Zoran FerićCrna kronika je kao sida: ne događa se nekom drugom. Uvijek se može ispostaviti da je i naš tihi susjed monstruozni ubojica. Hrvatsku, naime, muči sindrom tihog susjeda otkako je otkriveno da se Ivan Bulj, prividno normalan i ugledan građanin u trenutku transformirao u manijakalnog zločinca. I sada se svi pitaju kako je to moguće. Mislim da je pitanje krivo. Trebali bismo ga možda preformulirati i zapitati sami sebe: Je li moguće da i ja u određenoj situaciji postanem ubojica? To je, čini se, jedini put. Suočiti se s vlastitim agresijama, pa ćemo bolje razumjeti i tuđe. Razumjeti da, ali opravdati nikako. Uostalom, sinjsko ubojstvo Anđele Bešlić je tipičan primjer monstruozna zločina za koji ne postoji opravdanje.
Kad se desi ovako strašan zločin, reakcije javnosti su trojake: reagiraju sumještani, reagiraju mediji i reagira struka, policija, pravosuđe i psihijatrija. Sumještani su mahom šokirani i kao da sami osjećaju odgovornost i stid zbog toga što je optuženi član njihove zajednice, njihove stranke ili njihova Viteškoga alkarskog društva. S tim je povezan i jedan fenomen. Čovjek je tek optužen, još mu krivicu nisu ni dokazali, a već ga se svi odriču: i stranka i žena, a bome i vitezovi. Stječe se dojam da se u ovome slučaju osuda dogodila puno prije sudske presude. Optuženik je žigosan kao zločinac, supruga mu je odvela djecu, a Viteško društvo će suspendirati njegove aktivnosti do pravomoćne presude. Tako i treba jer se Ivan Bulj, ako je učinio ono za što ga se tereti, nije ponio nimalo viteški. Ovo ubojstvo s pravom je doživjelo jednodušnu osudu javnosti.
Zašto, međutim, nije tako i s drugim ubojstvima? Recimo onima za ratni zločin? Nikome sada ne pada na pamet da nosi majicu s natpisom: “Svi smo mi Ivan Bulj!” Tek će se kasnije, možda, neki otkačeni bend nazvati njegovim imenom, kao što se dogodilo u slučaju Metoda Trobeca, također gnusnog ubojice, monstruma koji je svoje žrtve spaljivao u krušnoj peći, pa je tako i nastalo ime benda: Trobecove krušne peći. Ali to već svjedoči o pomućenostima drukčijeg tipa.
Sve ovo pokazuje da su dvostruka mjerila koja vladaju u ovoj zemlji sveopća i da se primjenjuju i na ubojstva. Usudio bih se reći na ubojstva ponajprije, jer velik dio kolektivne svijesti ubojstva još uvijek dijeli na dobra i loša. Dobra su ona junačka, koja proizlaze iz hrabrosti i viteške časti, loša su ona mučka, kada stradaju žene i djeca, a najmučniji su, dakako, zločini vezani uz seksualnost. Tu nema oprosta. Junačka svijest na to odmah reagira. Prije puno godina jedan je uspaljeni mladac oteo lijepu Helenu. Dakako, s namjerom da je seksualno iskoristi. A onda je ustao jedan častan Grk, Agamemnon, zaklao vlastitu kćer kao žrtvu bogovima, pa otplovio u Troju braniti Heleninu i općenarodnu čast. To je, doduše, bilo prije tri tisuće godina, ali još se pamti. Ovime, dakako, ne želim relativizirati neprikriveni užas ovog zločina, nego nastojim upozoriti na neke krupne nedosljednosti koje bodu oči.
Mediji pak na ovakve stravične događaje reagiraju po prirodi posla i pokušavaju čitavu stvar objasniti dozivajući u sjećanje slične, ne manje stravične slučajeve. Prisjetili smo se tako u novinama Ivana Klišića, monstruma iz Rakovog potoka koji je masakrirao dvije sestre, Jerka Perića koji je silovao i žicom udavio desetogodišnju djevojčicu, Vlade Lončarevića koji je silovao i ubio šesnaestogodišnju djevojčicu na Šipanu. Takve slučajeve mogli bismo, nažalost, dugo nizati, a da nam nedavno, stravično umorstvo mlade Sinjanke ne bude ni trunku jasnije. Potreba da se objasni to što se inače ne može objasniti, ljude frustrira, a neki bi se najradije na trenutak uselili u manijakov mozak da vide što ima tamo. Uvjeren sam da bi iz njega izašli brže nego što su ušli.
Ovaj slučaj u svojim su kratkim novinskim komentarima pokušali objasniti Željko Ljubobratović i Živko Kustić. Iznijeli su potpuno suprotne teze kojima su pokušali pojasniti uzroke bolesne potrebe za ubijanjem i postaviti sveopću društvenu dijagnozu. Živko Kustić, između ostaloga, ističe da popuštanje pornografiji, mladenačkom promiskuitetu i prostituciji podgrijava maštu i rasplamsava neobuzdane želje. Iz toga se može izvesti zaključak da je takva društvena situacija polazište za zločine poput ovoga sinjskog. S druge strane Željko Ljubobratović iznosi tezu da se ovakvi ljudski monstrumi često regrutiraju iz primitivnih sredina koje zbog vjerskih i tradicionalnih razloga njeguju lažni licemjerni kult obitelji, a iza njih stoji stalno potiskivana čežnja za kršenjem pravila, što rezultira zločinom. Kustić tako okrivljuje previše seksualnih sloboda, a Ljubobratović premalo.
Taj je sukob između liberalnog i konzervativnog koncepta društva itekako prisutan u Hrvatskoj, a manifestira se evo i kod pokušaja da se objasni ovakav seksualni delikt. Prema Kustićevim riječima, ne valja sve ono što budi nagone i dovodi nas u iskušenje. Suprotno tomu, pornografija i prostitucija mogu djelovati i kao sigurnosni ventili za nagomilane frustracije i time spriječiti nasilje. Međutim, kao odgojno sredstvo koje uobličuje određeni tip seksualnog ponašanja, i jedno i drugo je u svakom slučaju pogubno. Pornografija je, izraženo kulinarskim rječnikom, odličan začin, ali ne valja kao glavno jelo. Zamislite čovjeka koji jede papar kao kelj cušpajz, a ocat kao juhu. U takvoga bi se brzo pojavile medicinske indikacije.
Stoga se o širenju pornografije i seksualnih sloboda ili o njihovu sužavanju ne može razgovarati s tih načelnih stajališta. Problem našeg odnosa prema seksualnosti je, čini mi se, to što je seks postao mjera kvalitete života, a nerijetko i jedan od parametara njegova smisla. U takvim slučajevima čovjek koji zbog ovih ili onih razloga ne zadovoljava svoje spolne potrebe nema protiv sebe samo vlastiti nagon, i vlastite frustracije, nego i znatan društveni pritisak. A mačizam i “junaštvo” sredine mogu biti neki od takvih pritisaka.