Federico Salpietro, sin talijanskoga bračnog para ubijenog u naletu Horvatinčićeve jahte, u Šibeniku je izjavio kako je "došao ne samo zbog svoje obitelji nego i vas u Hrvatskoj, jer želim da vi, kao i mi, budete slobodni od ljudi koji misle da mogu raditi što ih je volja". Izjava sugerira da se u kontekstu svoje obiteljske tragedije ponešto informirao i o proširenoj patologiji fenomena Horvatinčić. Pogodila je bit hrvatskoga društva, u svojoj supstanci podijeljenog na ljude koji mogu raditi što ih je volja, i na njihove žrtve ili prinudne konzumente njihove socijalne agresije. Bez obzira na svoj demonstrirano bijedan karakter i odsutnost osjećaja za etiku, Tomislav Horvatinčić stabilno se situirao u prvoj skupini, a socijalni psiholog s lakoćom bi mogao zaključiti da su mu njegova negativistička svojstva u tome čak bila od presudne pomoći. Moralna insuficijencija ovdje se uglavnom tretira kao prednost u borbi za status i moć.

Istražitelji tvrde da je Horvatinčić neposredno nakon nesreće nazvao nekakve prijatelje, a ne policiju, što je potpuno u skladu s njegovim doživljajem svijeta po kojem neformalni utjecaj apsolutno dominira nad legalitetom. U životu su ga "prijatelji" - ili interesni zdrug - prečesto bezbolno vadili iz dramatičnih situacija u koje ga je bacala njegova huliganska priroda, da im se i sad ne bi pokušao obratiti za hitnu asistenciju. U Zagrebu je 1980. automobilom naletio na dvije pješakinje koje su prelazile cestu i pobjegao s mjesta nesreće ne zanimajući se za sudbinu žrtava (jedna je preminula), kao što - u prvim trenucima nakon aktualne tragedije kod Primoštena - uopće nije pokazao instinkt da pokuša pomoći ljudima na koje je naletio gliserom. U tradiciji njegova prometnog vandalizma žrtve su od sekundarne važnosti, a primarno je uspostavljanje kontakta s "prijateljima" koji će provesti operaciju kontrole štete. Prije talijanskih jedriličara, na cestama je ubio dvoje a ozlijedio petero ljudi, i nikad ni za što nije uistinu odgovarao.

"Pravni sustav" procesuirao ga je uvredljivo simbolički, zataškavao njegove prometne zločine i sustavno ga spašavao od bilo kakvih realnih sankcija. Trebalo bi, zbog socijalno-terapeutskih razloga, vrlo ozbiljno istražiti tko su bili svi ti suci, tužitelji, odvjetnici i kvaziodvjetnici koji su - u demonstraciji zastrašujuće korumpiranosti - Horvatinčiću omogućavali da se nekažnjeno provlači kroz svoj homicidalno-huliganski dossier. Nakon ubojstva Talijana pozivao se na "kvar autopilota", kao da je "autopilot" kriv za njegovo arogantno glisiranje u zoni s drastično ograničenom brzinom kretanja, za njegovu odsutnost s upravljačkog mosta i nesposobnost - psihološku ili fizičku - da u kritičnim trenucima ručicu gasa povuče prema natrag, čime bi brod praktično stao na mjestu. Cijeli svoj status, međutim, gospodin Horvatinčić izgradio je oslanjajući se na "autopilota" ili uspostavljajući interesno-koruptivne veze s utjecajnim ljudima koji su radili za njega, osiguravali mu pravosudni imunitet, i omogućili na kraju da postane hrvatski Trump, ujedno i urbani devastator povijesnih proporcija. Taj "autopilot", ili pokvareni državni aparat koji je Horvatinčića suvereno provodio između svih stijena i plićaka zakonitosti, kao da je - simbolički interpretirano - zakazao u trenutku kad mu je trebao osigurati slobodan prostor za brzinsko iživljavanje u priobalnom pojasu.

Horvatinčić već desetljećima djeluje u specijalnom savezu s državom, i može se tretirati kao njezin ekskluzivan proizvod. Postao je zaštićeni brand hrvatskoga arivizma. Kad mu je mjesto bilo u zatvoru, situirao se u restoranima i salonima. Za vrijeme komunizma izvodio je što je htio, kao i za vrijeme tuđmanizma, posttuđmanizma, sanaderocena, kosoriane... Tuđman ga je u jednom trenutku postavio za direktora Dinama, i sumnjičilo ga se da je na odlasku s tog položaja iz klupske blagajne maznuo pedeset tisuća maraka, što nikad nije bilo podvrgnuto poštenoj istrazi ni suđenju. Kad se upustio u urbanističku devastaciju Cvjetnog trga (započetu rušenjem spomeničke rodne kuće Vladimira Vidrića) - pothvat nad kojim se nedavno javno zgrozio i Alain Finkielkraut - policija i sudovi izravno su se angažirali u njegovu zaštitu. Premlaćivali su, hapsili i osuđivali one koji su demonstrirali protiv tog građevinskog nasilja u staroj gradskoj jezgri; ulični entuzijasti fasovali su batine i prijave dok je gospodin Horvatinčić - uz stabilnu potporu "prijatelja" - mirno provodio svoj naum.

U svom "cvjetnom" kompleksu podigao je - mimo svih propisa i osjećaja za pristojnost - višekatnicu dva metra udaljenu od prozora susjedne zgrade, i nikakva inspekcija nije ga u tome pokušala spriječiti. Kao državni miljenik bio je i favorit svih vodećih hrvatskih medija. Medijski vlasnici ili upravljači diskretno su mu lizali pod pred nogama i natjecali se za njegovu naklonost. Znali su da je parajlija, građevinski kum, i izdanak vlasti s kojim je bolje uspostavljati tajne aranžmane, negoli glumiti borce za pošteno društvo. Trebalo je još dvoje ljudi poginuti da bi se počela scenski urušavati ta odiozna sprega Horvatinčića, države, stranaka i medija, no ostaje pitanje je li režimski predator doista iskoristio posljednji od života koji su mu na raspolaganju.