Objavljeno u Nacionalu br. 333, 2002-04-02

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Tandem smrti Budiša - Letica

Stupac tjedna: Vlasta Pavić

Srećko JurdanaSrećko JurdanaPolitičar koji je u stanju provesti višemjesečnu operaciju destrukcije jedne vlade zato da bi u njoj na kraju sam osvojio mjesto zamjenika premijera, može se pouzdano atribuirati kao cinik i uvjereni borac za položaje. Ako je pritom i nekog anonimnog sitnog kradljivca, kojeg rese nespecificirane “stranačke zasluge”, nasilno promovirao u ministra ne pretpostavljajući da će mediji otkriti o kakvoj je osobi riječ, on automatski osvaja i titulu nekompetentnoga improvizatora. Politička agresivnost Dražena Budiše razvija se usporedo s njegovim gaffeovima*. Za ministra pomorstva, prometa i veza instalirao je stanovitoga Marija Kovača, po zanimanju referenta u vinariji a po ideologiji kvaziliberala koji je u Šibeniku svojedobno realizirao utilitarni pakt HSLS-a i HDZ-a.
Za dotičnoga Kovača Nacional je naknadno otkrio da od Sabora redovito naplaćuje upotrebu vlastitoga vozila, iako uopće nema vozačku dozvolu. Umjesto da nakon otkrića o nižerazrednome profilu osobe koju protežira ponudi nekakva objašnjenja i podnese nekakve konzekvence, Budiša se počeo nametati kao specijalan interventni faktor u zagrebačkoj političko-interesnoj krizi, predlažući putem svojih propagandnih kanala da vodstvo koalicijske liste u slučaju izvanrednih izbora preuzme ideolog Europapressa Slaven Letica, novinarski pandan spomenutome Mariju Kovaču.

Psihologija akontacije

Budišino neočekivano guranje Letice u prednji plan zagrebačke mizanscene zaslužuje pedagoški komentar. Premda dinamičan i mladolik čovjek, još uvijek imun na udarne manifestacije Alzheimerova sindroma poput agnozije i apraksije, Budiša ipak evidentno pati od teških problema s pozitivnom orijentacijom u profesiji. Njegovi kadrovski favoriti, kojima je – služeći se ucjenama – kod Ivice Račana osigurao državne apanaže, ujedno su i njegove najbolnije kulturološke točke. Na drugoj strani, Budiši se ne može poreći dosljednost. Njegovi antigrađanski kriteriji stabilni su. Za funkcionara koji se okružio ljudima tipa Joška Kontića, Marija Kovača ili Dorice Nikolić, Letica je logično opredijeljenje. Desničar i hadezeovac koji glumi građanskoga intelektualca, rudimentarni tip koji ideološke kapute bizantinski vješto mijenja prema okolnostima, periodički glasnogovornik špijunske zajednice Miroslava Tuđmana a ujedno i medijski zaštitnik Ivića Pašalića, Letica se u Budišinu galeriju likova uklapa idealno.
S Joškom Kontićem povezuje ga bliskost s najistaknutijim članovima klike Grupo, s Marijom Kovačem psihologija akontacije, sklonost šićarenju* i novčarskim trikovima. Dražen Budiša pokušava maksimalno eksploatirati Letičine egzibicionističke porive, po uzoru na menedžera Europapressa Ninu Pavića koji je “projekt Letica” s vremenom razvio do bleferskoga savršenstva. Europapress je, na primjer, svojedobno raskošno financirao Letičinu nadobudnu predsjedničku kampanju, a zauzvrat je Pavić dobio privatnoga propagandista s “karizmom” predsjedničkoga kandidata. Pavićev dežurni pametar*, prigodni kvaziintelektualni prota* i pisac sadržajno i stilistički minornih apologija za uhode, nacional-fanatike i pljačkaše, odjednom je – preko serije medijskih manipulacija – pretvoren u “političku eminenciju”, mercenariusa* koji izigrava i nacionalnu veličinu unatoč tomu što postojano djeluje kao propagandni servis jednoga ilegalnoga kartela.

Glagoljive protuusluge

Trud i sredstva uložena u napuhavanje njegove malenkosti, Letica je Paviću vratio glagoljivim uslugama. U zenitu afere Grupo agresivno je nastupao u javnosti kao Pavićev i Pašalićev branitelj, izbjegavajući razgovore o činjenicama, ali zato paušalno i s nepatvorenim provincijalnim bezobrazlukom napadajući novinare koji su od režima zahtijevali da pravosudnu istragu o slučaju provede do njezinoga prirodnoga kraja. Neobjavljeni podatak da je pseudoakademski nametljivac tijekom svoje predsjedničke kampanje, na Medicinskome fakultetu – gdje predaje sociologiju – zamalo dobio definitivan otkaz zbog neopravdanoga tromjesečnoga izostanka s radnoga mjesta, i da su ga od otpusta spasile njegove interesne veze s tadašnjom ministricom zdravstva, nimalo nije utjecao na razvoj “projekta Letica”. Mašinerija Europapressa osigurala mu je funkciju predsjednika Hrvatskoga teniskoga saveza, što je najdublji moralni pad lokalne teniske organizacije od vremena kad je u njoj vedrio i oblačio pokojni Franjo Tuđman.
Medijski kartel koji računa s Leticom – i na koji Letica računa – informaciju da Budiša dotičnome nudi vodeće mjesto na eventualnoj koalicijskoj listi, dakle: položaj potencijalnoga zagrebačkoga gradonačelnika, plasirao je kao prvorazrednu pozitivnu senzaciju. Letica se, sa svojom legendarnom skromnošću koja ga već projicira u gradonačelničkoj fotelji, odmah uklopio u koncept: “To mi se čini kao zanimljiva ideja, jer smatram da bi jedna takva građanska lista bila u interesu građana Zagreba. Ako bi se sastavila lista ljudi koji bi jamčili rad za opće dobro, bio bih spreman na razgovor o preuzimanju liderske pozicije na toj listi.” Zar je netko posumnjao u Letičinu “spremnost na razgovor o preuzimanju liderske pozicije”? Guranje laktovima u prednje redove bilo kakve inicijative u kojoj se njuši zarada, i koju pritom gospodin Nino Pavić ocjenjuje kao korisnu, Letičina je elementarna životna aktivnost.

