Objavljeno u Nacionalu br. 823, 2011-08-23

Autor: Zrinka Radić

Provociranje mediokriteta

Da bi se društvo šokiralo, mora biti civilizirano, a u svijetu globalno povezanom užasima ekonomskih kriza i terorizma, što nas još može šokirati u umjetnosti? Mora li ona nužno biti provokativna da je uopće percipiramo?

Mora li danas umjetnost nužno biti provokativna kako bi je suvremeni "kulturni potrošač" uopće percipirao? Tihomir Milovac, povjesničar umjetnosti i voditelj Eksperimentalno-istraživačkog odjela zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, navodi jednostavnu formulu jednoga od najznačajnih umjetnika današnjice Hansa Haackea: "Bez provokacije nema skandala, bez skandala nema prepirke, bez prepirke nema značenja. Što je rad skandalozniji, bolje djeluje unutar umjetnosti, a posebno izvan nje." Podsjeća i na bečke akcioniste koji su 60-ih priređivali brutalne "inicijacije", dok su obliveni krvlju, zatrpani životinjskim iznutricama i njihovim raskomadanim tijelima tražili katarzu i opći oprost za traume uzrokovane svjetskim ratovima i sukobima; na Maurizia Cattelana koji je objesio realistične skulpture djece o drveće u jednom milanskom parku; na američkog fotografa Andresa Serrana koji je izazvao bijes kršćanske javnosti izloživši fotografije raspela potopljenog u ljudsku mokraću...


