Denis LatinVijeće HRT-a, kao vrhovni predstavnik i zastupnik najšireg gledateljstva pri našoj najvećoj i najutjecajnijoj televizijskoj kući, definitivno je promašilo emisiju koja mu je prema najnovijem Zakonu o HRT-u dodijeljena. Umjesto da bude medijator između javnosti i javne televizije, kontrolor ostvarivanja svih njenih profesionalnih zadataka i transmiter gledateljskih prohtjeva ono se sve više transformira u ono što smo već imali – Canjugino političko vijeće koje je donosilo političke odluke i političke ocjene, te amenovalo ono što je već bilo odlučeno na Pantovčaku. No, kako je politička scena u Hrvatskoj danas heterogenija tako su i politički interesi što se kroz rad vijeća redovito prelamaju raspršeniji, neuhvatljiviji i neupućenom promatraču teško razumljivi.
Dio vijećnika koji se iz Canjuginog političkog prometnuo u neovisno posttuđmanovsko vijeće promijenio je samo dlaku, ali, poput vuka, ne i ćud. Oni svoju ulogu razumijevaju kao tipično cenzorstvo kakvo smo već imali u tuđmanizmu i komunizmu. Naime, dio rigidno politički orijentiranih članova vijeća svoja demokratska opredjeljenja što bi ih trebali krasiti pogotovo zarad toga što su bili izabrani u demokratskoj proceduri na javnoj televiziji ne želi čuti različita, dijametralno suprotna, ili mišljenja koja na bilo koji način otvaraju nove prostore slobode i nove horizonte. Njihovo shvaćanje televizije kao javnog dobra temelji se na uzorima komunističko-tuđmanističke provenijencije u kojima se “stoci sitnog zuba” priopćava samo ono što je uputno priopćiti i poput forme komunističkog biltena u što većem broju šapirografira te pretplatnicima ulijeva glave bez prava postavljanja bilo kakvih pitanja. Nedemokratski i kratkovidno orijentirani članovi vijeća vole svete istine koje im je u glavama zacementirao šef partije pa svoju, u posljednje vrijeme, dobro plaćenu funkciju tv zastupnika, poput onih saborskih, žele i zaraditi ali ne priopćujući i boreći se za ono što bi bio interes i mišljenje najšire javnosti i jamstvo sveopćeg napretka već cementacija onog na čemu su počivali spomenuti ideologizirani poreci. Oni ne žele promatrati stvarnosti i činjenicu da se stvarnost iz sekunde u sekundu mijenja već pokušavaju zablokirati započete procese velikih društvenih promjena dovodeći u vezu običan ljudski život i posljedice što ga na njega mogu ostaviti diktature i ostali nehumani poreci. Takvi članovi vijeća u stanju su poginuti za svoja ideologizirana mišljenja koja im je jednom netko nametnuo bojeći se valjda da bi u srazu sa sasvim suprotnim mogli ostati bez svega što imaju.
Tako profilirani članovi vijeća već su dobro obavili zadaću za koju ih je valjda netko i inaugurirao. Uvođenje cenzure, umrtvljivanje drukčijih mišljenja, širenje straha i panike među ionako cenzurama iz prijašnjih vremena uvjetovanih tv djelatnicima može imati dramatične i nesagledive posljedice za demokratske procese u Hrvatskoj. Anesteziranje polemike i ukrštavanja različitih mišljenja, borba u čijem srazu pobjeđuje najbolje – bit je svakog demokratskog poretka. Na HTV-u već danas postaje problematično iznijeti neki stav koji odstupa od mišljenja rigidnih cenzora. Ranije se po mišljenje odlazilo u CK, na Pantovčak ili u Banske dvore, u novoj hrvatskoj medijskoj arhitekturi valja se ravnati prema poimanjima demokracije prosječnjaka iz kojekakvih cehovskih ili interesnih lobija. Neki će reći da je to cijena demokracije i njenih demokratskih pravila i procedure, ali u demokraciji se katkad, pogotovo ako je argumentirano, rezultati i vijek trajanja takvog proizvoda mogu legitimno i legalno dovesti u pitanje.
Bilo bi smiješno da nije tragično u prvih nekoliko godina trećeg milenija i nekoliko teških godina do ulaska Hrvatske u Europsku uniju upozoravati one koji kontroliraju Javnu televiziju da ona kao takva mora biti otvorena za različita mišljenja, drukčije poglede na iste stvari, drukčiju kulturu, ove ili one svjetonazore. Takve stvari spadaju u civilizacijska dostignuća, već su u krhkoj demokraciji ostvarene u protekle dvije godine u znatnoj mjeri o čemu svjedoče i priznanja i pohvale međunarodnih institucija. Čemu se onda čuditi percipiranju najrigidnijih i na slobode najzatvorenijih članove vijeća kao najvećim kočničarima hrvatske televizijske demokracije. No njihova nekompetencija na pitanjima medijskih (ne)sloboda ne zaustavlja se samo na tome. Ona metastazira: oni su svoju ulogu shvatili zaista doslovno, ne samo da biraju urednika već i uređuju emisije, prosuđuju profesionalnost iako nisu novinski profesionalci, razumiju se u menedžerstvo iako nisu menedžeri, odlučuju o isprikama, naređuju i usklađuju iako se ni sami već mjesecima ne mogu uskladiti oko temeljne stvari – koja je zapravo njihova funkcija.
Moderne demokracije već su davno uredile svoje radiodifuzne pejzaže pa je u njima lako prepoznati slična tijela. Svima je zajedničko da predstavljaju različite društvene skupine i njihove interese u televizijskom programu, ali i kontroliraju poštovanje temeljnih društvenih i etičkih vrijednosti jedne zajednice. Vijeće bi, dakle, trebalo voditi računa o tome da svi ti raznorodni društveni interesi budu podjednako zastupljeni, da na televiziji bude zaštićeno dostojanstvo svakog čovjeka neovisno o njegovoj političkoj orijentaciji, svjetonazoru, spolu, vjerskoj, rasnoj ili spolnoj orijentaciji. Ono bi moralo voditi računa o društvenim procesima u kojima se tranzicijska Hrvatska nalazi i stoga afirmirati saniranja ratnih trauma, procesa pomirenja, povratka izbjeglica u svoje kuće, dobrosusjedskih odnosa, borbe protiv šovinizma i uskogrudnog nacionalizma, te ksenofobije. I konačno, ono bi u svom programatskom djelovanju moralo u središte pozornosti staviti svakog pojedinca imajući na umu njegove male svakodnevne i velike životne probleme koje televizije moraju otkrivati, a politika, koja nikad ne smije biti zaštićena od kritike, pa ni one nekadašnje u kojima su sazrijevali naši članovi vijeća, mora se punom svojom snagom staviti u funkciju interesa baš svakog pojedinca u našoj zajednici. Ili, drukčije rečeno, Vijeće HRT-a nije predstavnik politike, ni stare ni nove, pa prema tome ne smije štititi političare i njihove projekte od novinarske i intelektualne kritike već običnog čovjeka od razornih posljedica politika i ideologija koje su ionako uvijek samo lako kvarljiva i brzo potrošna roba.
I konačno, članovi vijeća proizvodnju programa moraju prepustiti onima koji su se za to školovali. I novinarska i druge televizijske profesije imaju svoje udruge, svoja načela i profesionalne kodekse. Svoje pogreške oni moraju plaćati pred javnošću, cehovskim organizacijama, sudskim instancama i u kancelarijama svojih nadređenih. Članovi vijeća ne smiju zadirati u novinarske i profesionalne slobode, program koji ima svoju logiku, zanatska pravila i unutarnju dinamiku – da bi on mogao funkcionirati bez stresa mora biti prepušten profesionalcima. Vijeće određuje smjernice, predlaže, kritizira, usmjerava, kontrolira, ali ne diktira – televizijski novinari moraju imati slobodu da bi bili kreativni i profesionalni. Sve ostalo vodi u amaterizam i rasulo.
I na kraju ako već žele biti etični, dobro plaćeni i lišeni bilo kakvih optužbi da se s njima može manipulirati – neka se odreknu nastupanja na televiziji i televizijskih honorara, kao i ideologije i svjetonazorske isključivosti. Tada će moći reći da su etični, kompetentni i u funkciji općeg dobra.