U arhivi diskografske kuće Verve čuva se najveća, a vjerojatno i najvrednija zbirka jazz klasika, koja seže od prastarih snimki Dukea Ellingtona i Bennyja Goodmana preko ostavštine Billie Holliday i Charlieja Parkera do radova Charlesa Mingusa, Johna Coltranea, Antonija Carlosa Jobima i drugih velikana 60-tih. Sljedećih dvadesetak godina Verve je živio uglavnom od obnovljenih izdanja i kompilacija, a premda je u katalogu imao i neke naslove iz rock antologije poput prvog albuma Velvet Undergrounda, krug njegovih stalnih kupaca obično su zatvarali vremešni jazz tradicionalisti. S njima je jazz glazba gotovo iščeznula s plesnih podija i sve do kraja 80-ih činilo se da će zauvijek ostati zarobljena u dubokoumnim, ali beskorisnim akademskim raspravama. No dogodio se acid-jazz revival i na tržištu je počela preraspodjela uloga u kojoj su najbolje prošli izdavači koji su se prvi prilagodili afinitetima mlađe publike, neopterećene tumačenjem beskrajnih improvizacija. Dok je Verve još neko vrijeme ostao bastionom tradicionalista, konkurentski Blue Note veoma je brzo ušao na acid-jazz teritorij i zaradio milijune na debitantskom US3 albumu “Hand On The Torch”. Potkraj 90-ih većina acid-jazz izdanja završila je na rasprodajama, ali u međuvremenu se razgranala nova klupska jazz scena, identificirana kao “nu-jazz” ili “future jazz”. Ovaj put Verve nije ostao po strani. Eric Hilton i Rob Garza iz Thievery Corporation složili su izvrsnu bosa nova i jazz kompilaciju “Sounds From The Verve Hi Fi”, a prije nekoliko tjedana predstavljen je i mnogo ambiciozniji projekt “Verve Remixed” u koji je uključena cijela povorka remixera.
Pripreme za ovu akciju trajale su skoro tri godine jer je Verve najprije napravio izbor originalnih snimki, pretežno od svojih najboljih ženskih vokala poput Billie Holliday, Elle Fitzgerald, Nine Simone, Dinah Washington, Sarah Vaughan i Astrud Gilberto, a tek je onda počela potraga za odgovarajućim remixerima. Dakako, svi su se pozvani spremno odazvali tako velikom izazovu.

Easy listening evergreen Willieja Boboa “Spanish Grease” preradili su Richard Dorfmeister i njegovi manje poznati sugrađani Madrid De Los Austrias, a konačni rezultat njihova udruživanja prepoznatljiva je bečka downtempo elektronika provučena kroz disco ritam i dub-funk produkciju. Glas Carmen McRae iz “How Long Has This Been Going On?” uklopljen je u “2-step” ritam londonskog hitmakera MJ Colea, Thievery Corporation su u “Who Need Forever?” napokon došli do toliko željenog remixa svoje brazilske junakinje Astrud Gilberto, dok su Rae & Christian besprijekorno obavili nimalo jednostavnu intervenciju na svima znanoj “Is You Or Is You Ain’t My Baby?”. Newyorški deep-house DJ Joe Claussell prometnuo se u autentičnog jazzera kroz remix Nine Simone u pjesmi “Feelin’ Good”, Dzihan & Kamien dodali su malo orijentalnih začina nenadmašnom vokalu Billie Holliday u “Don’t Explain”, Masters At Work pripremili su materijal za ultimativni klupski hit s 10-minutnom verzijom “See-Line Woman”, a najčudniji zahvat izveo je Tricky, koji je kao pojačanje na remixu “Strange Fruit” (opet Billie Holliday) doveo gitarista Adama Jonesa iz kalifornijskog heavy metal sastava Tool. Odličan prosjek kompilacije “Verve Remixed” neznatno je pokvaren u samoj završnici, no treba priznati da je remixer King Britt imao gotovo nemoguć zadatak jer je podloga za njegov rad bio neinventivni instrumental Tonyja Scotta skinut s albuma znakovita naslova “Music For Yoga Meditations And Other Joys”. Može se očekivati da će starija publika, koja pamti zlatno doba Nine Simone i Elle Fitzgerald, lakše prihvatiti paralelno objavljenu zbirku originala naslovljenu “Verve Unmixed”, ali upravo će se preko novih klupskih remixeva regrutirati jazz podmladak i još jedanput aktualizirati proročanstvo američkog skladatelja Johna Philipa Souse: “Jazz će trajati toliko dugo, koliko ga ljudi budu mogli čuti u nogama, a ne u glavi.”

Badly Drawn Boy – “About A Boy (soundtrack)” (XL / Dallas)

Preklanjskim debut albumom “The Hour Of Bewilderbeast” Badly Drawn Boy osvojio je prestižnu nagradu “Mercury”, ali ipak nije uspio doprijeti do Brit-pop publike odgojene na hitovima Blura i Oasisa. No daroviti kantautor kojeg su britanski mediji obasuli laskavim usporedbama s Beckom Hansenom, ubrzo je dočekao povoljniju priliku za ulazak u društvo hitmakera .Njegov rad na soundtracku za novi film Chrisa i Paula Weitza (“American Pie”), s Hughom Grantom u glavnoj ulozi, zapažen je već nakon singla “Silent Sigh”. Album koji donosi još 7 novih pjesama i nekoliko dopadljivih instrumentala odmah se probio na britanski top 10, a nakon premijere filma Damon Gough može se nadati još većem uspjehu.

Elvis Costello – “When I Was Cruel” (Island Def Jam/Aquarius)

Sve do sredine prošlog desetljeća Elvis Costello pažljivo je čuvao iznimnu reputaciju stečenu u doba new wave euforije, a onda je naglo posrnuo na albumima “All This Useless Beauty” i ” “Painted From Memory”. Uoči premijere “When I Was Cruel” na njegovoj strani ostali su još samo najvjerniji fanovi, ali u ovih 15 pjesama ima više nego dovoljno aduta za povratak na top liste. Sedmominutna naslovna kompozicija sugerira da je Costello barem iz prikrajka pratio novu produkciju elektronske glazbe, a ako baš ne tražite novu “Veronicu” ugodnim se iznenađenjima mogu proglasiti i “Soul For Hire”, “Daddy Can I Turn This?”, a pogotovo “Episode Of Blonde”.

Frederic Galliano & The African Divas (F Communications / Trolik)

Zapadnoafrička ekspedicija Frederica Galliana imala je znatno manje publiciteta od projekta Damona Albarna “Mali Music”, ali pariški jazz-house producent je nakon skoro četiri godine rada na terenu (Mali, Senegal, Niger) zaokružio bolji album od razvikanog frontmana Blura. Gallianu su najviše pomogle njegove “divasice”: Nahawa Doumbia, Hadja Kouyate i Ramata Doussou Bagayoko, a isplatio mu se i angažman brojnih session glazbenika koji su u znatnoj mjeri obogatili elektronske house i broken-beat podloge.
Ovo će možda biti pretvrd zalogaj za “world music” publiku, no zato će ga dugo pamtiti poklonici moderne “africane”.