Nenad PolimacOKVIR
‘PAVILJON 22’ – ŠOKANTNE IZJAVE O 1991. GODINI
Tomislav Merčep tvrdi da u zbivanjima oko Pakračke Poljane uopće nije sudjelovao, Zvonimir Trusić neskriveno prijeti svakome tko se uopće usudi propitkivati o opravdanosti ‘sabirnog centra’, a Stjepan Spajić izjavljuje kako je svatko tko je tamo stradao i zaslužio smrt

Nacionalov filmski kritičar analizira ovogodišnje Dane hrvatskog filma, koji su, iako budžetirani samo s 400 tisuća kuna, i po igranim filmovima i po živosti bili neusporedivo zanimljiviji od prošlogodišnjeg festivala u Puli Žiri 11. Dana hrvatskog filma, već tradicionalne zagrebačke smotre koja svakog proljeća predstavlja godišnju produkciju domaćeg dokumentarnog, eksperimentalnog, animiranog te kratkog i srednjometražnog igranog filma (cjelovečernji igrani filmovi rezervirani su za pulski festival), nije imao smisla za atrakcije. Zasigurno najviše pažnje tijekom proteklog tjedna izazvalo je prikazivanje jednosatnog dokumentarca Nenada Puhovskog “Paviljon 22”, u kojem se autor pozabavio iznimno neugodnom epizodom iz novije hrvatske povijesti: godine 1991. tzv. pričuvne snage MUP-a predvođene Tomislavom Merčepom, Zvonimirom Trusićem i Stjepanom Spajićem pretvorile su jedan paviljon na Zagrebačkom velesajmu u sabirni logor u koji su trpale “sumnjivce” uglavnom srpske nacionalnosti, odakle su ih odvodile na likvidaciju u Pakračku Poljanu. Puhovski evocira taj slučaj uz pomoć izjava ključnih aktera – kako Merčepa, Trusića, Spajića, tadašnjeg šefa policije Ivana Vekića, kontroveznog egzekutora Mire Bajramovića (njegov intervju Feralu o zbivanjima na Pakračkoj Poljani svojedobno je izazvao pravu senzaciju), tako i političara koji nisu odobravali što se zbivalo na Velesajmu – Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Živka Juzbašića i Zdravka Tomca. O političkoj klimi tog vremena govore i odvjetnik Anto Nobilo te redateljev brat, predsjednik HHO-a Žarko Puhovski. “Paviljon 22” zapravo je dokumentarni mozaik koji čine “talking heads”, a njegova je vrlina da svaki od sugovornika vrlo precizno definira svoju poziciju. Pravo je čudo kako ih je Puhovski na to uopće naveo: Merčep, na primjer, pere ruke od tih zbivanja, tvrdeći da u njima uopće nije sudjelovao, Trusić neskriveno prijeti svakome tko se uopće usudi propitkivati o moralnoj opravdanosti “sabirnog centra”, Spajić izjavljuje kako je svatko tko je tamo stradao – osim HDS-ovke Marine Nuić – i zaslužio smrt, a Tomac opravdava šutnju tadašnjeg državnog vrha o tim događajima tezom da zbog Miloševićeve agresije nije bilo uputno upozoravati na hrvatski “prljavi veš”.
Izostavljanjem “Paviljona 22” s popisa nagrađenih žiri se, čini se, vodio procjenom da je u pitanju politizirani dokumentarac koji je u stanju uzburkati javno mnijenje u nekoj televizijskoj raspravi, a ne i umjetničko djelo. Osim toga, film ne otkriva ništa što se dosad nije znalo i o čemu se već nije pisalo u domaćem tisku. Vjerojatni minus bila je i činjenica što ništa podrobnije ne doznajemo o žrtvama, nema ni razgovora s obiteljima stradalih, tako da se redatelj postavlja kao novinar koji predstavlja delikatni politički materijal a ne kao umjetnik kojeg zanimaju ljudske sudbine. Ipak, u kontekstu ne baš prebogate hrvatske dokumentaristike zadnjeg desetljeća “Paviljon 22” izdvaja se kao spretno napravljen, uzbudljiv film koji ne zaslužuje ignoriranje i zavrjeđuje bar isticanje za političku hrabrost.
Nevjerojatna je još jedna okolnost. “Paviljon 22” proizvela je producentska kuća Factum koju je osnovao sam Puhovski 1997. i koja je manifestno počela snimati filmove što su iskakali izvan tadašnjeg HDZ-ova duhovnog obzora. Promjenom režima u siječnju 2000. Factum je od nepoželjne postao poželjna institucija, ali je nastavio izazivati neugodnosti (npr. dokumentarcem “Oluja nad Krajinom” pokojnog Bože Kneževića koji je na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma dobio jedak iako ne baš artikuliran odgovor u “Amarcordu 1991-2001.” Pavla Vranjicana). Uz “Paviljon 22” Factum je ove godine imao iznimno jaku postavu i bilo bi u redu da je bar nagrađen kao najbolji producent, no priznanje je ipak pripalo Hrvatskom filmskom savezu, poduzetnom promotoru domaćih alternativaca, koji je producirao i dobitnika ovogodišnjeg Grand prixa, sugestivni filmski esej Osječanina Ivana Faktora “Das Lied ist aus”. U Faktorovu filmu snimke iz Osijeka pod uzbunama namontirane su na tonski zapis iz “Ubojice M” Fritza Langa, na one dijelove u kojima Peter Lorre eksplicira svoju nezadrživu potrebu za ubijanjem. Zanimljivo, hrvatski filmski kritičari nisu bili istog mišljenja kao i žiri: za njih “Das Lied ist aus” čak nije bio najbolji ni u kategoriji eksperimentalnog filma, nego im se više svidio osebujan 5-minutni rad mladog Gorana Škofića “Kuća lutaka”, u kojem se sjekirom nemilosrdno masakrira dječje igračke.
Ponajbolji Factumov film i po sudu mnogih najuspjelije ostvarenje festivala također je jedan jednosatni dokumentarac, ”Život na svježem zraku” Danka Volarića, koji podsjeća na “Novo novo vrijeme” Rajka Grlića i Igora Mirkovića (u mnogo čemu je i bolji od njega), samo što uzburkana politička previranja na prijelazu milenija ne prati u velikim gradovima nego u malome mjestu Đulovcu pokraj Daruvara. Poput Grlića i Mirkovića, i Volarić je sa svojim snimateljem Silvestrom Kolbasom pratio glavne protagoniste (mjesne HDZ-ovce, Srbe povratnike i hrvatske Kosovare) kroz dulje razdoblje, prije i poslije lokalnih izbora (ukupno se snimalo četrdesetak dana) te postigao fascinantan rezultat: povremeno nam se čini da pred kamerama nemamo stvarne ljude nego glumce koji su fantastično uvjerljivo dočarali luckaste provincijalce. Đulovac nam je predstavljen kao hrvatski mikrokozmos – nacionalno mješovito mjestašce u kojem trenutačno vlada primirje, pa se različitosti i neostvarene ambicije prije doimaju smiješnima nego prijetećima, međutim, tko zna u što bi se sve to moglo izroditi u nekom idućem političkom potresu.
Grand prix je jednako tako mogao završiti i u rukama Gorana Trbuljaka, poznatog hrvatskog konceptualnog umjetnika, filmskog snimatelja i grafičkog urednika, koji je odlučio napraviti svoj prvi animirani film. Kao što nekad ni Vatroslav Mimica nije imao puno veze s animacijom, ali je uspio režirati nekolicinu animiranih klasika, tako se i Trbuljak upustio u pustolovinu u kojoj nije sam proizvodio pokret (animatori su mu bili Zvonimir Delač i Tea Igrec, a snimatelj Tomislav Gregl), međutim, za razliku od Mimice on je bar vrstan crtač. Film “Svaki dan je za sebe – svi zajedno nikad” inspiriran je radovima legendarnog Vlade Kristla, minimalistički je koncipiran, iznimno elegantnog crteža i fine crno-bijele fakture. U samo sedam minuta u prvom planu dvojica kavopija u nekom kafiću gutaju novine, dok se kroz otvorena vrata nazire život – isprva ne bog zna kako uzbudljiv, a kasnije sve dinamičniji. Naposljetku se pojavi i lopov koji iz susjedne kuće ukrade sliku (Kristlov crtež), a kad shvati da od njega nema nikakve koristi, vrati ga natrag. Trbuljak bar nema iluzija o tome kakvim se poslom bavi!
Je li bilo još kandidata za Grand prix? Možda “Bil jedon” Hrvoja Hribara, čudan 45-minutni hibrid dokumentarnog i igranog filma, koji povremeno podsjeća na stare hrvatske dokumentarce poput “Tunolovaca” Branka Belana te inscenira prizore u stilu socrealističkih žurnala. Riječ je, međutim, o potpuno modernističkom radu koji počinje pričanjem priče (kao u “Noći svetog Lovre” braće Taviani ili “Priče o mladićima i djevojkama” Pupija Avatija), nastavlja se izlaganjem sudbine Višanina koji je odlučio sve založiti kako bi kupio mrežu za lov ribe, a završava padobranskim letom mjesnih hipija i vizualnom himnom otoku na kojem se odigrala radnja. U filmu se govori viškim dijalektom, pa su hrvatski podnaslovi bili i više nego dobrodošla dosjetka. Nakon serije “Novo doba” koja mu je više odmogla nego pomogla u karijeri, “Bil jedon” afirmira Hribara kao zanimljivog redatelja koji bi s malo više koncentracije mogao ostaviti i puno snažniji trag u hrvatskoj kinematografiji.
Budžetirani sa samo 400 tisuća kuna (od čega jedna četvrtina odlazi davatelju dvorane i suorganizatoru Zagreb filmu), Dani hrvatskog filma neusporedivo su zanimljivija i življa priredba od pulskog festivala. Problemi te smotre i više su nego očiti. Program je predugačak (20 cjelovečernjih projekcija u tjedan dana) i osobito zamoran kad su na njemu dokumentarci već prikazani na HRT-u, selekcija natjecateljskog djela trebala bi biti neusporedivo stroža, a besplatan ulaz u dvoranu Kinoteke plaća se time što gledatelji ulaze i izlaze kad im se prohtje, ovisi o tome jesu li njihovi znanci surađivali na nekom filmu ili ne (kad bi ih se natjeralo da kupe ulaznicu, zasigurno bi se drukčije ponašali).
Što je najparadoksalnije, ovogodišnji srednjometražni igrani filmovi – po načinu na koji se glumci u njima ponašaju i govore – bili su neusporedivo zanimljiviji od svega što smo prošle godine vidjeli u Puli. “Ravno do dna” Gorana Kulenovića (s izvrsnom crno-bijelom fotografijom Marija Sablića) zgodna je vinjeta o nedjeljnom jutru u gradu koje završava dvostrukim ubojstvom (kvari je samo glumatanje Lucije Šerbedžije), “Sigurna kuća” Kristijana Milića prvi je domaći klon Quentina Tarantina (bolje i to nego “Polagana predaja”), a “Reci, Saša, što je” Zrinke Matijević (koja je prije dvije godine dobila Grand prix za kratki dokumentarac “Dvoboj”) s malo bogatijom radnjom i življim soundtrackom mogla je biti domaća verzija beogradskih “Munja”. Svaki od tih filmova lako bi prerastao u cjelovečernji, samo što bi tada umjesto sadašnjih četiri-pet morao imati bar stotinu ideja, no to nije tako nedostižno. Pogledajmo problem i s druge strane. Svake godine na pulskom se festivalu prikaže nekoliko filmova koji stoje i više od milijun eura, a u kinima diljem Hrvatske ne skupe ni tisuću gledatelja. Nije li pametnije ukinuti takvu produkciju (ili pustiti u rad samo one projekte koji jamče kakvu-takvu gledanost ili eventualnu reprezentativnost) i umjesto toga stimulirati ovakve srednjometražne zafrkancije. Ionako i prvi i drugi jedinu publiku nalaze na malim ekranima, a ovi s “Dana hrvatskog filma” puno su jeftiniji i neusporedivo su zabavniji.