Na tekstove u Nacionalu pod naslovima “HDZ – rat do istrebljenja” i “Tajna bogatstva Ivića Pašalića”, u kojima se opisuje javni profil aktualnoga kandidata za šefa HDZ-a a vrijednost njegove imovine – pošteno zarađene pod Tuđmanom – procjenjuje na ugodnih tridesetak milijuna eura, Pašalić je reagirao ekspresnom tužbom Vijeću časti Hrvatskoga novinarskoga društva (HND). Pašalićeva tužba protiv autora spomenutih tekstova (Mladen Pleše i Željka Godeč) zasniva se – sublimirano – na tvrdnji da je u njima sve laž i uvreda, čime je ne samo “nanesena šteta časti i ugleduIvića Pašalića, nego je “ugroženo i njegovo ljudsko dostojanstvo”.

Strahopoštovanje boraca za slobodu

Rat za čast, ugled i dostojanstvo – to sveto trojstvo pokreta hrvatskih licemjera – vodi se u zavisnosti od procjene političke situacije ili na redovitim sudovima koji će, kako je poznato, nedisciplinirane novine povremeno uništavati dosuđivanjem astronomskih odšteta za izmišljene grijehe, ili putem specijalnih kvazietičkih komisija poput Vijeća časti HND-a. Autor ove kolumne prinuđen je, na primjer, voljom Ivića Pašalića periodički se vući po hodnicima zagrebačkoga Općinskoga suda; pojedini njegovi kolege imaju dvojbenu sreću da ih je u strogu etičku obradu uzeo ceh. Sam Ivić Pašalić, međutim, dobro zna zašto se bori: honorar za vrijeme utrošeno na pisanje tužbi protiv novinara uzeo je od države godinama unaprijed, i to s kamatama. Za analitičare koji se u novinama po sili profesije bave Pašalićevom malenkošću, situacija nije ni izdaleka tako komforna. Osim što ne donosi nikakve specijalne prinadležnosti*, njihov trud je i s aspekta zalaganja za opće interese uglavnom sizifovske prirode. Politička igra je namještena, mentaliteti manje-više nepromjenjivi, javna scena konzervirana.
Na Pašalićevu ekspresnu tužbu spomenuto Vijeće časti reagiralo je također uzorno ekspresno: samo nekoliko sati nakon Pašalićeva podneska HND-u, uputilo je novinarima Nacionala zahtjev za njihovim “pismenim očitovanjem”. Premda s kronično ugroženom čašću, ugledom i dostojanstvom, Pašalić kod navodnih boraca za slobodu izražavanja u HND-u evidentno izaziva strahopoštovanje. Na njegove primjedbe skače se u HND-u sa stolaca kao nekoć na HTV-u na Tuđmanove. Kad se činjenica da je HND prema Pašaliću beskrajno susretljiv javno identificira, kao što je to učinio Ivo Pukanić na televiziji, vođe društva odglumit će zgražanje i uvrijeđenost: “Pukanić je grubo dezinformirao javnost i oklevetao HND…” Prema istinoljupcima iz HND-a Ivić Pašalić nipošto nije osoba koja već trinaest godina ne radi ništa drugo osim što dezinformira javnost izvlačeći iz toga materijalne i statusne profite; dezinformatori su zapravo u Nacionalu, jer na temelju njegovoga ponašanja zaključuju da je vrh HND-a nešto poput Pašalićevoga prikrivenoga ideološkoga servisa.

Vijeće časti i afera Grupo

Da se dalje ne opterećujemo moraliziranjem: opisano ponašanje ima svoje tajne motive. Predsjednik HND-a Dragutin Lučić živi u kroničnome strahu da se ne zamjeri Europapressu, čiji je Pašalić suvlasnik. U zenitu afere Grupo, Lučić je na televiziji nastupio s pokvarenom izjavom koja je “sukobljene strane” vrijednosno izjednačila (“sve je to borba za novac”). Dakako, Lučićevo poltronstvo nije proizvod gluposti nego lukavosti. Sudbina njegove prethodnice Jagode Vukušić uvjerila ga je da se s menedžerom Europapressa Ninom Pavićem – preko njega posredno i s Pašalićem – isplati biti u dobrim odnosima, makar i na štetu principa. Jagoda Vukušić, osoba bez novinarskoga opusa, ali zato s pedesetak javnih priopćenja na liniji SDP-a u biografiji, položaj predsjednice HND-a zamijenila je svojedobno sinekurom u Europapressu, a zatim je – bez fakulteta – postala ambasadoricom u Norveškoj. Konformirajući se s Pašalićem i protagonistima afere Grupo, Dragutin Lučić – također novinar bez tekstova – vjerojatno se ponadao da za sebe kupuje budućnost po obrascu Jagode Vukušić.
Vijeće časti djeluje na sličnoj frekvenciji. Autor ove kolumne bio je svojedobno njegov član, ali zahvalio se na toj časti i obavezama kad je većina drugih članova dala pozitivnu ocjenu televizijskome tretmanu afere Grupo. Pristup HTV-a aferi bio je medijska manipulacija bez presedana, u kojoj su glavnu riječ na ekranu danima dobivale osobe poslovno ovisne o Paviću i Pašaliću. Na diskretno ucjenjivački zahtjev Mirka Galića – direktora HRT-a – da se Vijeće časti izjasni o odnosu televizije prema aferi, članovi Vijeća hladnokrvno su ignorirali činjenice u korist vlastite lojalnosti šefovima. Televizija je proglašena nepristranom i bezgrešnom. Zašto? Zato jer je Sanja Modrić, predsjednica Vijeća časti, novinarka Europapressa izravno zavisna od Nine Pavića. Selma Oruč također. Mirjana Rakić na televiziji polaže račune istome Mirku Galiću koji je od nje u Vijeću zatražio “objektivnu” ocjenu njegovoga rada. Novinarka Europapressa Slavica Lukić shvatila je bit televizijske manipulacije oko afere, ali i poučak da je bolje izraziti neutralnost nego bosti se s rogatim.

Svađa sa sablastima

Uglavnom, Vijeće časti kakvo poznajemo funkcioniralo je kao interesna ispostava Europapressa i njegovih televizijskih eksponenata, a ublažavanje, mistificiranje i zataškavanje afere Grupo bilo je dio ideoloških obaveza kojima su podvrgnuti njegovi članovi. Komisiji s opisanim pedigreom Pašalić je, dakle, poslao svoju najnoviju predstavku protiv Nacionala, očekujući da će njezini članovi pod pritiskom vlastitih egzistencijalnih poriva dati zapaženi doprinos kozmetičkome prepravljanju njegovoga javnoga lika. Pašalićeva galama kako je sve što Nacional o njemu piše “bombastična laž”, nije – po običaju – potkrijepljena ni jednim egzaktnim podatkom koji bi opovrgavao objavljene činjenice o njegovome ogromnome bogatstvu, osvojenom dok je bio na državnoj političkoj funkciji.
Nacional je, na primjer, među ostalim objavio i podatke zasnovane na konkretnim dokumentima kako je “Zagrebdrvo” – propala tvrtka Pašalićevoga brata Zdravka – od Privredne banke Zagreb, Zagrebačke banke i Hrvatske poštanske banke dobila trideset šest milijuna maraka kredita. PBZ je Zdravku Pašaliću isplatio dvadeset dva milijuna kredita, od čega mu je na kraju četrnaest milijuna poklonio (dakle: svalio dug na porezne obveznike) a osam milijuna je vratila tvrtka Well-Handels u vlasništvu Nine Pavića i Miroslava Kutle, koja je za tu svrhu uzela nevraćeni zajam iz Dubrovačke banke. Crno na bijelom. Nesposoban da polemizira s činjenicama, jer nema nikakvih protuargumenata, Pašalić se svađa sa sablastima i umjesto na sudu – gdje bi bio suočen s materijalnim dokazima – “pravdu” za sebe traži od nekakve komisije koja vegetira na daljinskome upravljaču njegovoga partnera.
Pašalić u novinama tvrdi da danas raspolaže istom imovinom koju je imao i prije deset godina, umanjenom za automobil “zastava 128”, koji je prodao. Njegova žrtva za Hrvatsku – osim okrnjene časti, ugleda i dostojanstva – dobiva na taj način i opipljive materijalne dimenzije. Neki ljudi se za automobil – kakav god bio – mogu emotivno vezati kao za brata.

STUPAC TJEDNA: UBOJSTVO ANĐELE BEŠLIĆ
Mučko ubojstvo sedamnaestgodišnje Sinjanke Anđele Bešlić ne pripada isključivo kategoriji zločina iz područja forenzičke psihijatrije. Slučaj je i drastična potvrda činjenice da u pojedinim zonama hrvatske države policija, državno odvjetništvo i sudovi funkcioniraju samo simbolično. Po analogiji s pojedinim zemljama trećega svijeta, i u Hrvatskoj postoje enklave de facto izolirane od zakona u kojima teroristi i banditi raznih profila nekažnjeno rade što im padne na pamet, u koje se dolazi na vlastitu odgovornost i gdje stanovnici trajno egzistiraju u manihejskome odnosu prema zlu kao svojoj društvenoj konstanti.
Pavao Bulj, na primjer – jedan od počinitelja zločina o kojem je riječ – poznati je lokalni razbijač, narkoman i preprodavač droge kojem u razvoju specifičnih životnih sklonosti impresivan policijski dossier nije bio nikakva smetnja. Brat Ivana Bulja, prvoosumnjičenoga za ubojstvo djevojke, sudjelovao je prije četiri godine u umlaćivanju čovjeka iz nacionalističkih pobuda, i na slobodi neometano čeka da se zločin “zaboravi”. Sinjska policija evidentno funkcionira kao višegodišnji talac jedne delinkventsko-homicidne obitelji. Na drugoj strani, ta obitelj se – u uvjetima u kojima su šovinizam i brutalnost promovirani u visoke nacionalne vrijednosti – znala izvrsno politički pozicionirati.
Ubojica Ivan Bulj “ugledni” je član desničarske udruge HKDU, koja u Sinju sudjeluje u podjeli vlasti. Potvrđeni alkoholičar i incidentan tip, bio je urednik lokalnoga radija, član nekakve udruge za međunarodne odnose i istaknuti aktivist alkarskoga društva koje se – kako je poznato – agresivno zalaže za rušenje legitimne državne vlasti i opću amnestiju osoba optuženih za ratne zločine nad srpskim civilima. U tom kontekstu, Bulj je osebujna personifikacija kolektivne shizofrenije kakva determinira hrvatsku desničarsku scenu. Pripadajući sredini koja ubojice tretira kao heroje i javno opravdava sve vrste zločina – od mučenja u Lori do likvidacija u Gospiću – ako su počinjeni u ime nacije, Bulj je luđački konzekventno i vlastite mračne instinkte uzdigao na isti rang tolerantnosti.