Zoran FerićDobar dio djece koja kreću u prvi razred osnovne škole nada se da će im život biti lijep, da će biti piloti, glumci, manekenke, tajni agenti, da će im roditelji živjeti vječno i, možda, da mirovinski fond koji upišu neće propasti. Osim toga, najviše se u to vrijeme nadaju da im u školi neće biti dosadno. Stvarnost ih, nažalost, gotovo uvijek demantira, a sintagma “zanimljiva škola” danas se shvaća kao oksimoron. Mora li biti tako? Zamislimo kakvo bi naše djetinjstvo bilo da smo išli u zanimljivu školu.
Nešto slično takvoj imaginarnoj zanimljivoj školi događalo se od 21. do 24. ožujka u XVIII. gimnaziji, obrazovnoj ustanovi u kojoj radim. Tamo je, naime, održan Tjedan otvorene nastave. Učenici i nastavnici ove škole odlučili su svoj posljednji tjedan prije odlaska na proljetne ferije provesti ležernije: manje formalno, ali zato ne manje radno no inače. Nastava u to vrijeme nije bila organizirana tradicionalno, po predmetima, nego u dvadeset i šest radionica čije su teme pojedini nastavnici predložili već prije, a koje su učenici mogli sami izabrati. Većina predloženih radionica imala je kao okvirnu temu Toleranciju.
Učenici su tako mogli istraživati položaj žene u francuskom društvu i usporediti ga s položajem žena kod nas, mogli su saznati koliko je uistinu tolerantno britansko društvo, ili kakav je položaj Roma u Hrvatskoj. Ako ih je zanimala ekologija i tretman životinja u našoj civilizaciji, mogli su sve o tome saznati u radionici pod naslovom “Nije sve u koži i krznu”, a u slučaju da imaju problema sa socijalizacijom i upoznavanjem novih ljudi, mogli su upisati radionicu iz psihologije s naslovom “Odnos društvenih i povučenih”. Neki su u radionici iz povijesti mogli štošta saznati o toleranciji prema povijesnim spomenicima, a u zemlji u kojoj se s vremena ne vrijeme mokri na spomenike iz prošloga rata, takve tolerancije svakako nedostaje. Osim toga, učenici su mogli crtati svoje mane i vrline u radionici iz likovne umjetnosti, mogli su praviti kipove od novinskog papira, gipsa i žice, mogli su praviti fotografije ili atraktivne kemijske pokuse. Oni koje zanima novinarstvo bavili su se utjecajem medija na privatni život javnih osoba.
Mnogi koji su imali prilike čuti taj naziv, “otvorena nastava”, zapitali su se vjerojatno što to znači. Taj pridjev nipošto ne sugerira da je druga nastava, koju provodimo veći dio godine, zatvorena. Ona je samo malo tradicionalnija. Otvorenost ovakvoga načina izvođenja nastave u prvom se redu realizira u slobodnoj volji učenika da izabere radionicu po svojoj volji ako ga tema privlači. Jasno, zbog organizacije samog nastavnog procesa i slaganja grupa u kojima je obično bilo oko šesnaest učenika, svakome je rečeno da izabere tri mogućnosti. Na taj je način poštovana želja većine učenika da i upadnu u jednu od te tri radionice.
Ispitivanja, kontrolnih zadaća i sličnih šokova u ovome tjednu nije bilo. Učenici su u radionicama radili ono što im se sviđa i po svom nahođenju. Rezultati nisu bili ocjenjivani pa je ta vrsta pritiska nestala, a dolazak u školu nije bio povezan sa strahom. Nije bilo čak ni zvona. Radilo se u tri bloka po dva školska sata s pauzom od desetak minuta između njih. Ali i ti blokovi i pauze bili su fleksibilniji.
Međutim, rezultat svega toga nije bilo ljenčarenje i markiranje, nego naprotiv, rad i, usudio bih se reći, drukčiji odnos učenika prema školskim zadacima. Štoviše, radilo se i više nego inače, ali na drukčiji način: bilo je više zabave, ali i više rada.
Treba reći da XVIII. gimnazija u provedbi ovakvoga tipa nastave nipošto nije usamljena. Klasična privatna gimnazija koju vodi profesor Zlatko Šešelj već tradicionalno provodi takve dane otvorene nastave, a rezultati su više nego dobri. Čini mi se, ipak, da je takva nastava premalo zastupljena u hrvatskim školama i da bi se moglo poraditi na njenoj popularizaciji. U prvom redu, ona nije ni skuplja ni organizacijski teža od tradicionalne, a daje izvanredne rezultate.
Postiže se da učenici počinju prihvaćati školu kao nešto svoje i kao nešto što može biti zabavno. U principu, kod takvih projekata, učenička potreba da izbjegavaju školske obaveze polako se gubi, a oni učenici koji se nikako ne pojavljuju na nastavi, odjednom se pojave na ovakvim radionicama. Profesorica Ira Mardešić kaže da je potrebno oko dva dana da djeca prihvate to što rade i da onaj tradicionalni bunt protiv škole i profesora barem za to vrijeme nestane.
Po tome je vidljivo da jedan od glavnih problema koji danas ima hrvatska škola, a to je da je djeci nezanimljiva i da ih frustrira, proizlazi iz prilično krute organizacije nastavnoga procesa, sistema ocjenjivanja i opširnosti programa za koji nitko nije siguran čemu služi. Ostvarivanje programa postalo je samo sebi svrhom. Moj prijatelj koji je prilično rano napustio školu, a sada je uspješan poduzetnik, rekao mi je da naprosto nije mogao učiti, pratiti na satu, pisati kontrolne i domaće zadaće, a da ne zna čemu služi to što uči. I danas je siguran da bi bez problema na vrijeme završio školu, da mu je netko sve to onda objasnio. U ovako organiziranom nastavnom procesu djeca odmah vide konkretne rezultate svoga rada pa se mogu i s radom i s rezultatom identificirati.
Jedan od važnijih problema hrvatske škole je i nasilje. Rovovski rat između učenika i profesora čini se kao nešto zacementirano, gotovo kao kod naših lijevih i desnih političkih opcija. Učenici svoj identitet traže u buntu protiv takve represivne i nezanimljive škole, a dobar dio profesora svoj autoritet veže uz tradicionalne ustanove i elemente represije, pa to u krajnjoj konzekvenci izgleda kao sukob identiteta s autoritetom.
Međutim, u takvoj školi niti ima istinskoga autoriteta, a bome ni identiteta. Rezultat je ta metaforička rovovska podjela, koja ponekad rezultira stvarnom pucnjavom. Jedan od načina da se nekako dokine ili barem ublaži ta frontovska situacija jest i ovakva nastava. Naravno, ni ja ni itko drugi nema iluzije da bi se nagomilani problemi škole koji su i duhovni i materijalni mogli riješiti samo promjenom nastavnoga procesa. Na tome će trebati još dugo raditi, ali ovako shvaćena nastava mogla bi biti važan pokretač takvih prijeko potrebnih promjena.
Stoga se nadam da sjećanje na ovaj zanimljiv tjedan u našoj školi neće ni učenicima, a ni nama profesorima biti kao ono Pepeljugino sjećanje na bal u prinčevskoj palači, nego da će se čitava priča nastaviti. U XVIII. gimnaziji, i u mnogim drugim školama. Tada sintagma “zanimljiva škola” možda neće više biti oksimoron.