Marina Abramović masturbirala je pred publikom, a nedavno je danima sjedila sučeljena posjetiteljima svoje newyorške retrospektivne izložbe. "Svi su oni", tvrdi Milovac, "nepovratno pomaknuli granice tolerancije na naturalističke prikaze stvarnosti i, što je još važnije, ukazali na društvenu bezosjećajnost i rezigniranost." No godine su prošle od "booma" koji je izazvao Damien Hirst s lešinama u formaldehidu i radikalne američke izvedbene scene "body arta"; čak i Jana Fabrea, kojega neki u našoj zemlji još uvijek smatraju oličenjem avangarde, na Zapadu već polako doživljavaju zamornim, mainstreamom. U svijetu globalno povezanom užasima ekonomskih kriza, terorizma, gladi i prirodnih katastrofa, što bi nas još moglo šokirati u umjetnosti?
Doduše, Hrvati su uvijek nečim "skandalizirani". Znakovit primjer bila je predstava "Kiklop" u režiji Ivice Buljana, s uvijek provokativnim riječkim rokerima iz Leta 3, na ovogodišnjem Splitskom ljetu: nije izazvala reakcije koje su javnost potresale nakon premijere na Sceni Gorica. No visokoestetizirani performance-instalacija-koncert francuskog multimedijskog umjetnika Jean-Michela Bruyèrea "Satis sunt mihi pauci" (Malobrojni su mi dovoljni) izazvao je istinsko zgražanje dijela splitske javnosti: dan nakon premijere u Dioklecijanovim podrumima grad je prštao negodovanjem: "Svi u bijelom, nema dramaturgije... ma nek si ga sam gleda!" O tome da bi taj Bruyèreov projekt u bilo kojem drugom gradu na svijetu izazvao posve različite reakcije ne dvoji ni selektorica dramskog programa 57. splitskog festivala Senka Bulić: "Sretna sam da je Jean-Michel Bruyère u mom Splitu napravio tako velik i genijalan rad. Mislim da se projekti ne rade da bi bili provokativni ili ne, u različitim sredinama ljudi različito reagiraju. Ista predstava u nekom drugom kontekstu, u nekoj drugoj sredini, bila bi prihvaćena kao što treba biti prihvaćen svaki veliki rad, rad koji nosi veliku ljepotu i energiju velikog djela." Možda je, kako poentira Senka Bulić, istinska subverzija danas zaista u - ljepoti. No zanimljivo je kako je prije nepuna dva desetljeća taj isti Bruyère na stranicama lokalnog dalmatinskog dnevnika doživio posve drukčiju kritiku iz pera velikog Petra Brečića, koji je njegovu predstavu "Budi se lijepa", izvedenu u sklopu Eurokaza, proglasio poezijom "koja daje takt hrvatskim gledateljima".
Eurokaz, međunarodni kazališni festival što ga je prije 25 godina utemeljila Gordana Vnuk u Zagrebu, godinama je u našoj sredini bio sinonim za umjetnost drukčijeg predznaka od one zacrtane strogim mjerilima vladajućih nomenklatura, a samim tim i za - provokaciju. Tema "body arta" 1997., kad su sa zagrebačkih pozornica prštali surova tjelesnost, AIDS-om zaražena krv i ostale tjelesne izlučevine Rona Ateya i Franka B., te pornografska direktnost Annie Sprinkle, festivalu je umalo došla glave. S naslovnica državotvornih medija vrištali su naslovi poput "Trovači, manijaci i grobari hrvatskoga naroda", a zabrana Eurokaza činila se pitanjem dana. Na kraju je, prisjeća se Gordana Vnuk, nađeno jalovo rješenje u osnivanju fantomske cenzorske komisije koja je trebala pregledavati videosnimke predstava koje Eurokaz namjerava pozvati ne bi li se daljnjoj pojavi "problematičnih" umjetnika stalo na kraj. "A njih je uvijek bilo, i bit će ih", kaže Vnuk i naglašava da Eurokazu "provokacija" nije nikada bila svrhom: "'Šok' je Eurokaz doživljavao kao nad-intencionalnu, integralnu dinamiku kazališnog projekta. Dovodili smo ono za što smo mislili da je okrenuto novim normama i drugačijem. Ako je to 'provociralo' građanski ukus, to bolje za budućnost tog ukusa." Vnuk se prisjeća i kako je domaću javnost šokirala predstava "XXX" kultne španjolske skupine La fura dels baus. "Tad se, u pravilu, čuvari morala pozivaju na proračunska sredstva, topografiju 'svetih' mjesta, a umjetnicima se pripisuju dijagnoze," konstatira dugogodišnja direktorica Eurokaza. Međutim, ne propušta istaknuti da su se umjetnici "body arta" sa spomenutog Eurokaza nastavljali na tradiciju tijela kao neovisnog, samosvojnog estetskog subjekta koja je još 60-ih i 70-ih šokirala, dok se danas njihovi radovi navode u enciklopedijama. A one zgrožene masturbacijom u MSU podsjeća da je isti "akt" u javnom prostoru jedne galerije poduzeo Vito Acconci još 70-ih i da se o tom promišljenom, konceptualnom činu danas meritorno predaje na svjetskim umjetničkim akademijama. "Sve to djeluje vrlo zabavno: povijest suvremene umjetnosti povijest je, među ostalim, proboja novih socijalnih matrica koje relativiziraju našu mentalnu patologiju prosječnosti. Danas je puno zanimljivije slaganje estetskih 'provokacija', provokacija ustaljenih perceptivnih modela, koji navode na drukčije projekcije svijeta i umjetnosti", navodi kao novu sferu Eurokazova interesa Gordana Vnuk. Na to se nadovezuje i Tihomir Milovac: "Zapravo je sva umjetnost koju je vrijeme potvrdilo, a to je uglavnom ona koju nalazimo po raznim muzejima i zbirkama, u biti provokativna. Pravilo je da svoje vrijeme nadživljava upravo ona avangardna umjetnost kritična prema dominantnim, uglavnom mediokritetskim, malograđanskim vrijednosnim sustavima, koja je provokativna u odnosu naaktualne estetske, političke i ideološke dominantne vrijednosti."
