Kad se u našoj kući u Makarskoj govorilo o tripicama, činilo se to tiho, sramežljivo, gotovo sumnjičavo, kao da se došaptava o nekom jelu koje nije pristojno kuhati i zato se uglavnom ne kuha, ali se jede, i to s užitkom, ipak kriomice, nastojeći zatrijeti svaku primisao da naša kuhinja ima ikakve veze s tim dijelom iznutrica. Kao da se uz kravlji ili juneći želudac, od kojeg se pripremaju prave tripice, krije nekakav sraman, nezgodan sadržaj i koji, ma koliko bio ukusan i plemenit u svom gustom šugu, ipak ne dolikuje kući u kojoj velika jela vladaju posuđem i stolovima. A svi su voljeli tripice, osim mene, kojemu se u djetinjstvu to jelo, koje danas pripremam s osobitim uživanjem, jednostavno gadilo. Pa ipak, zbog opće šutnje o tripicama, nepravednom igrom sudbine morao sam ići s porcijama po tripice u nekoć po tom jelu glasovitu krčmu “Mali Mornar” i nositi kući tada još mrsku spizu pritajenim ljubiteljima goveđih želudaca, nonu i noni. Oni su me dočekivali s nestrpljenjem, koje nisu pokazivali nego je brže-bolje trebalo odnijeti jelo u kuhinju, dati da se podgrije, sa što manje vidljivih kuharskih poteza i ne daj bože mirisa, te onda tiho sjesti za stol među nestrpljive ukućane kao krivac za neki posebno izazvani porok koji svi kriju, a kojemu se svi vesele. Osim mene! – Stavi malo sira, promrmljala bi moja none ne spominjući tripice, a nono je, inače razgovorljiv za stolom, samo šutke klimao i kusao, sve dok ne bi kruhom pomazao već prazan tanjur. Ipak, za utjehu ja bih tih dana umjesto tripica dobio omiljenu teleću bržolicu. Primiren i utješen pošto su tripice jedine bile u stanju obuzdati moju nonu i spriječiti je da me ne prisiljava da kušam i, ma koliko dugo trajalo, pojedem svako jelo, sve do kraja. Takva je bila moć tripica iz djetinjstva o kojima se nikada nije glasno govorilo, a u kojima se uživalo strasnije nego u blagdanskim pečenkama. Tripice su zbog toga bile jedini pravi zavjerenik i revolucionar na našim pomno dotjeranim i opće hvaljenim jelovnicima. Ne znam da li zbog njihove prevratničke i uvijek zatajene naravi, od kada ih nisam mogao podnijeti do kada sam ih i sam postupno pa onda strasno zavolio, tripice su za mene oduvijek utjelovljivale jelo u kojemu uživaju pučki izješe i koje se tamani velikim zalogajima, u ritmičkom prinošenju pretrpanih žlica, s kojih se prije unošenja u usta cijedi terakotni sok, možda nešto svjetliji, kao u blijedo pečene cigle, i ne prestaje se sve dok se ne napuni želudac. Kao da skuhani drob vuče onaj drugi, živi, koji od nepca do trbuha pruža podjednaku nasladu. Od Makarske do Zagreba, od tripica do fileka, od Francuske do Italije, na tom dijelu Europe, sve pod istim imenom tripe, one u meni bude iste slike izjelica, povezanih u tajno bratstvo kojim stoluju Breughelovi ili Boshevi žderonje, kao i prikaze poput Pantagruelove goleme majke Niskokljunke koja je stradala pri porodu orijaškog Gargantuina sina u Rabelaisovu romanu pošto se prije toga nažderala tripica. Kako će o drugim vrstama drobova i njihovih inačica – od janjećih, jarećih, bravećih ili kozjih želudaca – biti riječi kad se ovaj kanconijer okomi na pripremanje dropčića i kulina, važno je naglasiti da sklonost uživanju u ventriculama ili tripicama, antičkim filekima, neprestano traje od stare Grčke do Rima, gdje su želuce punili iznutricama, mesom i začinima, pa onda nasjeckali na kolutove kao debele salame i polagali u aromatične umake. Pa ipak, svoj pravi procvat tripice su doživjele tek u srednjem vijeku. Prema jednoj tržnoj ispravi iz srednjovjekovnog Splita iz 1312., drob i utrobe ovce ili goveda, i to težina od jedne libre, prodavali su se po šest denara, koliko je stajala libra sušene svinjetine, dok je libra čistoga goveđeg mesa bila samo dva denara. Podatak koji dovoljno govori o tadašnjoj pomami za drobovima i gastronomskoj vrijednosti tripica. Drobovi su se dimili iz velikih lonaca u polumraku samostanskih kuhinja i brojni su recepti proslavili mnoge od njih upravo po pripremanju ovog omiljenog jela. Za razliku od onog zavjereničkog i čudnog osjećaja posramljenosti zbog uživanja u tripicama moga nona i none, redovnici i srednjovjekovni žderonje, baš kao i njihovi suvremeni sladostrasni sljednici, hvalili su se sklonošću prema jelima od droba kao i količinom tripica koju su u stanju proždrijeti. Kao da su svi oni spremni da se odmah, samo radi njih rastave sa životom, baš kao njihov vrli uzor Rabelaisova kraljevna Niskokljunka koja se, eto, žrtvovala što zbog tripa, što zbog divovskog sinčića. U srednjovjekovnom Parizu koji je Rabelaisu poslužio kao ogledni primjer, osnovan je čak ceh mesara koji su čistili, parili i pripremali drobove za tripice, a u koji je prema posebnim vrednovanjima ušlo šest najmoćnijih mesarskih obitelji. One su preko drobova i iznutrica stvorile snažan monopol u otkupu, prodaji, ali i u pripremanju tripica koje su se kuhale po strogo propisanoj recepturi i onda, preko izabranih trgovaca, nudile po ulicama medijevalne francuske prijestolnice na zaprežnim kolima u posebnim bakrenim kotlovima. Na dan bi ceh znao prodati i do nekoliko stotina porcija tripica sa šafranom. Jelo koje je kao visoko štovani specijalitet preživjelo sve do danas, proširivši se iz Pariza na južnije pokrajine i Provencu, posebno na Quercy i Albigeois. U Francuskoj su još glasovitije tripice iz Nice, Caena, ali i iz Burgundije, dok su u Italiji najpoznatije one iz Milana i apeninskog sjevera, odakle su križajući vlastite načine pripreme s našima, podjednako tripicama i filekima, gastronomski zaokružile kulinarski krug koji se neprestano vrti opsjedan izješama, gurmanima, sladokuscima i žderonjama, zasjelim pred golemim bakrenim kotlom triparskog ceha uzavrele unutrašnjosti ispunjene kuhanim i sječenim drobovima, u gustom umaku od vlastitog soka, pojačanim suhim mesom i prodornim mirisom muškatnog oraščića iz Azije uvezenom zamjenom za skupocjen srednjovjekovni ili domaći, već rijetki šafran. Pa se opet vidim kako kriomice brzam s porcijama po makarskoj Marinetti, prema “Malom Mornaru”, gdje preuzimam gotove tripice i sam ne govoreći ništa, kao da kuharica Ane ne zna za koga su i tko će ih platiti. Žurim po rubu rive, uz samo more, dok me iz visine prate galebovi, raskriljenih krila, nalik na izrezane trake tripica. U kući za stolom je tiho. Čeka se samo na mene i trenutak kad će zavjereničko jelo biti izneseno na stol. Šutljivo iščekivanje žari iz očiju, od davnina, zamotano u muk, kao glad u kravlji drob, kao slasni užitak, u jelo o kojem se ne govori.

Recepti:
1. Drob na lešo
Dobro očišćen i ispran goveđi ili juneći drob skuhajte u vodi dok ne postane sasvim mekan. Izrežite ga u ravnomjerne tripice pa podlijte maslinovim uljem, posolite, popaprite i začinite dobrom šakom kapara i sjeckanim petrusimulom. Promiješajte i služite hladno.
2. Frigane tripe: Tripe ili tripice koje ste u rezance isjekli od kuhanog junećeg droba uvaljajte u mješavinu brašna i krušnih mrvica te frigajte kratko na masnoći dok ne dobiju zlatnu boju. Pospite tvrdim ribanim sirom i služite uz sauce tartare i nekoliko kriški limuna.
3. Goveđe ili juneće tripice
Dobro očišćeni drob životinje skuhajte u vodi dok ne postane mek. Procijedite, a nešto juhe od droba sačuvajte. Skuhani želudac potom izrežite na centimetar široke tripice. U drugom loncu skuhajte krepki mesni temeljac uz dodatak pršuta ili suhog mesa koje je preko noći odležalo u vodi. Skuhano suho meso narežite na komade. Na masnoći staklasto ugasite sitno sjeckane kapulu i pancetu, dodajte izrezane tripice, malo zajedno tušite te podlijte mesnim bujonom i čašom juhe od droba. Pustite da sve kuha neko vrijeme, a onda dodajte sječak od bijelog luka i mljevenih pomidora tušenih na maslinovu ulju. Ubacite komade suhog mesa i pršuta, posolite po želji, dolijte još bujona i juhe od droba, začinite s nekoliko klinčića, paprom u zrnu i lovorovim listom te kuhajte sve dok tripice dobro ne uguste, a sok postane kremast. Služite vruće s ribanim sirom.