Nenad PolimacCanneski festival počinje za mjesec dana, a Woody Allen upravo je pristao prvi put u karijeri pohoditi smotru na Azurnoj obali i predstaviti svoj novi film “Hollywood Ending”. Igrom slučaja, Zagrepčani u “Kinoteci” ovih dana mogu vidjeti prošlogodišnjeg canneskog pobjednika “Sinovu sobu”, što ga je režirao danas 49-godišnji Nanni Moretti, u medijima poznat kao “talijanski Woody Allen”. Jedan je “Allen” trijumfirao, a drugi dolazi ponoviti uspjeh? Možda, no to je priča za canneske fenomenologe, dok bi nas više trebalo zabrinuti zbog čega smo godinu dana čekali da vidimo film koji je, uzgred, još prošlog ljeta predstavljen čak i na motovunskom filmskom festivalu. Očekujete li sada od mene napad na domaćeg distributera koji nas je tako dugo zavlačio, prevarili ste se. Unatoč Zlatnoj palmi, “Sinova soba” nije roba za koju su se svi otimali, pa ne treba biti nezadovoljan bar time što smo je napokon dočekali. U Americi je predstavljena još prošlog lipnja u New Yorku i Los Angelesu, no prava distribucija tamo nije počela do ove veljače. U Velikoj Britaniji film su premijerno prikazali prošle jeseni na Londonskom filmskom festivalu, ali su ga tamošnja regularna kina ugostila tek prije mjesec i pol dana. Kanada i Australija imaju ga na programu istodobno kad i Hrvatska, a mnoge druge kinomreže nisu uopće zainteresirane. Možda je problem i u tome što je cannesko priznanje ostao jedini međunarodni adut “Sinove sobe” (ako ne računamo talijansko nacionalno priznanje, Donatellova Davida): u natjecanju za Europsku filmsku nagradu porazio ju je francuski hit “Amelie”, a za Oscara za najbolji strani film uopće nije nominirana.
Kad pogledate film (što vam svakako preporučujem), bit će vam jasno u čemu je stvar. Riječ je o fino napravljenoj obiteljskoj drami koja ne impresionira toliko filmskim stilom koliko uvjerljivim emocijama. Pravo je čudo što je uopće pobijedila u Cannesu, budući da su mnogi favorizirali oporu erotsku dramu Michaela Heinekea “Profesorica klavira” i zakučasti “Mulholland Drive” Davida Lyncha. A publika? Kako ćete nekoga privući na film u kojem glavni protagonisti svako malo nekontrolirano ridaju i pokušavaju nadvladati bol zbog gubitka sina i brata?!
Pa ipak, gledatelja ima posvuda gdje se “Sinova soba” prikazuje (čak i u “Kinoteci”), iako ne u tolikom broju koliko bi to film zasluživao. Unatoč depresivnoj temi, to i nije tako mučno djelce, budući da pripada onoj vrsti ostvarenja koja nam terapeutski pokazuju kako je moguće prevladati naizgled nepremostiv gubitak voljene osobe. Glavni junaci su psihijatar i galeristica iz više srednje klase s dvoje djece koja pohađaju srednju školu. Jedne nedjelje, kad otac mora posjetiti pacijenta u krizi umjesto da odradi jutarnji jogging sa sinom, momak odlazi na ronjenje i utopi se. Obitelj koja je donedavno uživala u malim ritualima zajedničkih objeda i vikendaških izleta postupno se raspada. Muž i žena počinju spavati u odvojenim sobama i predbacivati jedno drugome sitnice koje im prije ni ne bi pale na pamet, a kći se povlači u sebe i postaje agresivna. Sve troje su zanimljive i artikulirane osobe, pa je to neobičnije vidjeti ih u situaciji koju nisu u stanju kontrolirati, međutim, u tome je i iznimnost filma: zbivanja su prikazana s distancom, a opet nekako iznutra. Unatoč čestim prizorima plača u “Sinovoj sobi” gotovo i nema patetike, a nekoliko scena koje vam uspijevaju izmamiti suze (kad otac dolazi na košarkašku utakmicu javiti kćeri tragičnu vijest ili kad djevojka moli mrtvozornike da još ne pokrivaju lijes kako bi posljednji put pogledala brata) blistavi su primjeri neopisivo diskretne režije.
“Sinova soba” najzrelije je ostvarenje Nannija Morettija, talijanskog ljevičara koji je usporedbu s Woodyjem Allenom zaslužio time što redovito igra glavne uloge u svojim filmovima i što njeguje sličan samoironičan ton kao i američki autor. U “Sinovoj sobi” Moretti kao da se odmakao od lika vječnog nezadovoljnika koji je projicirao u prethodnim filmovima time što ga je suočio s pravom tragedijom: odjednom je sve postalo kompleksnije, među ostalim, čak i njegov odnos prema crkvi. Dok je u Morettijevu filmu “Misa je završena” iz 1985. katolička vjera samo puka iluzija, u “Sinovoj sobi” religija ipak nekome nudi utjehu. Protagonist pristaje na održavanje mise za poginulog sina, što mu smiruje kćer, ali ne i njega: crkvena propovijed ne može proći bez njegova ironičnog komentara.
Filmski čistunci možda neće imati previše pohvala za Morettijev stil, u kojemu je sve dopušteno – flash-backovi, zamišljanja, off-naracija – a kadrovi izgledaju kao da su nastali u tv produkciji. To, međutim, nije osobit problem. Dramski intenzitet koji film ostvaruje potpuno gura u drugi plan njegovu neuglačanu formu, a završnica u kojoj troje protagonista tumara na obali mora na razmeđu Italije i Francuske svojom nadahnutom metaforičnošću (da bi se pomirili sa životnom neumitnošću glavni su junaci morali prijeći ne samo vlastite duhovne nego i geografske granice) nadilazi svršetke koje su osmislili i znatno veći redatelji.