Objavljeno u Nacionalu br. 823, 2011-08-23

Autor: Renato Baretić

Mila trobojnica

Hrvatski i srpski kriminalci već surađuju, a surađuju i umjetnici - i moralno dno i mentalni vrh shvatili su što im je činiti. Kad će to shvatiti većina iz zlatne sredine?

Ako im niste rod, prijatelji ili kolege, zacijelo nikad niste čuli za Anju Blažević i Stefana Gužvicu. Ali neka, ima vremena - čut ćete i čut će se, nadam se, i za njih i za njihove buduće zajedničke likovne intervencije u mozgove predaka, rodbine, prijatelja i kolega, a i šire... Neki dan su tu kod nas, u Gvozdu (sigurno točno znate gdje je to, zar ne?) na međunarodnom okupljanju mladih likovnjaka iz "regije" (plus Njemačka i Mađarska) predstavili svoj zajednički rad, "Zastavu prijateljstva", smiksanu od zastava Hrvatske i Srbije, pa uz taj rad i verbalno poručili da im je oboma pun kufer i ustaša i četnika, i domobrana i udbaša, i partizana i kosovaca, i tuđmanovaca i miloševićevaca, i glavaševaca i šešeljevaca. I svega što uz njih ide i kači se da bi uz njih išlo, pa hrvatujući i srbujući profitiralo, dok ide.


Anjina i Stefanova "Zastava prijateljstva" podijeljena je popola okomitom simetralom: s lijeve je strane crven-bijeli-plavi, ali s polovicom tijela i samo jednom, lijevom glavom bijelog orla iz grba Srbije; s desne je pak strane crven-plavi-beli, ali i s desnom polovicom hrvatskoga državnoga grba, da ne kažem baš "šahovnice sa zupčanikom". Već i samo takva, zastava bi izgledala kao sjajna umjetnička parodija uzajamnih nacionalnih sado-mazo odnosa, ali još je i ukrašena mrljicama za koje ne znaš predstavljaju li fasadne ožiljke od gelera, ili netom osušene kraste od ljudske krvi, ili oboje. Anji i Stefanu je, jednom riječju - dosta! Vrlo je vjerojatno da nitko Stefanov u zadnja dva-tri rata nije nikad pucao ni na koga Anjinog, a ni obrnuto. Naravno, sasvim je moguće i to da je, u zadnja dva-tri rata, netko Anjin pucao na nekog Stefanovog, a i obrnuto. No Anju i Stefana to ne zanima, oni su mladi i žele živjeti svoje živote, neopterećene ni tuđim grijesima ni tuđim patnjama. Mladi su, ali shvatili su najveću životnu mudrost, onu koju sam ja čuo tek nedavno, pred pragom pedesete: "Što je život? Par puta po deset godina i - gotovo! S time da prva dva desetljeća provedeš uglavnom nesvjestan da uopće postojiš".
Možda vam je promaklo, ako ste čitajući došli dovde, zapamtiti naslov njihova umjetničkog djela. Zove se "Zastava prijateljstva". Prijateljstva! Prijateljstva!!! Ne "bratstva i jedinstva", ili bilo čega iz prošlosti, bilo čega što će nepismena bagra, vrijedna čak i medicinskog prezira, napisati pod internetsku vijest o njihovu umjetničkom protestu i mladenačkom vapaju. Nadam se samo da Anja i Stefan nisu ni u kakvoj ljubavnoj vezi, jer tad bi mi prispodoba o familijama Montecchi i Capuletti, odnosno o njihovoj tragičnoj pomirbi (koja se nameće sama od sebe, što ću) zvučala do bola patetično i jeftino. Nadam se, drugim riječima, da je riječ o dvoje slučajno upoznatih mladih ljudi koji razmišljaju jednako kao što razmišljamo i ja i moji beogradski prijatelji. "Nada je zakurac, mali", rekla mi je davno velika Vesna Parun, "nada je najveća podvala u povijesti ljudskog razmišljanja!". Ali ja se svejedno i dalje nadam koječemu, od dobitka na lotu (valjalo bi, znam, koji put i zaigrati...) pa do prijateljstva, običnog prijateljstva, između Hrvatske i Srbije, između Srba i Hrvata.
Znam da su Srbi dobrim dijelom licemjerne pizde, ali - nisu li i Hrvati? Znam da smo Mi odani te predani europskim načelima i najvišim civilizacijskim dosezima, ali - nisu li takvi i oni, barem na riječima, baš poput nas? Ukratko, ista stoka u dva stada. Nit smo mi kulturnjaci, nit su oni junaci, pa još uz nas i Bošnjaci, a sve isti jad, ista bezizlazna tuga. I što nam onda preostaje nego da budemo prijatelji? Ne "braća", ne "ujedinjeni", ne čak ni "suživotinje" nego samo - prijatelji. Možda čak ne i najbolji prijatelji (najbolji neprijatelji bili smo si previše desetljeća, bilo bi pretjerano) nego samo, eto, prijatelji, među kojima neće biti straha od podvale i onog poslovičnog noža u leđa. Je li stiglo vrijeme za to? Je li barem na vidiku? Jesmo li spremni, i jedni i drugi, razumjeti svoju djecu kojoj je pun kufer našeg tereta i žele tih svojih "par puta po deset godina" proživjeti sa što manje mržnje i, po mogućnosti, bez novog ratovanja? Jesmo li mi sami - a to je zapravo najvažnije pitanje - spremni i voljni podržati ih u toj životnoj ambiciji? Ako nismo, zar ne bi bilo najbolje da svi skupa, i Hrvati i Srbi, za ljubav svojih potomaka, radi vlastite djece i njihova dobra, počinimo ono sokratovsko kolektivno samoubojstvo?
Nema većeg međunarodnog prijateljstva, vidjeli smo mnogo puta, od onoga između hrvatskih i srpskih kriminalaca. A hrvatski i srpski umjetnici, čini mi se, odmah su iza njih na toj ljestvici. Dakle, i moralno dno i mentalni vrh obiju strana shvatili su što im je činiti ako žele preživjeti bez novih iracionalnih trauma. Sad je pitanje što će biti sa sredinom, s većinom, s onima koji nisu ni kriminalci ni umjetnici ni privrednici? Može li ta "zlatna sredina", ta većina, i želi li uopće, prihvatiti ovu Anjinu i Stefanovu zastavu, punu i zajebancije i ožiljaka, pa stati pod nju i živjeti pod njom mirno i normalno, još ovo malo dok nas sve skupa vrag ne odnese?

Vezane vijesti

Opet palo staklo sa zagrebačkog Hoto tornja, ozlijeđen zaštitar

Opet palo staklo sa zagrebačkog Hoto tornja, ozlijeđen zaštitar

Sa zgrade Hoto tornja (zgrada T-coma) u Savskoj ulici u Zagrebu pao je komad staklene stijene pri čemu je ozlijeđen zaštitar, doznaje se u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika