Objavljeno u Nacionalu br. 824, 2011-08-30

Autor: Erol Avdović

Gadafijev ključni gaf

Naftni poker

Libijski lider preračunao se misleći da su mu poslovnopolitički savezi sa Zapadom dovoljno pokriće za obračun s prosvjednicima na uzavrelim ulicama

Pobunjenici su u žestokim
borbama potisnuli Gadafijeve snage i osvojili njegov stožerPobunjenici su u žestokim borbama potisnuli Gadafijeve snage i osvojili njegov stožerPrije samo dvije godine, uoči 64. redovnog zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda, najvažnije pitanje za gradske oce New Yorka bilo je gdje će smjestiti golem Gadafijev šator. Amerikanci su razbijali glavu hoće li to biti glamurozni Central Park ili neko privatno imanje poput Rockfellerova. Ne suviše daleko od UN-a, odakle bi egocentrični Moamer Gadafi, do jučer nedodirljivi libijski lider i diktator, mogao neometano brzo doputovati i održati čuveni 90-minutni govor s glavne govornice UN-a, derući pritom javno Povelju svjetske organizacije. Tada je izgledalo kao da jedino on “može sve”. Ili da je dovoljno podmitio svakoga – da se više nitko ne obazire. Samo zbog nafte Gadafiju su “oprošteni” grijesi iz doba kad su ga nazivali teroristom. Ne tako davno, Ronald Reagan ga je prozvao i “pomahnitalim pustinjskim psom”. Ipak, oštećeni su prihvatili velikodušnu kompenzaciju za žrtve bombaškog napada na Pan- Amov let 103, u kojem je 1988. stradalo 270 ljudi. Tako je Gadafi prestao biti persona non grata na Zapadu već početkom 2000. godine. No početkom 2011. u sjevernu Afriku stiglo je “arapsko proljeće”. U Libiji se ta dinamika nije dala zaustaviti novcem.


KAD JE SAD 2006. Libiju skinuo s crne liste terorističkih država i obnovio pune diplomatske odnose s Tripolijem, bio je otvoren put da tadašnja državna tajnica Condoleezza Rice samo tri godine kasnije u Gadafijevu šatoru pohvali Veliku Socijalističku Narodnu Libijsku Arapsku Džamahiriju. Ona je tada istaknula da bi Libija mogla biti “model” koji bi trebalo slijediti u borbi protiv globalnih terorističkih prijetnjih nakon 11. rujna 2001. “zbog odlične suradnje s civiliziranim svijetom”. Gadafi je izgledao kao “naš dečko” među nepredvidljivim Arapima. Prema svjedočanstvu bivšeg šefa antiterorističkog tima u State Departmentu Henryja Crumptona, CIA se udomaćila u Tripoliju. Ondje su američki obavještajci imali redovite sjednice za razmjenu informacija kako bi zajednički pratili operativce Al Qaede. S područja Bengazija, odakle je krenula antigadafijevska revolucija, bilo je najviše dragovoljaca za terorističke akcije tijekom rata u Iraku poslije američke invazije 2003. godine. Nakon američkog popuštanja prema Libiji i zbog niza vlastitih interesa, Francuska, Njemačka i Britanija nisu oklijevale, počele su naveliko poslovati u Libiji. Naftne korporacije Occidental Petroleum i ChevronTexaco, a od 2007. i Exxon Mobil potpisale su unosne ugovore (Exploration and Production Sharing Agreement - EPSA) s nacionalnom libijskom kompanijom (Libya’s National Oil Corporation) da bi u bazenu Gadafijeva rodnog Sirta započeli novo istraživanje i eksploataciju nafte. Dobrodošle su bile i druge zapadne kompanije: Royal Dutch Shell PLC i BP (British Petroleum), Petro-Canada, talijanski ENI SpA, pa norveški StatoilHydro ASA također su bušili libijsku pustinju. Sve te zemlje (osim Nizozemske) sudjelovale su svojim zračnim snagama u barem nekoj fazi NATO-ove operacija protiv Gadafija, odmah nakon 17. ožujka kad je Vijeće sigurnosti UN-a izglasovalo rezoluciju o zoni zabrane letova nad Libijom, koja još traje, ali su se neke zemlje poput Norveške iz tih operacija manje-više povukle. U proljeće 2009. na summitu G-8 najrazvijenijih industrijskih zemalja i Obama se rukovao s liderom tada najbogatije zemlje u Africi, 12. po redu svjetskim proizvođačem nafte – Moamerom Gadafijem. To je učinio i Sarkozy, koji je u Parizu priredio poseban doček za Gadafija. Hrvatski predsjednik Mesić prednjačio je u otvorenom prijateljstvu. U Gadafijevu šatoru u Sahari prije svih se s diktatorom izgrlio bivši britanski premjer Tony Blair, a redali su se i drugi, od Putina do kineskih lidera. Činilo se da mu je posebno blizak Silvio Berlusconi koji mu je javno poljubio ruku nakon dogovora o pomoći u zaustavljanju sjevernoafričke ilegalne imigracije u Italiju. Gadafi je pustio posebne pipke do Washingtona. Tu je lani potpisao ugovor s lobističkom tvrtkom bivšeg spikera u Zastupničkom domu Kongresa Robertom Livingstonom, vrijedan 2,4 milijuna dolara za propagiranje libijskih političkih interesa u Americi. Pet američkih glavnih naftnih korporacija osnovalo je američko-libijsku asocijaciju (U.S.-Libya Business Association) koja je zadužena za dugoročne poslovne interese u toj strateškoj zemlji. I sve je zapravo “isto” i ovog kolovoza, jer ti su američki interesi još aktualni i trebali bi se nastaviti realizirati samo s drugim gazdom, ili više njih – u novoj postgadafijevskoj Libiji. No Gadafi se očito preračunao, misleći da su mu novi poslovno-politički savezi dovoljno zaleđe da se nekažnjeno obruši na prosvjednike na uzavrelim arapskim ulicama. Zapravo, njegovi dojučerašnji “saveznici”, tako su, kao u partiji pokera, u kojoj je Gadafi prvi trepnuo – dobili priliku da iz svega izvuku više koristi, računajući na nove vlasnike očekivanih političkih promjena u Libiji. Oni su već zagospodarili i libijskom naftom. A Zapad se još i iskupio nakon kašnjenja u Tunisu i Egiptu, gdje su zalihe nafte beznačajne: u Libiji su stali na pravu stranu povijesti. Gadafijev pad zapravo je lekcija za povijesne čitanke koju će proučavati studenti i vlastodršci. Ima i onih koji tvrde da je odmah nakon 2001. Gadafi “postao jedno od najvažnijih oružja zapadnog imperijalizma u arapskom svijetu”.

ZATO SU OČEKIVANE reakcije dežurnih ljevičara poput Huga Cháveza, sve do Mahmuda Ahmedinedžada, koji u svakom suprotstavljanju Zapadu i Americi vide šansu za sebe, izvan koraka s vremenom. Gadafi nije bio “antiimperijalistički heroj” kakvim su ga pokušali prikazati, jer je i sam živio kraljevski život imperijalista iako je redovito ljudima zamagljivao oči svojim beduinskim šatorom. Čak i pismo demokratskog kongresmena Dennisa Khucinicha glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu, bez obzira na to koliko ono bilo opravdano, jer traži odgovornost zbog stradanja 85 libijskih civila u NATO-ovu napadu na Zlitan, više miriše na politiku nego na istjerivanje pravde. Jer, bez obzira na interese svih naftnih korporacija, može li itko pomisliti koliko bi civila stradalo od Gadafijeva režima i njegovih plaćenika i koliko bi još godina sve to potrajalo da nije bilo NATO-ove intervencije i da je “arapsko proljeće” u Libiji zaustavljeno. Ako se još poslije Gadafija zaustavi kaos, ovako bi moglo biti bolje.

Vezane vijesti

Naftaški juriš na sjever

Naftaški juriš na sjever

Oko Arktika se steže sve agresivniji obruč vojnih sila gonjen uzbuđenjem koje u krvi nekih vladinih činovnika vrije velikim brojkama. "I u tom cilju… Više

Komentari

registracija
2/6/11

stereo, 30.08.11. 07:01

I sada mi još samo recite da su kako ga vi zovete 'arapsko prolječe' pokrenuli sami Arapi bez utjecaja Zapada.
Nisu se bili sposobni sve ove godine ujediniti, ali su uz malu pomoć napravili 'čudo' na svojim prostorima. Sada će tek vidjeti što je bijeda obično ti prelazi traju i traju i sami imamo prilike to vidjeti ovo traje već cca 20 godina a još ni sve gotovo.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika