Zoran FerićHDZ se nada ove izbore dobiti zato što je pohapsio svoje lopove. A među njima i predsjednika stranke kojega su svi iz predsjedništva pokorno slušali. U hapšenju lopova najviše se pak istaknuo ministar policije Karamarko i tako postao jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji. Zašto? Zato što svi iz aktualne vlasti imaju putra na glavi i nikad se ne zna kamo će udariti Bajić i Karamarko jer su policija i USKOK odjednom postali nezavisni. A za ovakvu vlast nema gore stvari od nezavisnosti policije. No izbori teško da se mogu dobiti samo hapšenjem lopova jer, iako ih ima puno, i njih s vremenom ponestane. Što ako prije izbora ponestane lopova iz vlastitih redova? Tu na scenu stupa Tomislav Karamarko.

Treba kazniti komunističke zločine i pohapsiti preživjele krvnike komunističkog režima. Istraga, koja je trajala deset godina, baš je sada, eto, pri kraju, a na udaru su Josip Boljkovac i Josip Manolić. Lopove iz svojih redova su pohapsili, sumnjivce iz Domovinskog rata izručili su u Haag da netko drugi bude kriv za njihovo procesuiranje, a ostali su im samo mogući zločinci iz doba komunizma. Stranka na vlasti i takozvani desni centar dobro procjenjuju da treba mobilizirati desno biračko tijelo i to onaj njegov stariji dio koji se još sjeća Boljkovca i Manolića kao partizana. Tu, međutim, postoji i jedna mala nelogičnost. Boljkovac i Manolić nisu kao osumnjičeni lopovi iz stranke, divljač za odstrel poput bivšeg ministra Damira Polančeca. Oni su osnivači i bliski suradnici prvog predsjednika Tuđmana.

Stvar, zapravo, izgleda ovako: sadašnja predsjednica stranke dala je uhapsiti bivšeg predsjednika i bivšeg potpredsjednika HDZ-a, a sadašnji ministar policije želi uhapsiti bivšeg ministra policije, a taj bivši ministar je osnivač stranke zajedno s bivšim Titovim generalom. Zaključak: to je stranka u kojoj sadašnji hapse bivše, a njeni su utemeljitelji, ako su pretpostavke iz istrage točne, bivši komunistički ratni zločinci koji su doživjeli metamorfozu u nacionaliste i desničare. I s tim profilom i tom značajnom moralnom hipotekom, u predizbornim kampanjama članovi i simpatizeri te stranke optužuju SDP i njegove kandidate, predsjedničke i premijerske, ni manje ni više nego za obnovu komunističkoga totalitarizma. Pri tome se gospoda iz desnoga centra nisu zapitala jednu jedinu stvar. Zašto, recimo, mogući ratni zločinci iz doba komunizma nisu osnivači SDP-a? Zašto u Remetincu i po ostalim zatvorima ne čekaju suđenje političari i direktori bliski SDP-u ili HNS-u? Zato jer SDP i HNS nisu na vlasti? Moguće. Zato što su to, načelno, poštenije stranke? I to je moguće. No pravo je pitanje zašto se vladajuća stranka odlučila za kampanju hapšenjima?

Po svoj prilici zato što prosječnom hrvatskom građaninu, koji boluje od temeljnog osjećaja nepravde i pokradenosti, koji je već opravdano paranoičan jer svuda, u svakoj instituciji, svakoj općini, školi, bolnici ili policijskoj stanici vidi lopove, hapšenja su jednostavno melem za dušu. Štoviše, problem čini mi se više nije samo politički ili sociološki, on je i medicinski. U ovim uvjetima možda bismo kod hrvatskih građana mogli govoriti o kompleksu pokradenosti. Naime, psihološki i psihijatrijski, kompleks pokradenosti je ozbiljna stvar. On generira konstantno nezadovoljstvo i paranoju. Time se stvara opća klima nepoštenja i niz predrasuda. Prva od njih je opća predrasuda o nepoštenju svih političara, a onda slijede i one prema sucima, liječnicima, policajcima, profesorima. Drugi je kompleks stariji i teže je probavljiv od lopovluka. To je kompleks ubijenih predaka. Priča o njima živi unutar obitelji, prenosi se iz generacije u generaciju i zato se uvijek može obnoviti. Uvijek je mučna jer se otvaraju grobovi i broje kosturi zavezani žicom i lubanje s rupama od metka na zatiljku. I već godinama jedan od najjačih predizbornih aduta stranke na vlasti su mrtvaci.

Nešto kao glasači, ali većim dijelom i kao argument za stalno podgrijavani strah od komunizma koji više nema nikakve realne osnove pa i on postaje medicinski fenomen. Dakako, kažnjavanje komunističkih ratnih zločina nije samo po sebi upitno. Upitan je tajming i svrha. A to što se tako očito radi o predizbornim hapšenjima jednostavno je degutantno i vrijeđa zdrav razum. No vidjeti ljude u lisicama u središnjem dnevniku, opća je nacionalna katarza. HDZ je samo slijedio svoju populističku tradiciju. Ali zašto se nisu i u borbi protiv korupcije odlučili i za masovnije hapšenje SDP-ovih, HNS-ovih, IDS-ovih političara ili ratnih zločinaca iz doba komunizma? Naravno da bi, ali eto, ispalo je da ih nema dovoljno za suvislu balkansku kampanju. Recimo, pokus s kriminalizacijom Slavka Linića još nije uspio. Ali Slavko Linić je svakako u tom smislu slaba karika oporbe, upravo je on jedan od onih oporbenjaka zbog kojih i kruže priče o tome da su svi isti, da je briga za vlastitu korist konstanta hrvatske politike, da ovoj zemlji neće biti ništa bolje ni ako na vlast dođe oporbena koalicija. Međutim, u tom smislu treba biti objektivan i uključiti elementarnu matematiku pa jednostavno izbrojiti koliko osumnjičenih lopova ili potencijalnih ratnih zločinaca dolazi iz HDZ-a, a koliko iz svih drugih stranaka zajedno.