A upravo propitivanje novih načina stvaranja i percepcije umjetničke zbilje u središtu je interesa zagrebačke izvedbene skupine BADco., koja Hrvatsku ove godine predstavlja na Venecijanskom bijenalu. Njihova site-specific instalacija "Odgovornost za ono što smo vidjeli: priče u prostoru negativa" navezana je na djelo i način promišljanja Tomislava Gotovca - rodonačelnika konceptualne umjetnosti i provokacije u Hrvata, koji je desetljećima jedne skandalizirao, a druge oduševljevao, inspirirao i poticao na redefiniranje uloge umjetnosti i poimanja svijeta u kojem živimo: bilo da je gol šetao ulicama Zagreba, javno se šišao i brijao, kostimirao u Supermana ili radnika sa srpom i čekićem, bilježio svoju i tuđu intimu... Goran Sergej Pristaš, dramaturg i jedan od osnivača BADco., kao najprovokativnije umjetničko iskustvo koje je doživio u posljednje vrijeme navodi rad izraelske umjetnice Yael Bartane, koja je upravo u poljskom paviljonu na Biennalu izložila tri svoja filma iz serije o Pokretu židovske renesanse u Poljskoj. Postupcima karakterističnim za filmsku propagandu nacizma i socrealizma Bartana prikazuje razvoj imaginarnog pokreta začetog u prvom filmu, pozivom na povratak 3.300.000 Židova u Poljsku. U drugom prikazuje pionire povratka koji u Varšavi grade nastambu nalik kibucu i koncentracijskom logoru, a u trećem postvarenje pokreta nakon ubojstva njegova vođe. Projekt kulminira sljedeće godine svjetskim kongresom Pokreta u Berlinu.
U majstore takve subverzivne afirmacije "koja provocira pretjeranim poistovjećenjem umjetnosti sa stvarnošću" Pristaš ubraja i Sinišu Labrovića nazivajući ga superherojem, te Janeza Janšu koji je, podsjeća, isprovocirao gledatelje da izrežu zastave svojih zemalja, druge umjetnike da postanu prokazivači, a jednog uvaženog člana HDZ-a čak i da otuđi dio umjetničkog djela iz muzeja u Rijeci. "Sve su to umjetnici čije djelo puno bolje prokazuje anomalije stvarnosti kakvu prihvaćamo od umjetnosti koja stvarnost dovodi na svoju scenu. Utoliko mi je zanimljivija umjetnost koja je u stanju više nanijeti stres svakodnevici nego gledatelju", konkretan je Pristaš. "U Hrvatskoj postoji izvrsna umjetnička scena koja njeguje tradiciju umjetničke provokacije", tvrdi i Milovac, spominjući, među ostalima, i Vlastu Delimar, našu Lady Godivu i Gotovčevu suvremenicu, koja već godinama iskorištava svaku pruženu priliku za umjetničku provokaciju. I Milovac u novoj generaciji izdvaja Labrovića kao "jednog od najartikuliranijih kritičara hrvatske političke i kulturne stvarnosti". No unatoč Beuysovoj devizi o tome kako je svaki čovjek umjetnik, svijet kulture i umjetnosti, smatra naš sugovornik, danas je doista zagađen prosječnošću, a jednako tako i uzročno-posljedičnim utjecajem masovnih medija.
A upravo zbog neodvojivosti od svakodnevice smisao provokacije u umjetnosti ni danas nije izlišan. "Naše postkomunističko, tranzicijsko okruženje formiraju odnosi medija, politike i ekonomije. Kultura i umjetnost prisutne su tu u vrlo malom postotku. Ako nam je životna stvarnost svakodnevno ispunjena šokantnim temama, od siromaštva i prekapanja po kontejnerima do ubojstava, silovanja i megakorupcije, koja bi to umjetnost mogla biti provokativnija ili šokantnija? Tko kod nas u umjetnosti može podići prag provokativnosti i šokantnosti nakon javnih nastupa Zdravka Mamića, Nives Celzijus, Thompsona?", pita se Milovac i zaključuje: "Da bi se neko društvo šokiralo ili isprovociralo, mora, prije toga, biti civilno i uljuđeno, mora imati razvijene institucije, dovoljnu količinu razvijene malograđanštine i mora biti uljuljkano u sigurnost izvan stresa svakodnevnoga života. Sve to, za razliku od većine zapadnoeuropskih i drugih razvijenih sredina, kod nas ne postoji, pa stoga ni umjetničke provokacije ne djeluju jednako." Osim toga, ne treba podcijeniti ni apsolutnu tvrdokornost naše demokratski birane političke elite, koja na životu održava možda i najveći kulturni skandal u Hrvata, o kojem svi šute: uvijek iste podobne kvazistručnjake, koji dijele novac poreznih obveznwika po političkim ključevima, malo se obazirući na kriterije kvalitete, uspješnosti ili umjetničke relevantnosti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika