Zoran FerićHrvatsku ovih dana potresa sukob Sindikata i Vlade oko promjena Zakona o radu. I sve to se događa baš na Praznik rada, u zemlji u kojoj upravo rada nema dovoljno, jer je dobar dio radno sposobnog stanovništva nezaposlen. Rad je, dakle, deficitaran, međutim plaća za taj rad još je deficitarnija. Naime, i oni koji rade ne mogu se često pohvaliti nekakvom plaćom. Trebalo bi stoga kod nas uvesti još jedan novi praznik, koji bi se, eventualno, zvao Praznik plaće, pa da se svi mogu pohvaliti nekom pinkom barem jednom u godini. Sabor poslije može izglasati, recimo, i Praznik mesa, Praznik kolača, i Praznik egzotičnoga voća. Tako bi možda većina stanovnika kroz godinu dobila sve kalorije, minerale i vitamine.
A i Vlada bi možda ostala tamo gdje jest: u Banskim dvorima. Ovako, kažu eksperti, loše joj se piše, jer je stabilnost vladajućih direktno povezana s prehrambenim navikama građana. U to se lijepo uvjerila Maria Antoaneta kad je te prehrambene navike komenitrala. Sindikati, naime, u ovome trenutku rade vladajućima o glavi ozbiljnije od haških optužnica, Stožera za zaštitu digniteta i svih smijenjenih generala zajedno, a sve iz jednog jednostavnog razloga: to su njihovi glasači.
Međutim, hrvatska se javnost, kao i mnogo puta u sličnim situacijama, i sada prilično podijelila strastveno zastupajući jednu ili drugu stranu, sindikate ili Vladu, ovisno o trenutnoj poziciji ili uvjerenju onoga tko komentira. Engleski humorist mađarskog porijekla, George Mikes, jednom je , misleći o Englezima, napisao: “Čekanje u redu je strast jednoga naroda koji inače nije strastven.” Mikes, naime, tvrdi da Englez i kad je sam na autobusnoj stanici, staje u red jer to voli. Što pak reći za Hrvate koji su, povijest nas uči, prilično strastven narod? Stajanje u redu pred kazanom sindikalnoga graha njima je dobrim dijelom nametnuto. Strasti su ovdje drugačije. Naime, pored niza različitih visokih i niskih strasti koje vladaju ovdašnjim pučanstvom, jedna se svakako ističe: strast prema podjelama. Te podjele mogu biti političke, socijalne, nogometne, ili kakve druge, ali u ovoj su zemlji uvijek prepoznatljiva i suprostavljena dva tabora: hadezeovci, recimo, ne podnose esdepeovce, hajdukovici dinamovce i obrnuto, desničari ljevičare, Zagorci Dalmatince, siromašni bogate, bogati još bogatije, a svi zajedno još uvijek teško podnose Hercegovce. Trenutno se baš jako ne podnose Sindikati i Vlada.
Sindikalisti i njihovi istomišljenici predbacuju Vladi da je izigrala povjerenje birača, da je sklopila sporazum sa Svjetskom bankom oko smanjivanja radnih prava, a da pri tome nije uključila u taj proces one kojih se to najviše tiče: sve kategorije zaposlenih. Posljednica takvoga rada je i drastičan pad povjerenja, prvenstveno glasača koji su trećega siječnja na vlast doveli Koaliciju. Javljaju se ozbiljna upozorenja da bi je upravo oni mogli i srušiti. I to je, čini se, točno. Izigrati povjerenje u zemlji u kojoj je ono deficitarnije od komadića mesa u sindikalnom grahu, veliki je grijeh.
Oni pak, koji kritiziraju sindikate, predbacuju im da zbog vlastitih interesa i brojnosti članstva i članarina zapravo štite neradnike ili neefikasne radnike koji u okrilju sindikalnih prava nalaze sigurnost koja se sa stanovišta razvoja društva i zemlje ne može opravdati. To su ujedno i argumenti Vlade koja se, kako nam tumače njeni ministri, više zalaže za nezaposlene koje nitko ne štiti, nego za zaposlene koji jedu maksimirski grah i još se bune što nemju kolača. A jedni i drugi su donedavno zapravo stajali čvrsto ukopani na svojim stajalištima te se činilo da neće biti uzmaka ni sa jedne strane. Uključila se čak i teška artiljertija; Goran Granić i Slavko Linić opasno su raspalili po sindikatima, a ovi im nisu ostajali dužni uspoređujući ih s bahatim hadezeovskim oratorima. To je dobra taktika, jer reći pripadniku jedne partije da sliči na onoga iz druge partije, najveća je uvreda. A sve skupa sliči na groteskni pokladno-partijski sukob iz Marinkovićeve priče “Karneval”, koju bih preporučio ministrima kao obaveznu lektiru.
Vlada je tek poslije velikog prvomajskog prosvjeda počela popuštati te su se u novinama pojavili tekstovi o tome kako se ugovor sa Svjetskom bankom i ne mora do kraja realizirati ukoliko se ne postigne sporazum sa sindikatima. Tragično je što Vlada počinje drugačije misliti tek kad im se s ulice pokažu zubi. To su pogubne poruke javnosti koje nikako ne idu u prilog kulture dijaloga, nego samo potiču podjele i ekstreme. Pali, dakle, samo batina i psovka, dok se dijalogom ne postiže ništa. Gluhoća za dijalog već je dugo endemska bolest hrvatske vladajuće elite i dok je god tako, energije će se iscrpljivati u buci i bijesu, na ne u proizvodnji i stvaralačkom dogovaranju.
Jedan od uzroka spomenutih javnih podjela je čini mi se i procjena ljudi koji kreiraju javno mnijenje da tiha većina želi stvari vidjeti crno-bijelo jer je tako jednostavnije. Crno i bijelo su lako porepoznatljivi polovi za populistički odgojenu hrvatsku javnost, a za sve ono sivo, sivkasto i bjelkasto treba drugačiji senzibilitet.
Drugi je uzrok, izgleda, dublje psihološke prirode. Dio ljudi traži krivce za svoju nesreću barem s istom onom strašću s kojom Englezi stoje u redu. Nerijetko je dežurni krivac upravo Vlada, što joj ide i u rok službe. Naime, s praznim želucom teško da se može sagledati širina problema, pa zapravo oni najsiromašniji, koji jedu grah bez mesa, tradicionalno predstavljaju topovsko meso za ovakve rovovske ratove.
U skladu s tim, ovogodišnje su prvomajske proslave u Zagrebu i okolici protekle u znaku čekanja hrane i gladi. U Maksimiru se, navodno, satima čekalo na porciju operetnoga graha koji više izgleda kao tajkunska milostinja, nego sponzoriranje jednog simpatičnog običaja. A u izletištima i restoranima u okolici Zagreba, čekalo se isto tako satima na štrukle, roštilj ili palačinke. Prilično su veliki zagorski ugostiteljski kapaciteti bili meta prave invazije koja je, čini mi se, bila gora i od one na Valentinovo. S tom razlikom što restorane ovoga puta nisu poharali zaljubljeni, nego oni kojima je dosta prosvjeda, politike, sindikata, Vlade, Linića i Granića, pa su se izvezli u pririodu da prošetaju i dobro ručaju. To im se, nažalost, izjalovilo jer mnogi ručati nisu mogli zbog neviđenih gužvi. Fenomen, makoliko da je neugodan kad banete u restoran gladni i žedni, svjedoči o jednom trendu koji čini mi se može biti i optimističan. Sve je više ljudi koji odbijaju da ih se uvuče u postojeće podjele i frontovsku atmosferu. Oni koji vide i sivo i sivkasto, čini mi se, polagano postaju većina. A to se, valjda, zove zrelost birača koja je preduvjet za zrelu vladu.