Silvio Vujičić renovira svoj radni prostor StudioJedan je od naših najcjenjenijih dizajnera, no njegove modele nećete naći u skupim dizajnerskim dućanima, niti uočiti na nekom od modnih “evenata” koji su posljednjih godina preplavili Hrvatsku. U Zagrebu je, osim Tekstilno-tehnološkog fakulteta, završio i Akademiju likovnih umjetnosti u klasi profesora Miroslava Šuteja, izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i u inozemstvu, no ne može ga se nazvati tipičnim “proizvodom” naših umjetničkih akademija. Silvio Vujičić, modni dizajner i akademski slikar, uporno se opire svim kategorizacijama. U rodnom Zagrebu upravo renovira svoj Studio, multifunkcionalni radni prostor smješten u staroj tvornici tekstilnih strojeva iz 30-ih godina prošloga stoljeća, premda je iza njega radno, ali vrlo uspješno ljeto. U Splitu je, naime, zaživio projekt njegove najnovije kolekcije za Golle&Bosse, a mnogima su još uvijek u sjećanju kostimi koje je osmislio za veliku dramsku produkciju ovogodišnjeg Splitskog ljeta “Hekubu”.

“GOLLY&BOSSY SU bili zainteresirani za neki oblik suradnje pa sam predložio jedan ‘parazit’ dućan u prizemlju zgrade njihova hostela u Splitu, koji naravno ‘nosi’ jednu malu kolekciju odjeće. Novost je u tome da je kolekcija proizvedena s hrvatskim proizvođačima u većim serijama, što omogućava vrlo pristupačnu cijenu, jer orijentirana je na mlađu populaciju čija kupovna moć nije na visokoj razini,” pojašnjava Vujičić. Kolekcija je smještena u osebujno uređenu prodajnom prostoru, svaki detalj, sve do ambalaže, osmišljen je do najsitnijih pojedinosti. No najimpresivnija je aplikacija pročišćenih etnomotiva karakterističnih za dalmatinsko podneblje na svaki od suvremenih odjevnih komada, poput marame, rublja, majica... “Smatram da je hrvatski folklor nevjerovatno začudan, pun magije, bizaran, erotičan i povremeno morbidan te je, radi svega toga, meni toliko privlačan,” pojašnjava autor, koji je ovaj put koristio vektorske prikaze mrtvaca/kostura i dalmatinske igle za kosu, a sve u formi plesa smrti ili kola. Projektu je prethodila ozbiljna i studiozna priprema, sati proučavanja u splitskom Etnografskom muzeju. Na taj gotovo znanstven način Vujičić pristupa svim svojim radovima.

“Kad sam istraživao organske boje i načine bojenja unutar hrvatskoga folklora, dvije sam se godine bavio time. Tako ni u ovom slučaju nisam htio napraviti bilo kakvu kolekciju, važno mi je bilo da bude vezana uz lokalitet i da, ako to netko kupi čak i na nivou suvenira, ima neki smisao viši od pukog tiska čipke. Hrvatski folklor u nas se toliko pogrešno reinterpretira i trivijalizira da mi je nekad neugodno kad se susretnem s kičastim proizvodom kojim se pune dućani, a sve u nadi da poneki turist to smeće odnese kući. Ovaj projekt trebao je biti potpuna suprotnost naivnu prikazivanju kulturne baštine i, zapravo, dokaz da je moguće, čak i u sredini poput Splita, dobiti pozitivan ‘feedback’ na taj proizvod.”

