Dražen Budiša preuzeo je u Vladi osobnu fotelju Gorana Granića, uz dozu ritualne naslade. Profesionalni vidovnjaci s lakoćom su otkrili sadržaj njegovih misli: Na partijskoj konferenciji, gospodine Graniću, nadmoćno si izjavio kako mojoj malenkosti ne namjeravaš povjeriti svoju budućnost. Neka ti bude. Izvoli se u skladu s tim hitno preseliti u donje odaje, jer što si bio ti, to sam sada ja, a smjenu ćemo obaviti na način koji naciju neće ostaviti u nedoumici oko toga tko je prvi do Račana.
Promatrači, dakako, prije svega suosjećaju sa spomenutim Ivicom Račanom. Taj junak patničkoga izraza, tragičar u tragikomediji koju je sam napisao, nesposoban je za prikrivanje emocija. Njegova melankolija postaje zarazna. U istom trenutku kad je promijenio Vladu, počeo je javno izražavati svoju nelagodu nad njezinim sastavom. Budišini novi ministri idu mu manje-više na jetra, a mrzovoljan je i prema Budiši kao takvome, jer taj nespecificirani liberalni um ni na koji praktičan način ne može kod premijera nadomjestiti pouzdanu tehnicističku krticu Granića.

Medijsko uljepšavanje Ivića Pašalića
Račanov problem – pod slobodoumnom pretpostavkom da dužnosnik* o kojem je riječ uopće ima bilo kakvih problema – sublimiran je, međutim, u fenomenu Ivića Pašalića više negoli u fenomenu Budiše. Pašalić se poput dinosaura nastoji probiti prema položaju predsjednika HDZ-a, kako bi u konzekvenci zaveo diktaturu bivših Tuđmanovih špijuna i klerofanatika, a na spomenutome svetome putu autoamnestije malo tko ga na javnoj sceni energičnije pokušava zaustaviti. Televizija mu je, kao i uvijek, na raspolaganju. Nakon gubitka stranačkih izbora u Splitu, gdje su pobijedili ljudi Ive Sanadera, Pašaliću je odmah poklonjen nastup u reklamno-političkoj emisiji Nedjeljom u 2 – koja je iste večeri reprizirana – gdje je bez objektivnoga povoda predstavljen kao legendaran lik hrvatske političke scene, čije vrijeme je trajalo, traje i dolazi. Njegov curriculum vitae temeljito je očišćen od kompromitantnih motiva. Afere u kojima je sudjelovao – i u kojima su milijarde promijenile vlasnike ispod stola – prikazane su kao marginalne epizode u jednoj iznimnoj javnoj karijeri. Uglavnom: nakon udarca u Splitu na televiziji je dobio raskošnu priliku za provedbu kontrole štete.
Pašalićev lik i djelo brižljivo se poliraju u utjecajnim medijima, kako bi čovjek na konvenciji HDZ-a – gdje će odabrani stranački populus* odlučivati o njegovoj političkoj budućnosti – mogao nastupiti bez mrlja u biografiji. I pojedina manje utjecajna, ali zato “lijevo orijentirana” glasila, otimaju se za njegove intervjue i izjave, dajući time zapažen doprinos Pašalićevoj akciji uljepšavanja vlastite javne slike. Pašalićevi medijski privilegiji korespondiraju s njegovim statusnim imunitetom u HDZ-u i izvan njega. Ivo Sanader, aktualni predsjednik stranke, pokušava se s Pašalićem natjecati u desnoj retorici, ali sustavno ga izbjegava ubosti tamo gdje je ovaj najmekši: u hipertrofirano tkivo pljačke, korupcije, nepotizma, nevraćenih kredita, namještene pretvorbe, provizija, ortačkih ugovora, tajnih kartela. I Sanaderovi saveznici iz redova primordijalnoga HDZ-a – Vladimir Šeks, Đuro Perica itd. – ograničavaju se u javnim nastupima na općenite tvrdnje kako “za stranku ne bi bilo dobro da Pašalić postane predsjednik”, ne spominjući u svojim opreznim elaboracijama argumente koji su za Pašalića najbolniji.

Gang Grupo između Pašalića i Račana
Gdje su korijeni fenomena da Pašalića pošteđuju njegovi vlastiti partijski suparnici i konkurenti? Nesumnjivo u činjenici da aktivista čistih* pred Bogom, državom, nacijom i pravosuđem u HDZ-u zapravo nema. Svi su se Tuđmanovi paževi – a ne samo Pašalić – u svome žrtvovanju za Hrvatsku na neki način omastili*. Postali su vlasnici luksuznih kuća, stanova, tvrtki, iz banaka su digli velike zajmove koje im nerijetko otplaćuje državni proračun, i Pašalić ih – na valu njihove pohlepe – drži u šahu jednako kao i oni njega. Zato su – kad je o osjetljivim imovinsko-financijskim pitanjima riječ – aktualni borci za položaje u HDZ-u sklopili diskretan pakt o nenapadanju. Njihov međusobni rivalitet ograničen je na organiziranje frakcijskih zavjera, ulagivanje iseljenicima i natjecanje u desničarenju, a zajedničke bolne točke – hadezeovske novčarske čakre* – u kampanji solidarno ostavljaju nedirnute.
Ipak, činjenica da Pašalića forsiraju državni mediji poput televizije, povezana je prije svega s fenomenom kartela Grupo i s filozofijom vladanja Ivice Račana i SDP-a. Televizija kakvu danas poznajemo predstavlja – zahvaljujući Mirku Galiću – ekstenziju Europapressa, a Europapress je izdavačka tvrtka u kojoj Ivić Pašalić ima tajni suvlasnički udio. Osim navedenoga, Europapress je svoje impozantne propagandne kapacitete stavio u funkciju podrške Ivici Račanu, kao protuuslugu za Račanovu odluku da zaustavi procesuiranje sudionika afere Grupo. Na taj način kreirana je prividno paradoksalna situacija, u kojoj iste medijske institucije štite interese Ivice Račana i Ivića Pašalića, čovjeka koji Račana želi srušiti s vlasti.
Opisana situacija zapravo ima čvrstu unutarnju logiku. Činjenica da iza Račana i Pašalića stoje isti mediji, jedan je od proizvoda uvjerenja Račana i esdepeovskoga trusta mozgova da je za vladajuću stranku dobro ako Pašalić u HDZ-u ostane u sferi utjecaja, pa čak i ako pobijedi na unutarnjim izborima. Politbiro SDP-a definira ponašanje na nacionalnoj sceni u skladu sa svojom omiljenom formulom: što jači Pašalić, to slabiji HDZ. Pašalića režim zato ostavlja na miru da nesmetano razvija svoju mrežu, da distribuira opsjene, da se bori za utjecaj, da brižljivo čuva tridesetak milijuna eura pošteno zarađenih pod Tuđmanom, da gradi zamak na Prekrižju ne pitajući se hoće li mu na vrata pokucati financijska policija. Pravni i etički imperativi za vrh SDP-a mrtvo su slovo na papiru. Pragmatika je sve, i sve je u pragmatici.
Nezavisni promatrači mogu spekulirati o pitanju kako će se eventualna pobjeda Ivića Pašalića na hadezeovskim izborima odraziti na političke prilike u državi, ali problem o kojem je riječ nije u fokusu Račanovoga interesa. Premijeru instinkt govori da će HDZ – i u slučaju da Pašalić postane predsjednik – nastaviti funkcionirati kao shizofreni pokret u kojem se europska struja kronično sukobljava s nacionalističkom. Možda. Ipak, u činjenici da iste medijske snage stoje iza Račana i njegovoga nominalno najvećeg protivnika – potvrđujući na taj način stabilnost njihovoga strateškoga kompromisa – ima nešto vrlo trulo. Premijer je na sceni zato da brani legalitet, a ne zato da ga hladnokrvno žrtvuje spekulativnim interesima svoje stranke.

Stupac tjedna: Slavko Linić
Slavko Linić – ekonomski egzekutor Ivice Račana – svojedobno je stečaj proglasio magičnom formulom hrvatskoga privrednoga preporoda. Pred žrtvama pljačke i recesije nastupao je kano klisurina: nema razgovora; ne priznajemo nikakve prosvjede, demonstracije, ni apele za državnom intervencijom. Tvrtka je nesolventna i odlazi u stečaj, a na kraju – kad se njezini dugovi istope u “stečajnoj masi” – zaposleni će shvatiti da je to zapravo bilo u njihovom interesu. Linićev nametljivi “free-marketeering” projiciran kroz teologiju stečaja tretirao se kao univerzalni princip sve dok se, avaj, banditizam nije pojavio i u Linićevom privatnome dvorištu.
Nepoznat Netko, tj. anonimna skupina kriminalaca čvrsto povezanih s političkim “strukturama”, koju za potrebe javne opsjene reprezentira glavni dealer* Eduard Nodilo, opljačkala je Riječku banku za ubavih šezdesetak milijuna eura i dovela je na rub propasti. Gospodin Linić – ta radikalna poštenjačina, stijena na kojoj Račan gradi svoju birokratsku kapelicu – ovaj put iznimno nije forsirao stečaj uništene tvrtke, nego ideološki i ekonomski potpuno suprotan program: hitnu naknadu gubitka banke iz državnoga proračuna. Lopovske profite nedobrovoljno će platiti građani Republike Hrvatske, na isti način na koji su već nedobrovoljno pokrili gubitke Dubrovačke banke ili Hrvatske poštanske banke.
Politički promatrano, Rijeka je Linićev feud, a rukovodstvo Riječke banke – koje je četiri godine neometano uništavalo i pljačkalo kuću za čiji je prosperitet bilo zaduženo – Linićeva je gospodarstveno-financijska ekstenzija. Navedena spoznaja nivelira hrvatsku situaciju. Ako su već državnim novcem sanirali banditizam hadezeovskih struktura, predvodnici vladajuće stranke evidentno smatraju da istu terapiju mogu primijeniti i na banditizam vlastitih, esdepeovskih struktura. O.K. To je jasno, a jasno je i da je u opisanome kontekstu Slavko Linić preuzeo ulogu esdepeovskoga Ivića Pašalića. Svaka hiža ima svoga križa.