Zoran FerićIma ljudi koji vjeruju da duhovi postoje. Prizivaju ih, razgovaraju s njima, a poneki se u njih i zaljubljuju. Recimo, moj deda, koji je tvrdio da se potkraj Prvoga rata, kao ranjenik u ruskoj bolnici, zaljubio u jednog duha, točnije duhicu, koju su pomoću preokrenute čaše na drvenom bolničkom stolu prizvali neki Slovenci. Zvala se, navodno, Olja. Nešto od te sklonosti vjerovanja u svašta naslijedio sam, čini se, od njega. Ja sam, naime, vjerovao da Andrej Puplin zaista postoji. I zaljubio sam se. Dakako, ne u njega, nego u tekstove “Kavica” koje je potpisivao u Godinama i Godinama novim, a sada ih je napokon objavio u obliku knjige pod neobičnim pseudonimom Dalibor Šimpraga.
Upravo tako. Situacija je obrnuta, kao što se za prizivanje duhova preokreće čaša: Dalibor Šimpraga Andreju Puplinu izgleda kao pseudonim, a zajedničko im je to što obojica imaju čudna prezimena. Puplin me, recimo, asocira na nešto između pupoljka i otekline, a Šimpraga na špagu kojom me za marelicu vezivala susjeda Marina kad smo se igrali Kekeca. Međutim, bez obzira na duhove, pseudonime, prezimena, pupoljke i Kekeca, “Kavice Andreja Puplina” sjajna su knjiga koja me je vezala, ovaj put za stolac, od početka do kraja. Pročitao sam je u jednom dahu, iako mi je većina tekstova bila poznata otprije. A to bi valjda u literaturi trebalo biti najvažnije: zanimljivost i kvaliteta.
Radi se o nizu monologa koje pripovijeda lik s nadimkom Žendra, a koji ovako uknjiženi funkcioniraju kao neka vrsta kratkog romana, iako je svaka cjelina zaokružena kao kratka priča te ima u okviru knjige priličnu samostalnost. Ovi tekstovi preslikavaju svojstva svakodnevnih kavanskih priča koje se češće pričaju uz gemišt ili konjak i kiselu (popularni mirogojček), nego uz kavicu. Ona je ovdje još jedna od autorovih ironičnih igara, budući da je nigdje u knjizi nema. Nitko tu, naravno, ne pije kavu. Važne su priče. A one kavanske priče koje se s istim likovima i u sličnim šank-ambijentima stalno nadovezuju jedna na drugu oduvijek sam doživljavao kao vrstu usmenoga romana. Roman-rijeku, dapače. Kao da se ovaj književni žanr nekako prelio u sam život i počeo ga modelirati po svojim pravilima. Tako, uz šankove, život postaje literatura, a svi mi likovi.
Mene, međutim, tu zanima još nešto: onaj osjećaj da su se tolike sjajne kavanske priče, ispričane za brojnim šankovima naše mladosti, nepovratno izgubile, otišle u vjetar jer nisu zabilježene. Osjećam ih kao tomove nepostojećih knjiga i strašnu frustraciju, kao što vjerojatno Ante Baković osjeća vojske nerođenih Hrvata. To knjižno blago nije nestalo ni u kakvoj aleksandrijskoj katastrofi: nije ni napisano. “Kavice” mi nekako razblažuju tu frustraciju jer se nešto od takvih priča napokon stvrdnulo u knjigu.
A to je knjiga o generaciji koja je sazrijevala i odrastala u mučnim devedesetima, kad su mnogi od nas, biološki već sredovječni, zapravo definitivno odrasli. I ja sam jedan od takvih, jer sam na početku devedesetih bio tridesetogodišnjak u pubertetu, iz kojega sam, čini mi se, izašao tek početkom trećega milenija. Stoga ovaj roman osjećam kao nešto vrlo blisko. U prvom redu priča se o škvadri. Treba reći da u okviru hrvatske književnosti priče o škvadri imaju dosta dugu tradiciju, od Majdaka, Šoljana i Slamniga, do novijih pripovjedača, Radakovića, Perišića ili Tomića u čijim se pričama nalaze elemeneti takve velike priče o škvadri. Međutim, svaka tradicionalna priča o škvadri ima svoja pravila i svoj tijek koji seže od fascinacije do dekadencije. U razdoblju fascinacije realiziraju se, recimo, prva seksualna iskustva, kao što je, primjerice, u ovoj knjizi ono iskustvo desetogodišnjeg dječaka s golom sisom njegove instruktorice iz matematike. Naposljetku, jedno od glavnih obilježja ovoga dikursa upravo je odnos prema seksu kao najvećoj životnoj vrijednosti prema kojoj se onda mjere sve druge vrijednosti i fascinacije. Osim toga, u razdoblju fascinacije škvadra uvijek njeguje čvrsto zajedništvo, a kohezijski elementi vrlo su snažni. Šimpraga je, međutim, odstupio od tog modela priče i raspad se javlja gotovo od samoga početka, počinje zapravo s ratom.
Razdoblje dekadencije obično je razdoblje raspadanja tih kohezijskih elemenata među likovima. Prnja je otišao, ljudi se žene, osnivaju obitelji i, što je najvažnije: karakteri se mijenjaju. Tako bivši nogometni navijač postaje policajac, pokušavajući negirati svoju prošlost. Od samoga početka ovdje se ironizira pokušaj redefiniranja osobne povijesti koji se lijepo uklapa u opće redefiniranje povijesti koje je na djelu devedesetih. Škvadre u pravom smislu nema od samoga početka, ona postoji samo u fragmentarnim sjećanjima i pričama. Nije stoga čudno što je roman o škvadri ispričan upravo monolozima.
Monolog je forma u kojoj najviše dolaze do izražaja i stav i govor lika. Osim toga, za šankovima se češće čuju monolozi, a manje dijalozi. Monolog je obično priča o pripovjedaču samome i odgovara upravo za takvu kavansku situaciju. Susrećemo se s nizom promašenih likova, ili onih koji o sebi misle kao o promašenima, a monološka forma je neka vrsta izbacivanja priče, kao pri povraćanju, kad se iz želuca izbacuju otrovi.
Povodom ovih tekstova, a sada i knjige, nerijetko se spominje politička korektnost, odnosno nedostatak političke korektnosti. Zaista, takve korektnosti u ovome romanu nema i hvala bogu da je nema. Ovo je vrlo duhovit tekst i njegova komika proizlazi iz ruganja, a gdje postoji kvalitetno ruganje, ne može biti korektnosti. Pretjerana korektnost dokida humor. Likovi i pripovjedač rugaju se Srbima, ženama, ustašama, Zagorcima, Bosancima, invalidima, ali, u krajnjoj konzekvenci, svima nama. Opće je, naime, poznato da dobre knjige ne proizlaze ni iz kakve korektnosti, osim one prema literaturi, a Dalibor Šimpraga napisao je jednu od takvih knjiga.