovornost za svoju budućnost. Naravno, i koliko je teatar spreman otvoriti takva pitanja. Smisao predstave je u tome da čovjek treba otkriti istinu i iskopati se iz bolne prošlosti predaka, te preuzeti odgovornost za događaje oko nas.

Smatrate li da pojedinac treba preuzeti i odgovornost za nešto što su učinile razne političke opcije, stranke, vlade?
- Ako smatramo da za aktualnu situaciju nismo odgovorni sami mi nego netko drugi, to znači da nismo preuzeli odgovornost i da odgovornost prebacujemo na političare. Prebacivanje odgovornosti na druge je posve pogrešan stav. Alergičan sam na takvo razmišljanje. Mi smo kreirali svoju situaciju i ovaj svijet, dopustili smo da se nama manipulira pa smo prema tome mi odgovorni za sve ovo što nam se događa. Njemačka je napravila puno radikalnije poteze u obračunavanju sa svojom prošlošću nego mnoge druge zemlje koje se smatraju liberalnima. Primjerice, Nizozemska je prividno liberalna zemlja koja je vrlo lako ušla u neki novi svijet, a prije toga nije provarila svoju prošlost okrutnog kolonizatora, kao što to nisu učinile ni Belgija ni Danska. A bez obračunavanja s prošlošću teško možemo otkriti sebe i iskopati se iz prošlosti.

Vama je kao pripadniku njemačke manjine ta tema o bolnoj prošlosti vjerojatno bliska. Koliko je to suočavanje s prošlošću vaše obitelji, odnosno, s onim što se dogodilo prije nego što ste došli na ovaj svijet, utjecalo na ideju predstave?
- Kao dijete sam doživljavao neugodne situacije jer su me kao pripadnika njemačke manjine, moj otac je bio njemački vojnik, a majka Slovenka, okrivljavali za strahote u Auschwitzu i druge zločine fašista. Kad smo u školi gledali film o koncentracijskim logorima smrti u kojem su prikazani brojni leševi, svi su se okrenuli prema meni, a zatim su me pred školom istukli. Znači, čim sam došao na ovaj svijet bio sam prinuđen baviti se stvarima koje su se dogodile prije mog rođenja. Desetak i više godina žestoko sam se konfrontirao sa svojim ocem oko njegove uloge u Drugom svjetskom ratu. A kad smo pronašli zajednički jezik, počeo sam razumijevati njegov život. Iako je taj proces znao biti mučan, bio sam zahvalan na tom iskustvu koje mi je pomoglo u osobnom i profesionalnom sazrijevanju. Neki se ljudi ne mogu suočiti s pogreškama svojih očeva i provedu život traumatizirani i opterećeni prošlošću. Kod mene je to suočavanje s postupcima svojih predaka išlo relativno lako. A kad riješite prošlost, onda vam je lakše razmišljati o budućnosti. A to se događa i Edipu. Njegova konfrontacija s prošlošću njegovih predaka bitan je put u samospoznaju.

Koliko je vaš otac, njemački vojnik, utjecao na vaše formiranje kao osobe?
- Nimalo, moj se otac vratio u Njemačku kada sam imao pet godina tako da sam živio kod tetke i bake. On je poslije rata kao zatvorenik upoznao moju majku u Ljubljani. Kada sam kasnije otišao u Njemačku na studij, živjeli smo zajedno nekoliko godina, ali više kao prijatelji. Poštovao sam ga, ali sam htio razjasniti pitanje njegove odgovornosti. Imalis mo konfrontacija, put međusobnog razumijevanja bio je težak i mučan, "edipovski" kompleksan, ali neophodan. Presretan sam što nisam odrastao u klasičnoj obitelji i smatram da klinci moraju što ranije napustiti obitelj i početi živjeti samostalno. Odrastao sam na ulici, s drugim klincima, ponekad sam bio gladan, ali bio sam sretan i slobodan.

Smatraju vas angažiranim redateljem koji se u teatru najviše bavi temama kao što su vlast i manipulacija ljudima. Može li teatar doista utjecati na duh vremena i pokrenuti neke stvari u društvu?
- Treba uvijek imati na umu da je teatar elitna stvar i da može utjecati na pojedince, pa preko njih i na društvo. To je i jedna od glavnih misija teatra. Pitanje je koliko smjelo, intenzivno i beskompromisno to suvremeni teatar radi. Ja sam nebrojeno puta doživio katarzu ali i teške udarce, duhovne i fizičke, nakon neke kazališne predstave, primjerice, potpuno me zgromila genijalna predstava "Trilogija zmajeva" Roberta Lepaga koja je gostovala na prvom Festivalu svjetskoga kazališta. Razmišlajnej o toj predstavi pokazuje da teatar ima moć i aktivnu ulogu u društvu.

Završili ste akademiju u Stuttgartu, gradu koji nije bio na glasu kao kulturno središte Njemačke. Zašto ste se odlučili školovati u Njemačkoj i to u Stuttgartu?
- Njemački prostor najviše mi je odgovarao zbog jakih autora - filozofa i umjetnika, a poznato je da se već godinama u njemačkom tetaru događaju najvažnije stvari u Europi. Naravno, i zbog raščišćavanja s prošlošću i Drugim svjetskim ratom. U podijeljeni Berlin nisam htio ići zato što se tamo, osim studentskog otpora 1968., na kulturnoj sceni nije događalo meni ništa bitno. Kao student Goethe instituta pratio sam Steinove predstave, ali sam se brzo vratio u Stuttgart, koji je između 1966. i 1969. godine doživio kulturni procvat. Utorkom sam odlazio u Tubbingen na predavanja filozofa Ernsta Blocha, vikendom u Heidelberg i Frankfurt, upoznao sam se i s Mauriciom Kaglom, jednim od najvećih avangardnih skladatelja 20. stoljeća, koji je u Stuttgartu radio performanse u teatru. Bio sam mu dobar sugovornik jer ga je zanimao prijelaz naše rock generacije u avangardnu muziku. U taj dosadni švapski grad dolazili su veliki svjetski umjetnici, a danas s distance mogu reći da je bilo jako malo 'umjetničkih šminkera', kao recimo u Munchenu, Hamburgu i Berlinu. Kad je grad preuzeo sin generala Rommela u koga nitko od nas ljevičara nije vjerovao, grad je doslovno procvjetao. Hrabro je realizirao projekte koji su ležali u ladicama još od studentske pobune 1968., usprkos otporu njegove desničarske stranke. Na tom slučaju nisam prvi put vidio da su desničari provodili bolju i hrabriju kulturnu politiku nego zeleni ili ljevica. To je za mene bio šok. Kao predsjednik gradske omladine počeo sam organizirati alternativnu scenu, imao sam svoj teatar Forum 3, kojim sam zagovarao treći put između komunizma i kapitalizma, a baza nam je bila Korčulanska škola, a doveo sam mnoge svjetske nekomercijalne rock bendove, čak i Pankrte, priređivao predavanja oko jugoslavenskog socijalizma i alternativne muzike. Za mene su najbitniji bili koncerti Rolling Stonesa, Jimmi Hendrixa, Pink Floyda, Grateful Deada... U Njemačkoj sam našao fantastične teatarske ljude i ostao više od 30 godina.

Zašto ste se odlučili za teatar?
- Kao dijete sam htio biti partizan jer sam htio ostalima dokazati da nemam nikakve veze s naslijeđem svoga oca. Zato sam se bavio i košarkom i osnovao svoj bend. A svuda oko mene bio je teatar - kod kuće sam radio svoj miniteatar, a u dvorištu, s ostalom djecom, realizirao sam predstave. Od kutija tvrtke Slovenijavino, koja je imala svoj prostor u tom dvorištu, napravili smo pozornicu i scenografiju te smo pred polupijanim radnicima Slovenijavina izvodili svoje predstave. Bilo je super! Stvarati novu, paralelnu stvarnost - ima li išta uzbudljivije od toga? Tako sam još kao dijete u toj polupijanoj atmosferi kućnog dvorišta otkrio ljepotu kazališta. Puno godina poslije, kao mladi ljevičar, pokušao sam, kao što je rekao Dutschke, "marš po institucijama". Naime, htjeli smo preko teatra promijeniti društvo.

Eduard Miler oduševljen je da može raditi u DubrovnikuKako iz današnje perspektive gledate na to svoje njemačko razdoblje kada ste režirali širom zemlje i to najviše njemačke i austrijske autore, kao što su Heiner Müller, Frank Wedekind, Georg Büchner?
- Živio sam i u Münchenu, a radio sam i u drugim njemačkim i austrijskim gradovima, od Hamburga do Graza, putujući s obitelji od projekta do projekta. Započeo sam kao glumac, još dok sam bio na Akademiji, glumio sam u kazalištima koja su funkcionirala kao kolektiv. To je bilo vrijeme angažiranog teatra i svi smo radili sve, od svjetla do glume, a kazalište nije bilo samo posao nego način života. Živjeli smo u kazališnoj komuni i vjerovali u kazališnu utopiju, što je iz današnje perspektive potpuno nezamislivo. Onda su se te ideje pod pritiskom realnosti počele raspadati i svatko od nas počeo je samostalno raditi. Ja sam se okrenuo njemačkim autorima koji su mi bili najbliži po tematici i senzibilitetu, ali radio sam i britansku dramatičarku Sarah Kane, zatim praizvedbe francuskih pisaca, primjerice, Koltesa, zatim skandinavske, srpske i slovenske autore, ali i Shakespearea, Strindberga i Ibsena.

Kako je na vas utjecao rat u bivšoj državi, kako ste se osjećali?
- U toj katastrofi prepoznao sam neke svoje pogreške koje sam napravio kao angažirani ljevičar te sam se oslobodio ranijih zabluda. Naime, još sam kao student od 1968. pa sve do 1973. dolazio na Korčulansku ljetnu školu, gdje su veliki filozofi, od Habermasa do Marcusea, govorili o filozofiji utopije, utopiji socijalizma i sličnim temama, o čemu su izvještavale najelitnije njemačke novine. Čitao sam i "Treće oko", slušao sam Treći program Hrvatskog radija, pratio Muzički biennale u Zagrebu, a najviše me zanimalo pitanje slobode i njenih granica. A tada sam u Beogradu, uoči rata, počeo raditi "Razbojnike". Oko mene su počele diskusije oko Kosova, Ljubiša Ristić je tvrdio kako 'treba tuči Slovence dok ne dođu pameti', beki su govorili o velikom Vojislavu Šešelju. Odmah sam shvatio što se događa i da te luđake netko mora zaustaviti.

Jeste li odmah reagirali?
- Odmah sam se sjetio slučaja Willyja Brandta, jednog od najvećih njemačkih političara koji je nenadano donio zakon Radikalenerlass kojim je radikalnim političarima, bez obzira na to radilo se o radikalnoj desnici ili radikalnoj ljevici, zabranjen ulazak u parlament te rad u javnoj službi, što znači da nisu mogli biti učitelji i profesori. To mi je tada bilo neshvatljivo! Odmah smo se pobunili i počeli masovno demonstrirati protiv njegova izglasavanja. Iz današnje perspektive vidim da tada zapravo nisam shvaćao što je Brandt htio postići tim zakonom. No radeći "Razbojnike" u Beogradu shvatio sam Brandtovu ideju koja je proizašla iz iskustva Drugoga svjetskog rata, od opasnosti što dolazi od radikalnih političara. Počeo sam upozoravati beogradske kolege na neprimjerenost mržnje i radikalnog srpskog nacionalizma koji se već tada počeo širiti Srbijom. Vjerojatno čovjek mora neke stvari naučiti iz vlastitog iskustva. Ubrzo sam uvidio da je taj rat bio kukavički i da su stradali nevini ljudi, najviše u Bosni, gdje su se ljudi najmanje branili. Uvidio sam svoju zabludu i shvatio da je moj dotadašnji pacifizam bio problematičan.

Je li taj rat bio svojevrsna prekretnica i u vašoj kazališnoj karijeri? Naime, jednom ste izjavili da zapravo do '90-ih niste igrali glavnu ulogu u jugoslavenskom teatru...
- U jugoslavenskom teatru uvijek su bili jaki lobiji, primjerice, postojao je jak lobi oko Ljubiše Ristića koji se u ratu okrenuo na drugu stranu, a ja sam uvijek bio solo-igrač. Podršku sam dobio jedino od Jovana Ćirilova, dugogodišnjeg umjetničkog direktora beogradskog BITEF-a, koji je stao uz moju estetiku i puno mi pomogao. Dobro sam surađivao i s bivšim intendantom splitskog HNK-a Ivicom Restovićem. Budući da sam više od 30 godina živio u Njemačkoj, dolazio sam u bivšu zemlju ponajprije zbog posla i druženja sa zanimljivim ljudima na Korčulanskoj školi ili muzičarima. Došao bih, napravio predstavu, i vratio se u Njemačku. S jedne strane, to je bilo dobro jer sam imao autonomiju, a s druge strane, doživljavao sam mnoge neugodne situacije, primjerice, došao sam na prvu probu za dogovorenu režiju za predstavu, a tamo bih našao drugog redatelja koji je već režirao. Također, smetalo me jeftino aktualiziranje predstava, koketiranje s dnevnopolitičkim.

U Hrvatskoj ste radili nekoliko predstava - u zagrebačkom HNK-u "Kazimira i Karolinu", u Gavelli "Woyzeka", u Kerempuhu "Malograđanski pir", a zatim i u Rijeci, Puli i Splitu, ali najveću popularnost stekli ste kultnom predstavom "Magic&Loss", izvedenoj 1992. u ZKM-u. Što mislite zašto je ta predstava uspjela objediniti cijelu generaciju?
- Tada smo tražili tekst koji bi govorio o manipulaciji nad mladima, o prijelazu iz jednog uređenja u drugo, iz socijalizma, dakle, iz jedne utopije u neki drugi izam. To je bilo ratno vrijeme kada se od svakog Hrvata tražilo da se opredijeli, da misli i govori čistim hrvatskim jezikom. Bio je to prevelik pritisak za mlade ljude od kojih se očekivalo da moraju prihvatiti novo vrijeme, puno zločina i neizvjesnosti, pa su se mladi pitali ima li sve to smisla, a najčešći odgovori su bili da je sve besmisleno. Pronašli smo Brucknerov tekst "Bolest mladih" u kojem se sve poklopilo - vrijeme, tema, glumci i pitanje smisla, pa je bilo logično očekivati da će se mladi u potpunosti identificirati s tom predstavom. U tom tekstu nije bilo artikulirano pitanje ni socijalizma ni radikalnog nacionalizma nego samo pojedinca i njegova velikog angažmana u vremenu promjena. Predstavu sam nazvao po pjesmi Loua Reeda "Magic&Loss", što je pridonijelo njenu uspjehu. Vjerujem u proročansku moć predstava. Radujem se kad to prepoznam u svojim i tuđim predstavama. Smisao teatra nije samo dijagnoza duha nego i vremena nego i vidovita slika naše budućnosti.

Zašto još niste radili u Beogradu, odakle izbivate više od 20 godina?
- Iz Beograda me nitko nije zvao 20 godina, vjerojatno zato što su neki moji kolege još uvijek jako ljuti na mene. Ja sam nakon Vukovara napisao otvoreno pismo beogradskoj javnosti, upozoravajući da se ne smije 130 kilometara od tog grada raditi kao da se ništa nije dogodilo. Također, javno sam reagirao na napade na Zadar i Dubrovnik, a kada su neki moji kolege počeli protestirati protiv Miloševićeva režima, prestao sam. No za vrijeme Miloševićeva režima radio sam s Vojom Brajevićem i Đurđom Cvijetić u Crnoj Gori po tekstovima Harolda Pintera, tako da sam održavao vezu s beogradskom scenom preko Crne Gore.

Kako ste doživjeli Sloveniju nakon više od 30 godina života u Njemačkoj?
- U '90-ima je Slovenija bila sasvim nešto drugo nego što je danas. Tada je vladao duh optimizma, novog početka, vjera u sutra. Danas sam šokiran novom stvarnošću i činjenicom da se situacija nije razvila onako kako smo očekivali. U Sloveniji se raspada socijalna država i ne može se razgovarati o utopiji jer se ljudi doslovno bore s preživljavanjem. Ljudi su potpuno promijenili način života, zaboravili su što znači ići na godišnji odmor i malo tko odlazi u knjižare i kupuje knjige. Ušli smo u ludilo preživljavanja, a najšokantije je da su ljudi izgubili hrabrost. Pomalo postajemo svjesni gole istine - da smo godinama živjeli u iluziji i na nekim kreditima, te da se sada moramo suočiti sa stvarnošću i istinom.

A kako ste se vi snašli u tom novom vremenu?
- Na Zapadu sam živio kao salonski ljevičar, tako da mi je ovo novo vrijeme zanimljivo i inspirativno, najviše zbog raspadanja postojećih sistema i vrijednosti. Sa zanimanjem pratim demonstracije u Londonu, promjene na Bliskom istoku, recesijske potrese, demonstracije po europskim metropolama... Nema čarobnog modela ali nešto se mora promijeniti u društvu. I sam razmišljam o nekoj alternativi, o drukčijem društvenom sustavu, koji će pokazati smjernice prema perspektivnijoj budućnosti. Bez toga će masovno paljenje automobila i slično postat će naša svakodnevnica. U mladoj generaciji, koja komunicira preko društvenih mreža i tako usklađuje svoj puls s duhom vremena, vidim veliku šansu. Naravno, može doći do katastrofe, ali i do pozitivnih promjena, i iz cijele situacije mogu se izvući pouke i iskustvo. Danas se više nitko ne sjeća da su se ljudi ne tako davno morali žestoko boriti za neradne nedjelje, a zatim i subote, da nije bilo lako postići pravo glasa i da su žene morale izaći na ulice kako bi postale ravnopravne. Sada je ponovno došlo vrijeme za konfrontaciju! Zanima me kada će pojedinac reći "Stop! Dosta mi je, želim promjene!" Vrijeme je uzbudljivo, posebno za tetar, i treba ga iskoristiti.