MOTIV IGLE ZA KOSU, predmeta koji danas nije u upotrebi a koji je istodobno ekstremno dekorativan i opasan, Vujičiću je bila poveznica i za rad na “Hekubi”. Zaintrigirala ga je činjenica da je trojanska kraljica upravo takvom iglom Polimestoru izbola oči! A inspiraciju za kostime našao je u samoj arheološkoj lokaciji solinskih Manastira na kojoj je izvođena predstava, napose u elementima s lica mjesta, poput različitih gljivica, lišajeva, određenih plitkih reljefa na sarkofazima... Studija tonske skale flore i faune s lokaliteta, detalj Ahilejeva štita s jedne grčke vaze i struktura ručnoga tkanja tipičnoga za naše prostore, kao i puno suvremenih dorada tekstila u njegovu Studiju, rezultirali su doista impresivnim kreacijama. I nije prvi put da je percepcija dramske, operne ili plesne predstave uvelike određena (i) po Vujičićevoj kostimografiji: tu su, među ostalima, i “Edip” u splitskom te “Glembajevi” u riječkom HNK, “Aladin i čarobna svjetiljka” na Sceni Gorica, gotovo sve produkcije zagrebačkog izvedbenog kolektiva BADco. s kojim ga, veli, povezuje istraživački pristup i jasna koncepcija... Autonomija mu je bitna, bez obzira na zadatosti određenog kazališnog projekta, priznaje da je relativno nefleksibilan oko bilo kakva vanjskog uplitanja u njegov rad.

I pomalo tehno-freek budući da tehnološki želi biti ukorak s najsuvremenijom produkcijom tekstila, a i koristi postupke koji još nisu viđeni. Materija koja već postoji na tržištu najčešće mu je dosadna. Prema ciklusu radova “Ovratnici” jasno je da je rezultat njegove intervencije izuzetan, doslovno neponovljiv, ali može li u tom složenom pristupu materijalu u kojem i od kojeg stvara doći do neuspjeha? “Ja sam neuspjeh i neki propali eksperiment prihvatio kao dobru stvar. Kad dobijem neku ideju za svoj rad mogu donekle ‘programirati’ situaciju, zamisliti što bih htio dobiti. Naravno da se nekad produkcija promijeni, neki uzorci ne ispadnu kako bi trebali, pa se desi određeni ‘obrat’. Na kraju, pokušavam uvijek zadržati neku originalnu ideju, ali unazad par godina shvatio sam da mi nije dobro pričati o radovima dok nisu potpuno dovršeni, jer je do zadnjeg dana njihovo vizualno stanje neizvjesno,” pojašnjava Vujičić svoj osebujan način rada zbog kojeg je Studio pretvorio u novovjeku manufakturu koja ponekad sliči kemijskom laboratoriju.

ISTINSKI “ALKEMIJSKI POLIPTIH”, kako glasi naziv jedne njegove visokoestetizirane instalacije inspirirane Gentskim oltarom, čija konstrukcija još uvijek krasi jednu od prostorija Studija, ali i istoimene knjige o dijelu njegovih istraživanja koju je objavio 2009. i u kojoj, između ostalog, saznajemo i o orgaskom podrijetlu bojila koje je koristio u svojim eksperimentima na tekstilu, od drveta do košenilskih uši. Anorganskim pigmentima, primjerice, pozabavio se nedavno u jednoj njemačkoj tvrtki koja se služi starinskim recepturama proizvodnje, što je rezultiralo izložbom “Unutarnje boje” u Institutu za suvremenu umjetnost u Münchenu. Pigmenti su mu bili zanimljivi utoliko što su mineralnog podrijetla, veoma stabilni i uglavnom – otrovi. No u prostoriji prepunoj epruvetica u kojoj je od svake boje postojalo 30-ak tonova, shvatio je da ne može izabrati pa se odlučio za – crnu i bijelu - neboje i inače karakteristične za njegov stvaralački opus. Kao i nestajanje, prolaznost, dekonstrukcija, budući da je dosta njegovih radova programirano na svojevrsno samouništenje, poput virusa u kompjutoru, zastora koji nestaju u pola sata, boja koje blijede, cvijeća koje se suši... “Mislim da nije riječ o autodestrukciji ili morbidnosti,” kaže, samo je proučavajući povijest umjetnosti shvatio da ima “mali problem” s materijalima poput mramora i granita od kojih su izrađeni grčki, rimski i egipatski spomenici tako da traju par tisuća godina: “Odlučio sam se za materiju bližu današnjem vremenu. Shvatio sam da ne želim raditi trajne stvari, još sam u fazi da odbijam vječnost.”

VUJIČIĆ JE U SEBI uspješno spojio dvojnosti, ljubav prema odijevanju, stilu i modi, umjetnosti. Nije mu problem djelovati na više polja istodobno, veli, sutra bi isto tako mogao biti kuhar - dok god postoji volja i želja za radom. U osnovi je njegove životne filozofije znatiželja koja ga vodi na, za naše prostore, posve atipične načine djelovanja i razmišljanja. Primjerice, kad se spomene riječ moda taj modni dizajner iskazuje vidljivu nelagodu. Problem je u tome što se posljednjih godina dogodila posvemašnja prostitucija tog termina. Vujičić dizajn, pogotovo modni, dijeli na opći i onaj na nekoj drugoj, višoj razini. Nije isto, smatra, ono što radi Yamamoto i H&M - jedno je metafizika, a drugo isplativa masovna proizvodnja. “Volio bih da netko napokon definira što je to moda, jer zasad se time u nas naziva apsolutno sve. Da bi nešto ušlo u tu kategoriju mora imati određenu kvalitetu. A ako je sve moda, onda ja ne radim modu i odbijam se tako nazivati,” konkretan je Vujičić koji smatra da nije negativno što su se u Hrvatskoj u modi počele događati neke stvari, ali jest da su neka vrlo populistička događanja istisnula puno kvalitetnih ljudi koji se ne vide od medijski prenaglašeno popraćenih zbivanja. Da bi eventualni “korisnik” njegovih kreacija došao do njih, mora se malo pomučiti jer ih može nabaviti samo u Vujičićevu Studiju. Elitizam?

PRISJEĆAJUĆI SE kako se prije desetak godina u Bruxellesu gadno napatio dok je našao dućan Martina Mangiele Vujičić pojašnjava: “Radi se o proizvodu koji čovjek mora jako željeti da bi ga dobio. Laka dostupnost polako me počela nervirati. Mi u Studiju jako dugo radimo dok dođemo do određenog ‘proizvoda’ i čini mi se nelogičnim i nerealnim da to izvjesim u Ilici 1 kako bi svaki prolaznik to vidio. Kod ljudi možda postoji strah, nelagoda da dođu u Studio, ali meni je to isto u redu. Ne mora svatko.” Da njegovi radovi “nisu za svakoga” pokazale su i reakcije publike na neke njegove instalacije i performanse. One su različite u Hrvatskoj i u inozemstvu, primjećuje, a razloge vidi u različitim mogućnostima percepcije. S druge strane, Hrvatsku smatra područjem u kojem je lakše doći do radikalne ideje. Kao gostujući profesor u Danskoj često je, kaže, okružen ljudima koji imaju izvrsne produkcijske mogućnosti, ali ne i ideje, jer “društvo je tako dobro uređeno da jednostavno ne postoji provokacija.” I dodaje: “U Hrvatskoj možete napraviti neke izložbe kakve na Zapadu nije moguće, primjerice, raditi s biološki opasnim materijalima, kao što ja radim posljednjih pet godina. To se vani ne može, jer u galerije se neke stvari ne smiju unijeti. Sutra na izložbi mogu postaviti skulpturu i u njoj najveću bombu, dići u zrak pola Zagreba, a nitko to ne bi prije toga znao, jer ne postoje sustavi zaštite. Mi smo još uvijek na razini da umjetnik sve sam donese svojim rukama u galeriju, jer je sutra otvorenje izložbe...” Neprestano se zatiče u situacijama u kojima radi nešto što ne postoji, društveno je neprihvaćeno ili percipirano kao nemoguće. Trenutačno, u sferi njegova interesa nalaze se biostrojevi i samoodrživi sustavi, priprema izložbu u Zagrebu, novu kolekciju... Jedno je sigurno - inspiracije za nova istraživanja Silviju Vujičiću nikad neće uzmanjkati.