Objavljeno u Nacionalu br. 332, 2002-03-26

Autor: Mate Granić

Sat političke anatomije

Račan je jedini premijer na svijetu koji predlaže ministre u koje nema povjeren

Premijer Račan uveo je novitet nezabilježen u zemljama razvijene parlamentarne demokracije

Premijer Račan uveo je novitet nezabilježen u zemljama razvijene parlamentarne demokracije. Predložio je Saboru da prihvati četiri nova člana Vlade uz osobnu rezervu prema dvojici ministara – Mariju Kovaču i Hrvoju Vojkoviću. U parlamentarnoj demokraciji sasvim je normalno da pregovori unutar koalicije mogu biti teški i dugo trajati, ali nakon završetka pregovora demokratska je praksa da premijer čvrsto stane iza sastava vlade i da se bori za povjerenje svih svojih ministara u parlamentu. Upravo je smiješno i nepristojno u tom slučaju tražiti podršku oporbe za takvu vladu. Može se samo zamisliti kako su se osjećali novi ministri Kovač i Vojković nakon Račanovih rezervi.
Bilo bi mnogo poštenije da ih Račan, ako je imao ozbiljne rezerve, nije prihvatio, čak i po cijenu prijevremenih izbora. Očito je da nema ni govora o stabilnosti Vlade ili uzajamnom povjerenju unutar vladajuće koalicije. Strah od prijevremenih izbora jedino je što Vladu drži na okupu. DC nije imao rezervi prema novim članovima Vlade (Dražen Budiša, Goran Grani, Mario Kovač i Hrvoje Vojković) i namjeravao je podržati njihov ulazak u Vladu, ali nakon Račanova predstavljanja novih članova Vlade odlučio je ne sudjelovati u toj farsi.
Vlada je sličnija labavoj konfederaciji nego ozbiljnoj koaliciji. DC je vrlo suzdržan u ocjeni stabilnosti Vlade, kompetentnosti pojedinih ministara, odlučnosti u provedbi i rješavanja otvorenih problema sa susjedima i međunarodnim financijskim institucijama. Kako će se potkraj godine u Kopenhagenu odlučivati o proširivanju EU i odlučiti o zemljama kandidatima za primitak u EU, ali i ocijeniti napredak tih država u stabilizaciji i pridruživanju, zabrinutost DC-a za stabilnost Vlade još je veća. U sljedećih osam, devet mjeseci Hrvatska bi na svim područjima (gospodarstvo, demokratska stabilnost, aktivna politika prema susjednim državama i regionalna suradnja) trebala nadmašiti ostale zemlje skupine 5+1-1 (BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Albanija). U tom bi slučaju zajedno sa zemljama koje neće biti primljene u prvome krugu (vjerojatno Bugarska i Rumunjska) Hrvatska tvorila posebnu skupinu zemalja s jasnom vizijom ulaska u EU. Bilo kakav propust skupo će stajati Hrvatsku. Za to je u prvom redu odgovorna Vlada, ali i oporba i predsjednik Republike. Takvu šansu Hrvatska ne smije propustiti.

Ministar obrane Jozo Radoš
Nakon niza afera u Ministarstvu obrane, objavljivanja transkripata obavještajnih podataka o prisluškivanju, sukoba ročnika i Vojne policije na vojnoj vježbi, čuli smo i najskandalozniju izjavu jednog ministra u modernoj hrvatskoj državi. Ministar obrane Jozo Radoš izjavio je da se Hrvatska danas ne bi uspjela obraniti od imalo uvježbanijeg i opremljenijeg agresora. To je nesretna, nespretna i neodgovorna izjava. Neosporno je da je u zadnje dvije godine smanjena borbena spremnost HV-a i da HV sve više zaostaje u opremljenosti za modernim vojskama, posebno onima iz NATO-a.
Više od dvije godine čekalo se na Zakon o nacionalnoj sigurnosti i obrani, ali takve su izjave nedopustive, a ako se ipak omaknu, snose se posljedice. Žalosno je da još nisu reagirali predsjednik Republike Stipe Mesić i premijer Ivica Račan. Hrvatska se uspješno obranila od srpske agresije kad je HV bio u povojima, gotovo nenaoružana uz međunarodni embargo, ali i uz odlučnost hrvatskog naroda i velike većine hrvatskih građana da se obrani. Hrvatska je danas sposobna oduprijeti se bilo kakvoj agresiji bilo koje susjedne države, iako realne opasnosti od takve agresije danas. A od NATO-a, SAD-a i Ruske Federacije zaista nam u ovom trenutku ne prijeti nikakva opasnost.
Ako je ministar Radoš htio naglasiti problem zaostajanja HV-a u modernizaciji, mogao je tražiti hitnu sjednicu Odbora za nacionalnu sigurnost ili Vlade, ili sastanak s predsjednikom Republike, te ozbiljno zaprijetiti ostavkom ne prihvate li se njegovi zahtjevi, ili dati ostavku ako nije zadovoljan odnosom prema HV-u. Ali on to nije učinio. Uostalom, naš je glavni strateški cilj ulazak u NATO, a to kao da je ministar Radoš zaboravio.

Riječka banka
Aferu s Riječkom bankom malo je tko očekivao. Banka je bila većinski privatizirana i u većinskom stranom vlasništvu (Bayerische Landesbank). Teško je oteti se asocijaciji na Dubrovačku banku. Može se govoriti o drukčijem tipu kriminala (javnost o tome zasad ima malo podataka), ali je već sada sigurno da je Banka pokradena i da je pronevjereno više od 100 milijuna dolara, da će je sanirati država uz pomoć HNB-a, i to hitno, a da će sve to platiti hrvatski porezni obveznici. U tome je velika sličnost s Dubrovačkom bankom koja je skupo stajala državu, ali i HDZ. Odmah se postavljaju pitanja zašto i neke druge banke, posebno one iz Slavonije, nisu sanirane te zašto i neka poduzeća nisu sanirana po hitnom postupku, nego su upućena u stečaj. Na to će pitanje Vlada teško odgovoriti. Zatajili su svi kontrolni mehanizmi u Riječkoj banci, u HNB-u i revizorskoj kući KPMG. Na žalost, novcem od prodaje 25 posto dionica Riječke banke neće se poticati poduzetništvo i obrtništvo, novo zapošljavanje i trudnice, nego će se njime sanirati Banka zbog kriminala.
Tko će za to odgovarati? Koliko će daleko doprijeti istraga? Zašto još nitko ništa ne pita direktora RB-a I. Štokića koji je, da bruka bude još veća, sramotno podigao više od pola milijuna eura prije nego što je afera javno razotkrivena. Postoji li veza s politikom (bivšom ili sadašnjom)? Na sva ta pitanja trebala bi odgovoriti istraga. Nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje potrebu za sanacijom Banke, jer je to ipak najjeftinije za državu, ali ponovno je poljuljano povjerenje u bankarski sustav Hrvatske, a hrvatska Vlada je na ozbiljnoj kušnji.
U Rijeci je nakon afera s “Viktorom Lencem” i Riječkom bankom ozbiljno uzdrman i kredibilitet vladajućeg SDP-a.

Svjetska trgovačka organizacija
Slovenija je oštro optužila Hrvatsku, uz podršku BiH (nakon potpisanog dogovora da je spor riješen!), zbog Pravilnika hrvatske Vlade o provozu nafte i naftnih derivata kroz Hrvatsku. Jednu nespretnu odluku hrvatske Vlade, koja je poslije dva puta korigirana, Slovenija je nekorektno zloupotrijebila. Nije pristala da se problem riješi bilateralno, nego ga je internacionalizirala optuživši Hrvatsku na zasjedanju WTO-a, vrlo grubim riječnima. Sada Hrvatska zaista ne smije popustiti nego mora zauzeti čvrste stavove, i to ne samo o ovom pitanju. Prvu rundu u Ženevi dobila je Hrvatska. Bude li Slovenija inzistirala na tom sporu u WTO-u, Hrvatska treba ići do arbitraže. Ali Hrvatska treba zauzeti i čvršće stavove o rješavanju problema zagrebačke filijale Ljubljanske banke i pitanju granice. Zašto ne i javno inzistirati na obveznoj međunarodnoj arbitraži, što je legitimno pravo Hrvatske.

Vezane vijesti

S HDZ-om 'za stolom'

S HDZ-om 'za stolom'

Potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić danas je, komentirajući izjavu predsjednika RH Ive Josipovića o potrebi… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika