Kako to možeš opet čitati? – pita muž ženu koja je po tko zna koji put uzela u ruke svoju omiljenu knjigu. “Zato što u tome uživam”, odgovara ona. “Uvijek sam mislio da je užitak čitanja knjige u tome što želiš znati što će se dogoditi kasnije”. “Čuj, ne čitam zato da tebe živciram. Pusti me da radim ono što volim”.
Dijalog iz filma “Memento” samo se naizgled bavi razlikom između čitatelja koji je u stanju čitati istu knjigu bezbroj puta i onoga kojem je već i drugo čitanje pravo mučenje. Prenesena u kontekst ovog filma, izmjena replika ima i drugo značenje osim rasprave o mogućnosti beskonačnog uživanja u umjetničkom djelu. Naime, danas se filmovi sve češće prave tako da vam jedno gledanje nije dostatno da shvatite najobičniju fabulu. Drugo, a možda i treće gledanje nije više samo stvar užitka, nego prave potrebe da se otkriju narativne zagonetke koje je nemoguće dešifrirati u prvom susretu s filmom. Uzmimo naprimjer megahit ”Šesto čulo”. Gledatelj koji nije na vrijeme shvatio da redatelj M. Night Shyalaman nikad ne stavlja Brucea Willisa u aktivan odnos s drugim protagonistima, nego samo s malim Haleyjem Joelom Osmentom, koji je u stanju komunicirati s mrtvima, tek će u završnici doznati što je zapravo priča filma, a tada je već prekasno da se zbivanja “odvrte unatrag” i pravilno protumače. Ili filmovi “Otvori oči” i “Uljezi” Alejandra Amenabara! Gledajući ih, naslućujete da nešto ne štima, da vam se neprestano uskraćuju vitalne obavijesti, skrivene u zakutke fabule, no konačni rasplet zbilja je teško predvidjeti. Ne preostaje vam drugo nego da odete natrag u kino i shvatite ono što vam je ostalo nejasno u prvom gledanju.
“Memento” je još zapetljanije djelce. U prvom kadru gledate polaroid fotografiju koja umjesto da postupno dobiva sliku i boju, zapravo ih gubi, pa zaključujete da gledate zbivanje koje se odigrava unatrag. Tako je, međutim, samo u uvodnoj sceni u kojoj neki tip bude likvidiran metkom iz pištolja, a njegov ubojica zatim snimi polaroid leša svoje žrtve. U sljedećem prizoru, događanja se odigravaju normalnim slijedom, ali ne zadugo. Nakon nekoliko minuta, ona se prekinu i umjesto da doznamo što je bilo kasnije, pokazuje nam se ono što je bilo prije – i tako do kraja filma! Naime, priča “Mementa” odigrava se unatrag, nizanjem kraćih scena od kojih svaka dolazi prije prethodne. Što li bi sada rekao muž koji je prigovarao ženi da uvijek čita istu knjigu?! Nije draž fabuliranja samo u tome da se dozna što je bilo poslije, nego i što je bilo prije!
Pripovijedanje unatrag, međutim, nije jedina zakučasta dosjetka “Mementa” (nju je, uzgred, prva patentirala bračna drama “Izdaja” iz 1983., snimljena prema komadu Harolda Pintera). Scene što se odigravaju obrnutom kronologijom snimljene su u boji i ispresijecane crno-bijelim ulomcima koji, pak, idu unaprijed. Naposljetku će se dva niza zbivanja susresti u dramskoj točki u kojoj se objašnjava što se u filmu zapravo događa i kakvi su pravi motivi glavnih protagonista. Tu neobičnu strukturu dodatno kompliciraju i flash-backovi, od kojih su neki iluzija, a ne stvarnost! Nema šansi da sve to raspletete u samo jednom gledanju!
Dramsko obrazloženje te neobične cjeline jest činjenica da glavni junak “Mementa” trpi od poremećaja stvaranja novih sjećanja: pamti sve što mu se prije toga dogodilo, ali ne i ono poslije. U stanju je kontrolirati što se oko njega zbiva pet-deset minuta, a zatim sve zaboravlja. Jednu te istu osobu upoznaje i po stotinjak puta i nikad se ne sjeti da ju je prije toga već vidio. Kako bi se snašao u toj zbrci, junak po tijelu tetovira ključna pravila dnevnog ophođenja te snima polaroide svog stana i ljudi s kojima razgovara, upisujući na fotografije njihove karakteristike. Takva hendikepirana osoba idealna je za manipuliranje, a budući da je “Memento” zapravo klasičan film noir u modernističkom ruhu, junakova se putanja ukrsti s kobnom ljepoticom koja ima svoje namjere te zagonetnim murjakom koji kao da ima stotinu identiteta. Kad film završi, glava će vam pucati od niza obrata, no ako ste dotad izdržali, vjerojatno nećete biti nezadovoljni. Uostalom, “Memento” je, ne bez razloga, proglašen jednim od najoriginalnijih ostvarenja posljednjih godina, a korisnici web sitea Internet Movie DataBase svrstali su ga svojim ocjenama na deseto mjesto najboljih filmova svih vremena.
Film je režirao danas 32-godišnji Englez Christopher Nolan s budžetom od samo pet milijuna dolara (prvijenac “Following” iz 1998., slično zapetljane strukture, stajao je skromnih šest tisuća dolara), tri glavna glumca i nekoliko epizodista. Virtuoznog vizualnog prosedea, dojmljiva klaustrofobična ugođaja, sa zamjetnim dugovima konceptualnoj umjetnosti, posebice akcijskom slikarstvu, “Memento” je ponajbolji dokaz da se u suvremenoj kinematografiji fabule izlažu sve drskije. Autori su, naime, svjesni da je publika – zahvaljujući videu i DVD-u – opetovana gledanja filmova pretvorila u pravi ritual: ne samo zato što ih prvi put ponekad nije razumjela, nego i stoga što uživa u načinu kako su napravljeni. I još samo neka netko ustvrdi da novi filmovi bar u nečem nisu superiorni starima!
Film: Amelie

Kaligrafija i banalnost

Potpis: ‘Amelie’ – stereotipna slika galskog duha

U starim hollywoodskim filmovima Francuzi su predstavljeni kao frivolan narod koji nesputano uživa u životnim radostima. Malo je čudno kad Francuz napravi upravo onakav film o svojim sunarodnjacima koji kao da prepisuje uvriježene predodžbe stranaca, no to se zapravo i moralo dogoditi. Naime, “Amelie” Jean-Pierrea Jeuneta izraz je nove francuske samosvijesti, danas osobito zamjetne u njihovoj kinematografiji, koja se još jedina na europskom tlu uspješno opire hollywoodskoj invaziji: mitski Montmartre (iako se glavnina filma odigrava 1997., nakon smrti Lady Di, lako se možete zabuniti da je riječ o pedesetim ili šezdesetim), ljupki glavni protagonisti, luckasti epizodisti, opreka frustriranosti i uživanja u životu – sve su to opća mjesta koja tvore jednu od dosad najstereotipnijih slika galskog duha. Dojmu jednodimenzionalnosti pridonosi i prilično razvučena i tanjušna fabula o curi koja želi drugima krojiti i popravljati sudbinu, a sama se ne usudi prići dečku koji joj se sviđa.
Ta je koncepcija upravo bezobrazno upalila, pa je “Amelie” – sve dok je nije svrgnuo novi nastavak “Asterixa” – suvereno vladala ne samo francuskim nego i svjetskim kinima. Neočekivanu intrigantnost filmu je, međutim, podarila fascinantna kaligrafska Jeunetova režija, za koju je svaki vizualni detalj prigoda za paradu boja i specijalnih efekata. Rijetko je kad u povijesti filma tako banalna priča dobila tako raskošnu opremu.

Chico: Netipična priča iz domovinskog rata

Kad su se prošlog petka u 21.00 u zagrebačkoj “Kinoteci” za film “Chico” prodale samo tri ulaznice, bilo je očito da se radi o pravom komercijalnom debaklu. Zašto je domaća publika nezainteresirana? Još od prošlogodišnjeg festivala u Karlovym Varyma, gdje je Mađarica Ibolya Fekete nagrađena za najbolju režiju, film se zbilja nije mogao požaliti na preporuke kritičara i slabu reklamu, pogotovo što su se istodobno podjarile i kontroverze oko naslovnog junaka, Bolivijca mađarskog podrijetla Eduarda Rozse Floresa. Tijekom obrane Slavonije od srpske agresije on je bio zapovjednik internacionalnog voda, ali je sumnjičen i za ubojstva švicarskog novinara Christiana Wuertemberga te britanskoga fotografa Paula Jenksa.
Hrvatski domovinski rat očito nije zanimljiva filmska tema, a ni žanr kojem “Chico” pripada – politizirana biografska doku-drama – nije baš mamac za publiku. Ono malo gledatelja koje film ipak uspije privući bit će prilično zadovoljni onim što su vidjeli, pogotovo što se Flores, koji glumi samoga sebe, odlično snalazi pred kamerom. Scene s hrvatskog bojišta uvjerljivije su evocirane nego u sličnim našim filmovima (posebno su zabavni prizori u kojima Damir Lončar igra Branimira Glavaša), no najsugestivniji dio filma odigrava se u Albaniji, gdje se Flores postupno odriče komunizma i približava katolicizmu: talijanski svećenik kojem je albanska policija izbila zube, ali ga nije uspjela spriječiti da i dalje propovijeda svoju vjeru najdojmljiviji je lik “Chica”.