Mate GranićRasprava o Saboru o dinamici privatizacije “Ine” te sporazumi između Hrvatske i Slovenije o NE Krško u kasnim večernjim satima izazvala je burne reakcije oporbe, ali i zabrinutost hrvatske javnosti. Zašto se mijenjao dogovoreni i izglasani dnevni red Sabora? Zašto se o tako važnim temama raspravljalo u gotovo praznoj sabornici prije ponoći? Na ta pitanje treba odgovoriti Vlada, a posebno SDP, jer je sjednicu vodio Mato Arlović, potpredsjednik Sabora.
U HDZ-u se nakon 7. izbornog sabora podjele produbljuju. Javnost s velikim zanimanjem prati događanja, posebno kako će završiti zahtjevi predsjednika HDZ-a Ive Sanadera da gubitnici napuste funkcije. O brzini konsolidiranja HDZ-a ovisit će velikim dijelom i snaga i organiziranost oporbe. Zato će biti zanimljivo pratiti događanja u HDZ-u, ali i u vladajućoj koaliciji, jer rasprave u Saboru pokazuju sve češće razlike između SDP-a s jedne, i HSLS i HSS s druge strane. Sva ta događanja otvaraju prostor jačanju umjerenog političkog centra kao alternative bipolarizmu. Ne bi se moglo još reći da je neposredna predizborna kampanja počela, ali zagrijavanje za nju svakako jest.
BiH je postala članicom Vijeća Europe, istina, uz 79 očekivanja koja treba ispuniti. To je važan korak u stabilizaciji BiH i njenom jačanju kao države. Sarajevski dogovor i Petritschevi amandmani na ustave Republike Srpske i Federacije BiH nisu do kraja riješili odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti svih triju naroda na cijelom teritoriju BiH. Posebno se to odnosi na hrvatski narod i njegovu konstitutivnost. Ali te promjene ipak su korak naprijed. One su znak da se Daytonski sporazum može nadograđivati. Legitimni predstavnici hrvatskog naroda u BiH trebaju se bolje organizirati i postići suglasnost o bitnim pitanjima. Trebaju surađivati s međunarodnom zajednicom u ostvarivanju svojih legitimnih zahtjeva te u tome tražiti i aktivniju ulogu Hrvatske kao potpisnice Daytonskog sporazuma. Javnost nije primijetila da je hrvatska Vlada javno čestitala BiH na ulasku u Vijeće Europe. Stabilna, cjelovita, demokratska i funkcionirajuća BiH velik je interes Republike Hrvatske, ali i hrvatskog naroda u BiH. Jačanje BiH treba biti jedan od prioriteta hrvatske Vlade, posebno hrvatske vanjske politike.

I privatizacija 'Ine' i sporazum sa Slovenijom o nuklearki Krško prevažna su pitanja da bi ih Mato Arlović olako, mimo dnevnog reda i tek u 22.30, uvrstio u raspravu u polupraznom Hrvatskom saboru. Teško se oteti dojmu da je posrijedi nečastan posao‘Ina’

Saborska rasprava (poslije 22.30 sati) te davanje suglasnosti Vladi na odluku o redoslijedu i dinamici privatizacije “Ine”, izazvala je ne samo žestoke reakcije oporbe, nego i duboku podijeljenost i zabrinutost u javnosti, posebno kod neovisnih ekonomista. Točno je da je to jedna od važnih obveza Hrvatske prema MMF-u, ali zar se o toj temi trebalo raspravljati u ponoć, uz promjenu dnevnog reda Sabora?! Ovako izgleda kao da se nešto skriva te kao da se nešto hoće učiniti daleko od javnosti. Nitko razuman ne dovodi u pitanje potrebu privatizacije “Ine”, ali u svakoj demokratskoj državi o tome se pokušava postići najveći mogući stupanj konsenzusa. Potrebno je što veći dio javnosti uvjeriti da se radi transparentno te da su baš taj redoslijed i dinamika privatizacije najprihvatljiviji za Hrvatsku. Jasno je da je riječ o različitim interesima te nikad neće biti moguće postići punu suglasnost, ali Vlada je vrlo malo učinila da se postigne bilo kakav stupanj konsenzusa. Ako bude problema u privatizaciji, a to je moguće i izvjesno, jasno je da je Vlada preuzela golemu odgovornost.

NE Krško

Rasprava o međudržavnom sporazumu o NE Krško održana je također u kasnim noćnim satima, što je apsurd i nezamislivo u bilo kojoj demokratskoj državi svijeta, a posebno u Europi. Danas čak i premijer Račan kaže da su odnosi Hrvatske i Slovenije blokirani. Objektivno nikad nisu bili lošiji od 1991. Oni su rezultat nedostatka strategije hrvatske Vlade u pregovorima sa Slovenijom, nekompetentnosti u nekim pregovorima (npr. o državnoj granici), ishitrenih i nespretnih odluka (npr. zabrana prijevoza nafte i naftnih derivata), ali i tvrde i agresivne pozicije Slovenije u pregovorima. Nespretnosti hrvatske Vlade (naftna afera) idu snažno na ruku Sloveniji da skreće pozornost s bitnih problema (državna granica, Ljubljanska banka) u kojima Hrvatska ima jaču poziciju, na nebitne (prijevoz nafte i naftnih derivata).
Sporazum o NE Krško ima političku, gospodarsku i ekološku dimenziju. Danas kad Slovenija blokira rješavanje problema državne granice (odbija ponovno otvaranje pregovora), ali i obvezatnu međunarodnu arbitražu nakon nesretno i nespretno parafiranog sporazuma o državnoj granici koji je odbacila hrvatska javnost, međunarodnopravni stručnjaci i većina parlamentarnih stranaka (oporbe i vladajuće koalicije), te kad Slovenija blokira bilateralno rješavanje problema Ljubljanske banke, filijale Zagreb, teške 450 milijuna eura (a prema nekim izračunima i 2 milijarde dolara ako se uračunaju redovite i zatezne kamate), zaista nije moguće razumjeti hrvatsku Vladu zašto je dala na ratifikaciju sporazum o NE Krško. Bez jasne strategije i rješavanja svih tih otvorenih bitnih pitanja Hrvatska ne smije ratificirati taj sporazum.
Što se tiče izračuna o NE Krško, tj. s jedne strane dobiti za električnu energiju koju će Hrvatska dobivati do kraja radnog vijeka NE (predviđeno je do 2023. godine, ako ne bude međunarodnih pritisaka, a posebno Austrije za ranije zatvaranje nuklearke), štete koje su nastale jednostranom odlukom slovenske vlade 1998., da ne isporučuje struju, a s druge strane cijena razgradnje nuklearke i cijenom remonta Vlada nije dala nikakve precizne izračune. Mnogi ozbiljni stručnjaci smatraju da je NE Krško trebalo prodati Sloveniji (hrvatski dio). Što se tiče nuklearnog otpada do razgradnje NE Krško, to je poseban politički, ekološki i financijski problem koji Vlada tim sporazumom ostavlja budućim generacijama. Zaista je teško vidjeti županiju u Hrvatskoj koja bi prihvatila nuklearni otpad. Ali ovaj sporazum je potpisan i ne može ga se mijenjati, može ga se samo ratificirati ili ne. U ovom trenutku ratifikacija bi bila strateška i taktička pogreška. Ta odluka čeka Hrvatsku kad-tad, ako hoće zadržati međunarodni kredibilitet, ali nije svejedno kad će i pod kojim uvjetima Hrvatska ratificirati taj sporazum te hoće li ga ratificirati u sklopu ukupne strategije Hrvatske u rješavanju otvorenih pitanja sa Slovenijom. Napominjem da se hrvatski dio u NE Krško može prodati nakon ratifikacije sporazuma Sloveniji ili nekom drugom, tko preuzme sve obveze iz tog sporazuma.