Zoran FerićU posljednje vrijeme nasilje malo više puni stupce novina nego što je to normalno. Izraelci tako u Palestini manifestiraju jedno od osnovnih pravila za generiranje nasilja, a to je da nasilje rađa nasilje i da žrtve nasilja postaju opasni nasilnici. Povijest opterećena nasiljem kao da sadašnjim izraelskim vlastima daje alibi da se i one ponašaju u najgoroj nacističkoj maniri te da čine i prikrivaju masovne pokolje. Narod nad kojim se najstrašnije i najtemeljitije provodio genocid, sada sam provodi taj genocid nad drugima. Trebaju još samo otvoriti koncentracijske logore s plinskim komorama i od tijela palestinske djece praviti sapun kojim bi izraelski militantni vođe oprali svoje ruke pred međunarodnom zajednicom. Odvratan mi je svaki antisemitizam, ali moram priznati da mi je baš zato militantni cionizam još odvratniji.
S druge strane, iz uređene evropske Njemačke, gdje zasigurno postoji vladavina prava i zamjetna društvena disciplina, stiže šokantna vijest da je učenik kojega su izbacili iz škole ubio 14 nastavnika, dvije djevojčice, jednog policajca i samoga sebe. Taj zaista nije bio zadovoljan profesorima i školskim sistemom, a mora da je imao i teško djetinjstvo.
Kad se takvo što dogodi, kao što se potkraj prošle školske godine dogodilo i kod nas, kad je učenik iz pištolja ubio profesora pa sebe, uvijek pomišljam na njegove roditelje. Je li okidač za tako strašne postupke zapravo strah od roditeljske represije? I u kojoj se mjeri potvrđuje to opće mjesto svakog razglabanja o nasilju, bez obzira na to čini li ga pojedinac ili država: da je nasilnik frustrirani jadnik koji u tolikoj mjeri više ne cijeni život da ga može oduzeti i sebi i drugima? I jesu li Ariel Sharon i ovaj njemački mladić malo previše dobivali po guzi?
Ključno je, međutim, što izraelskoga premijera, koji nosi ime poznatog deterdženta, nikakvo sredstvo za pranje više ne može oprati, ni faks ni ariel, a bome ni varikina, njegove će ruke uvijek vonjati na krv. Njemački školski Billy Kid je mrtav jer je, po svoj prilici, presudio samome sebi. Oni su, stoga, na neki način, gotove priče. Formirali su se kao nasilnici, a onima oko njih ne preostaje drugo nego da pokušaju ublažiti posljedice njihova nasilja, ma kako taj zadatak izgledao nemoguć. Sreća je, međutim, da osim onih koji svoj identitet traže u tome da druge lišavaju života, ima i onih koji svoj identitet pronalaze u tome da nasilje sprečavaju i preveniraju.
Čini mi se stoga da je ključna riječ, kad se o nasilju govori, prevencija. Nasilje je teška bolest, nerijetko sa smrtnim ishodom i valja ga prevenirati kao i svaku drugu bolest. Stoga načelno pozdravljam izmjene našega Zakona o kaznenom postupku, čime bi se preveniralo nasilje u obitelji. Ako, naime, prihvatimo tezu da se dobar dio nasilnika zapravo generira u obiteljima, efikasan je način prevencije početi upravo od obiteljske situacije. Zakon kojim bi se zlostavljaču zabranilo da prilazi onima koje je zlostavljao svakako bi pridonosio rješavanju tragičnih i zamršenih obiteljskih situacija, nerijetko prožetih najstrašnijim nasilničkim djelima. Jer nasilje nad djecom svakako spada u ta najstrašnija djela. Doduše, roditelji od svoje djece, ma koliko ih maltretirali, obično ne prave sapun, ali uvjeren sam da mogu prilično pridonijeti da njihovu djetetu padne na pamet praviti sapun od druge djece. Židovske ili palestinske, svejedno.
Međutim, uza svu načelnu podršku ovakvim izmjenama spomenutog zakona, bojim se da tu postoje izvjesne rezerve. One se, u prvom redu, tiču dijela koji omogućuje da se zlostavljač udalji iz stana i u slučajevima kad je taj stan njegovo vlasništvo. Nasilnika valja osuditi ili liječiti, ali se ne smije dirati u ono što posjeduje jer se time krše njegova osnovna prava i jer se država sama time pretvara u zlostavljača. Posebno mi se to čini opasnim presedanom u zemlji u kojoj se za vladavinu prava i ustavne slobode još treba itekako boriti. Osim toga, čini mi se da bi iz takve prakse mogao proizaći niz zloupotreba. Povodom ovakvih prijedloga za izmjenu zakona javno se iznose alarmantni podaci koji bi trebali mobilizirati javnost u borbi protiv nasilja, a nerijetko izazivaju kontraefekte. Jedan od takvih podataka je, recimo, i onaj da je svaka druga žena kod nas izložena nasilju. To bi značilo da je svaki drugi muškarac nasilnik. Takvi su podaci neozbiljni i upućuju na manipulaciju javnim mnijenjem. A u takvoj je društvenoj klimi bilo koga i bilo kada moguće optužiti za bilo što.
Ovako visok postotak upućuje na to da se nasiljem proglašava vjerojatno sve: od pogleda, ružne riječi ili čak aluzije. Zamislite situaciju u kojoj žena prijavljuje muža zbog zlostavljanja jer ju čudno gleda. Čovjeka pritvore, osude, zabrane mu da prilazi ženi i, naposljetku, izbace ga iz njegova stana. A poslije se, recimo, ustanovi da je kratkovidan. Pas, naravno, ne laje zbog sela. Ako se te izmjene Zakona prihvate, a javnost povjeruje da zlostavljanje ima puno perfidnih oblika i da je svaka druga žena uistinu izložena nasilju, bit ću direktno ugrožen. Ja, naime, zlostavljam svoju suprugu pomoću paste za zube. Ona istiskuje pastu uredno, pritišće tubu odozdo prema gore, tako da uvijek ostaje lijepog okruglastog oblika, dok je ja gnječim u sredini, kao seljačina i prava muška svinja. Mojoj dragoj ženi može pasti na pamet da takvo nasilje više ne može trpjeti, i evo mene na Hreljiću s vrećom za spavanje. A tu bih mogao sresti i dobar dio dečki iz svog razreda iz osnovne škole i gimnazije.
Drugi problem pri takvom udaljavanju iz stanova nije načelne prirode, nego psihološke ili psihijatrijske. Uvjeren sam da je većini zlostavljača stan jedina imovina. Ako je on njihov, a ne zajednički, javlja se još jedna dodatna frustracija i osjećaj takvih ljudi da su izloženi nepravdi. A netko tko je ionako sklon nasilju, kad ga pritjerate uza zid, može postati još deset puta opasniji. I miroljubiv čovjek, kad gubi sve, postaje iznimno opasan, a kako ne bi onaj tko prvo pomišlja na nasilje. Bojim se da bi dosljedno udaljavanje zlostavljača iz stanova koji su njihova imovina izazvalo neusporedivo ozbiljnije nasilje koje bi bilo usmjereno prema onima koji bi te odredbe provodili, dakle pravosuđu, ali i samim obiteljima. Bilo bi možda manje pretučenih, ali neusporedivo više ubijenih žena.
Drugim riječima, apsolutno sam za zabranu prilaska i vrlo stroge zatvorske kazne za zlostavljače, kao i za to da ih se za vrijeme liječenja izdvaja iz obitelji, ali se bojim da bi posezanje za njihovom imovinom bilo kontraproduktivno.