Arivistička invazija

Ovdje se, međutim, ne radi samo o novome segmentu Letičine tradicionalne arivističke invazije na položaje i sinekure. Činjenica da se u političku promociju jednoga srebroljubivog opsjenara, koji vlastite inhibicije hrani sustavnim sprdanjem s elementarnim vrijednostima građanskoga poretka, izravno uključio zamjenik premijera, slučaju daje specijalnu sociopolitičku intonaciju. Potvrđuje se da je Dražen Budiša osoba krajnje opskurnih kriterija vrijednosti, karijerist opsjednut pragmatičkim nagodbama s bilo kime i kao takav zapravo etički inkompatibilan s položajem koji zauzima u državnoj hijerarhiji. Poput Letice, on je isključiva svrha sam sebi i krugu ljudi koji iz suradnje s njim izvlače statusne i materijalne profite. Njegovo zalaganje za Leticu kao “nositelja liste” proizvod je jezuitskoga plana da se HSLS na mala vrata – preko izmišljene “koalicije petorke” koja će javnosti prodati civilizacijski blef s “nestranačkom osobom na čelu” – uvuče u zagrebačku gradsku upravu, kad na zadnjim izborima nije već mogao na velika.
Budiša očito želi nekako profitirati na političkome kaosu koji je u Zagrebu stvoren preko iracionalnoga sukoba SDP-a i HNS-a. Gurajući Leticu, on u isto vrijeme kalkulira i s činjenicom da ovaj uživa potporu snažne medijske grupe, tj. da raspolaže novinsko-televizijskim prostorom za političku autopropagandu i propagandu osoba koje s njim djeluju u interesnoj asocijaciji. Letica je eksponent Pavića i Pašalića, a Budiša je Pašalićev saveznik. Izvede li se operacija s dovoljno drskosti, Zagreb bi u predvidljivome roku mogao šaptom pasti u šape bizarnoga kvarteta Pavić – Pašalić – Budiša – Letica, koji će se sakriti iza teozofije o nestranačkome lideru. Najavljeni “tandem smrti” Budiša – Letica ima i svoj skriveni smisao, kojem je uspostava modusa vivendi između SDP-a i HNS-a jedan od djelatnih protuotrova.

STUPAC TJEDNA: VLASTA PAVIĆ

Gradonačelnica koja je sposobna u dva dana podnijeti ostavku na dužnost i tu ostavku povući, ne objašnjavajući ni zašto ju je podnijela, ni zašto ju je povukla, ne može biti do kraja loša osoba. Žena evidentno ima smisla za opuštenu spontanost, kao što sugerira i njezin hedonistički izgled. Ona cirkulira po kuloarima u potrazi za ljudskom komunikacijom i razonodom. Njezina dramska poruka publici glasi: život je neozbiljna pojava i ne trebamo se previše opterećivati trivijalnostima poput sastava vlasti u Zagrebu. Neka se – po obrascu burleske – događaji mirno vrte u svome povijesnome besmislu.
Gospođa Pavić na sceni se pojavila niotkuda, kao element iznenađenja u komediji apsurda, već u prvim trenucima nastupa dajući gledaocima na znanje da je ona zapravo Milan Bandić, što će se shvatiti tek kasnije. Pripadnice pokreta za veću zastupljenost žena na političkim funkcijama imaju razloga za zabrinutost – jer gradonačelnica je zapravo gradonačelnik – ali zato na svoje dolaze ljubitelji filma “Neki to vole vruće” (nedavno preminuloga holivudskoga klasika Billyja Wildera). Pokazuje se da je leitmotiv* spomenutoga djela – neprestani quid pro quo među likovima ili humoristička ambivalencija muškoga i ženskoga – dosljedno recikliran u zagrebačkoj političkoj praksi, čime se potvrđuje teza da stvarnost često nadmašuje scenarističku maštu.

Vezane vijesti

Liberali računaju na poštene iz HDZ-ove biračke mašine

Liberali računaju na poštene iz HDZ-ove biračke mašine

Dražen Budiša predstavljen je danas na HSLS-ovom skupu u Zadru kao nositelj liste Hrvatske socijalno-liberalne stranke u 9. izbornoj jedinici.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika