Objavljeno u Nacionalu br. 338, 2002-05-08

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

FILISTARSKA DRŽAVA I RADNIČKA PRAVA

...

Srećko JurdanaSrećko JurdanaZnače li prvosvibanjske sindikalne demonstracije u Zagrebu i nekoliko drugih gradova da se u Hrvatskoj ponovno – iznenada, “out of the blue” – aktivirao legendarni historijski konflikt “klasnog” i “nacionalnog”, na čijem su proučavanju ešaloni titoističkih ideologa svojedobno osvajali akademske sinekure i gradili partijske karijere? Vjerojatno. Čini se da socijalno-ideološki fenomen univerzalno nazvan radničkim pokretom u modernoj Hrvatskoj definitivno postaje više od igre, bez obzira na to što je zamjenik premijera Goran Granić njegove ulične manifestacije podrugljivo nazvao “sindikalnim showom”, a ministar kulture Antun Vujić – evidentno pod utjecajem cerebralne atake u vidu specifičnoga stilističkoga nadahnuća – skupinu sindikalnih starješina pred ušima dežurnih novinara opušteno atribuirao varijacijama izraza preuzetih iz folklorne ginekologije.

STUPAC TJEDNA: KOOPTIRANJE INTELEKTUALACA U POLITIKU Saborske eminencije Zdravko Tomac i njegov lingvistički deminutiv Zlatko Tomčić iskoristili su nedavno jednu novinsku anketu za lansiranje poziva "intelektualcima" da se "uključe u politiku", jer su i oni navodno odgovorni za državnu krizu pa nije dobro da budu puki promatrači zbivanja. O.K. Hvala na pozivu. Potpisnik ovih redaka ne smatra se doduše nekakvim posebnim intelektualcem - štoviše, taj termin mu ide organski na jetra - ali spreman je pozitivno reagirati na apel Tomca i Tomčića, ako se prethodno zadovolje neki skromni uvjeti kakvi su u političkoj sferi na snazi. Za izravno intelektualno uključenje u politiku i preuzimanje teške nacionalne odgovornosti tražimo, dakle, sve ono što uz taj kuluk prirodno ide: luksuzni stan u zelenome pojasu; službeni automobil i plaćene troškove prijevoza; mjesečna beriva od cca tri tisuće eura; kreditne kartice parlamenta i partije; mirovinu primjerenu plaći. Veličina žrtve koju traži politička profesija ne može se adekvatno naplatiti, ali pravi rodoljubi - nadahnuti svojim saborskim uzorima – zadovoljit će se i s ovih nekoliko malenkosti. Radnička obespravljenost i nacionalistička mitologija

“Robot iz munjare” Granić i njegov kolega “Srebrnjak”, kako je ministra Vujića svojedobno nazvao pokojni feljtonist Veselko Tenžera, mogu se glasno sprdati, ali Marx i Engels u grobu možda tiho nazdravljaju buđenju radničke svijesti u Hrvata, a njima je blizu i Franjo Tuđman, koji bi – da je nekim čudom još uvijek na čelu Instituta za radnički pokret – dobio izniman povod za nova razmatranja svojih starih ideoloških preokupacija. Spomenuti Tuđman esencijalna je točka u hrvatskome aktualnome radničkome kompleksu, ne doduše zato što je kao Titov komesar za proučavanje povijesti štrajkova uspio šezdesetih godina zgrabiti tuđu vilu na Tuškancu, nego prije svega zato što je – na položaju šefa države – nacionalistički fanatizam uspio u kolektivnoj hrvatskoj svijesti nadrediti elementarnim pitanjima egzistencije. Javna spoznaja da Tuđman i njegovi mandarini potkradaju državni proračun, tj. da radnički novac trpaju u svoje džepove i da se na fonu općega pada standarda pretvaraju u veleposjednike bez presedana, bila je inferiorni fenomen u odnosu na nacionalističku mitologiju koja se oko hadezeovskih kradljivaca formirala kao obrambeni psihološki bedem.
Ako je za vrijeme Tita “klasno” – kao nametnuta zajednička ideološka platforma svih “Jugoslavena” – agresivno dominiralo nad “nacionalnim”, s Tuđmanovim nastupom “nacionalno” je počelo uvjerljivo trijumfirati nad “klasnim”: opsjednutost državom i nacijom poglavar je pretvorio u ideološku platformu svoje samovlasti, ležerno usput otimajući višak profita koji su stvarali njegovi mitovima omađijani podanici. Dakako, analiziranje ideoloških mijena na hrvatskim prostorima ponešto je idiotski posao, manje-više ravnopravan predviđanju nacionalne sudbine na temelju međuodnosa Mjeseca (somnambuli), Marsa (pripadnici starog i novog subnora*) i Venere (epikurejci, filistri i pragmatičari).

Vladina kohabitacija s tuđmanizmom

Kao što je na svjetskoj alternativnoj sceni s pojavom musicala* “Kosa” doba Vodenjaka (Age of Aquarius) zamijenilo doba Ribe, tako je na hrvatskoj duhovno-ideološkoj sceni s pojavom Ivice Račana doba nesputane Nacional-euforije zamijenjeno razdobljem egzistencijalističkoga Mamurluka (Age of Hangover). Premda još uvijek u stanju idejne konfuzije, radnici su se – umjesto za visoke nacionalne ciljeve i insignije – napokon počeli spontano boriti za svoje prozaične plaće; nastave li se opisani racionalistički trendovi, mogao bi to biti uvod u lokalnu kulturnu revoluciju astronomskih proporcija.
Za sada, međutim, svjetonazorne promjene o kojima je riječ ostavljaju dojam ograničenosti i kalkulacije. U svome programu izlaska na ulice “čelnici sindikalnih središnjica” – kako društvo sindikalnih šefova nazivaju mediji odani novogovoru – propustili su, pouzdano ne bez razloga, napasti Vladu zbog financijske i političke kohabitacije s tuđmanizmom. Njihove po intonaciji žučljive antirežimske filipike bile su ograničene na kritiku “robovanja Svjetskoj banci” i apstraktno protivljenje najavljenome zakonskome smanjenju radničkih prava. O esencijalnim aspektima hrvatske društveno-ekonomske krize nije izgovoreno ni slovo, kao da je položaj “posloprimaca” – kakav već jest – naprosto proizvod iracionalno lošeg raspoloženja Vlade prema radničkoj klasi.
Ekonomski ultraliberalizam Račanovoga poretka – protiv kojeg su se, ne nudeći nikakvu realističku alternativu, digli sindikati – kombiniran je s ultrakonzervativnim odnosom Vlade prema fenomenu državne pljačke koja je izvedena u razdoblju apsolutne dominacije “nacionalnoga” nad “klasnim”. Hrvatska situacija može se ispravno interpretirati samo u kontekstu tih dvaju izmiješanih principa. Paradoks sindikalnih demonstracija – čiji organizatori jedva da znaju što hoće a uopće ne znaju što neće – vjerno se reflektirao preko podatka da je hranu za sudionike donirao hadezeovski milijarder Ivica Todorić, koji je stvorio trgovački imperij na temelju dvjesto milijuna maraka ekstrapovoljnih zajmova Zagrebačke banke, osvojenih dok je šef Vlade bio Nikica Valentić. Protiv njega nitko nije demonstrirao. Za razliku od Vlade, tajkuni su dobri jer radnicima jednom godišnje daju grah.

Pašalić kao fait accompli

Po uzoru na Ivicu Račana i njegov interesni klub, i pojedini sindikalni predvodnici funkcioniraju u nekoj vrsti tajne nagodbe s hadezeovskim frakcijama. Za njih obavljaju posao ulične destabilizacije Vlade, izbjegavajući koncentraciju na točke koje bi dovele u opasnost hadezeovske vitalne financijsko-političke interese. Ako se Račanov poredak za nešto može optužiti, onda je to prije svega benevolentnost prema tuđmanoidnome naslijeđu koja ekonomske interese radnika i njihove države ugrožava znatno više od sugestija i direktiva Svjetske banke. Osim toga, ona je i preduvjet za slobodnu toleranciju lopova u vlastitim, tj. režimskim redovima.
Vođena lukavstvom Ivice Račana koji je osobno profitirao u svim “tranzicijama” na zapadnobalkanskome teritoriju, Vlada se ne bavi porijeklom imovine Ivića Pašalića; Pašalićeve dionice i devizne račune ona tretira kao svršenu činjenicu, a radnicima u isto vrijeme najavljuje stezanje remena. Ne provjerava legalitet poslovanja Pave Zubaka, koji je nakon nekoliko sati razgovora s Tuđmanom i njegovim savjetnikom od vlasnika automehaničarske radionice postao automobilski veletrgovac i jedan od najbogatijih ljudi Europe. Ne bavi se imovinom Miroslava Kutle, koji je financijsku sigurnost za sebe i svoje prapraunuke platio s godinu dana razmjerno komforne robije. Ignorira podatak da je Ljubo Ćesić Rojs hrvatsku građevinsku operativu pretvorio u svoju privatnu imovinu. Zaboravlja na banke opljačkane putem astronomskih zajmova udijeljenih hadezeovskim predatorima, koji nikada nisu vraćeni. Ne pravi problem od porijekla zaprepašćujućega bogatstva obitelji Tuđman. Od međunarodnih servisa ne zahtijeva povratak novca ukradenog od države. Osigurava državne subvencije za propale tvrtke čiji su “menedžeri” zarađivali i do četiristo tisuća kuna mjesečno.
Na taj način Vlada doduše efikasno potkupljuje saveznike, i kupuje vrlo nestabilno političko primirje sa svojim parlamentarnim oponentima, ali prisiljena je za te profite platiti cijenu u obliku galopirajućega radničkoga nezadovoljstva i ubrzane prinudne rasprodaje državne imovine. Radničke su demonstracije i masovna reakcija na nesposobnost Vlade da se obračuna s ekonomskim banditizmom u državi, bez obzira na to što ih sindikalni predvodnici – iz vlastitih filistarskih razloga – ne žele na taj način javno definirati. Uglavnom: sindikalna pobuna je neartikulirana i oportunistička, jednako kao i režim protiv kojeg je usmjerena.

STUPAC TJEDNA: KOOPTIRANJE INTELEKTUALACA U POLITIKU

Saborske eminencije Zdravko Tomac i njegov lingvistički deminutiv Zlatko Tomčić iskoristili su nedavno jednu novinsku anketu za lansiranje poziva “intelektualcima” da se “uključe u politiku”, jer su i oni navodno odgovorni za državnu krizu pa nije dobro da budu puki promatrači zbivanja. O.K. Hvala na pozivu. Potpisnik ovih redaka ne smatra se doduše nekakvim posebnim intelektualcem – štoviše, taj termin mu ide organski na jetra – ali spreman je pozitivno reagirati na apel Tomca i Tomčića, ako se prethodno zadovolje neki skromni uvjeti kakvi su u političkoj sferi na snazi.
Za izravno intelektualno uključenje u politiku i preuzimanje teške nacionalne odgovornosti tražimo, dakle, sve ono što uz taj kuluk prirodno ide: luksuzni stan u zelenome pojasu; službeni automobil i plaćene troškove prijevoza; mjesečna beriva od cca tri tisuće eura; kreditne kartice parlamenta i partije; mirovinu primjerenu plaći. Veličina žrtve koju traži politička profesija ne može se adekvatno naplatiti, ali pravi rodoljubi – nadahnuti svojim saborskim uzorima – zadovoljit će se i s ovih nekoliko malenkosti.

Vezane vijesti

Bandić i sindikati bez dogovora o ograničavanju plaća

Bandić i sindikati bez dogovora o ograničavanju plaća

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i predstavnici sindikata koji predstavljaju službenike i namještenike, odnosno zaposlenike čije se plaće… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika