Kao što se i moglo očekivati od naše javnosti, pojava Petračevih transkripata u beogradskom Nedeljnom telegrafu tumači se nevjerojatno pogrešno. Pravo pitanje od interesa sveopće javnosti jest zašto državni odvjetnik Radovan Ortynski nije nastavio i završio istragu u slučaju Petrač i zašto je spomenute transkripte doturio prijateljskoj štampi tek nakon što je sletio s funkcije koju mu je osigurao vodeći medijski magnat. Novoimenovani glavni državni odvjetnik ovih je dana otklonio postojanje političkih pritisaka i odbio komentirati stavljanje Petračevih transkripata u kontekst političkih obračuna. Bajić je, također, opovrgnuo sukob s policijom, tumačeći da se Državno odvjetništvo i ravnateljstvo policije redovno sastaju, pa se pretpostavlja da jedni drugima ukazuju na međusobne neriješene probleme.
Ortynski je još u prosincu 1999. naložio prisluškivanje Petračevih telefona, a tek 10. svibnja 2001. policiji je poslao zahtjev za opširnu kriminalističku obradu. Policija će se posebnim izvještajem oglasiti 10. travnja 2002., tvrdeći da postoji inozemni element organiziranog kriminala, pa su od Interpola zatražene dodatne informacije. Predmet Petrač, kaže novi državni odvjetnik Bajić, bez ikakva je razloga skupljao prašinu i tek od ovog tjedna počinje intenzivna USKOK-ova istraga o ovom slučaju.
Pojava Petračevih transkripata u Nedeljnom telegrafu tumači se nevjerojatno pogrešno. Pravo je pitanje zašto Ortynski nije nastavio i završio istragu u slučaju Petrač i zašto je spomenute transkripte doturio prijateljskoj štampi tek kad je sletio s funkcije Ako je vjerovati Bajiću, a nema nikakva razloga da tako ne bude, bivši državni odvjetnik jedini zna prave razloge usporavanja istrage nad Petračevim transkriptima. S obzirom na činjenicu da je imenovan na funkciju s koje se moraju kontrolirati sve situacije u kojima je ugrožen državni interes, Ortynski je morao smoći snage i hrabrosti o svim problemima s kojima se suočava obavijestiti izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast, a u slučaju da se oni ogluše, onemogućen da obavlja svoju zakonom utvrđenu dužnost, trebao je podnijeti neopozivu ostavku i o tome obavijestiti svekoliku javnost. Jedino tako Ortynski je mogao ostati čist pred svojom savješću, građanima i državom, čije je interese trebao zastupati, te pred vlastitom profesijom. Zašto Ortynski nije postupio tako i zašto njegova državnoodvjetnička misija nije završila na tako častan način?
Odgovori su smješteni u jednoj jedinoj rečenici: Ortynski je Pavićev čovjek. Koristeći svoju poziciju medijskog magnata, s najvećim brojem izdanja u Hrvatskoj i neviđenom predizbornim podrškom Račanu i Budiši u svojim novinama, Pavić je, kako znaju zagrebački odvjetnički krugovi, uspio Ortynskom ishoditi državnoodvjetničku funkciju. Zauzvrat, ovaj je Paviću trebao osigurati dugoročni lovostaj u slučaju “grupovske” zavjere. Imajući u vidu mogućnost da se čeprkanjem po drugim slučajevima, koji naizgled nemaju veze s aferom “Grupo”, obnovi istraga u nekom drugom kontekstu i naraste pritisak prema istraživanju najvećega hrvatskoga medijskog carstva – Ortynski je, vjerojatno prema Pavićevim uputama, stopirao i sve ostale istrage. Ne čačkajući po ničemu što bi javnost moglo podsjetiti na zataškavanje afere “Grupo” – Ortynski je Paviću osigurao miran san, ako je tako nešto uopće moguće, ali ne i opstanak na funkciji glavnoga državnog odvjetnika. Ortynski je zaštitio Pavića, ali nije učinio ništa drugo, baš kao što do danas nije objasnio tko ga je to, kada i gdje sprečavao u obavljanju tako važne dužnosti.
Onog dana kada je u Saboru smijenjen, u Pavićevu štabu vjerojatno je nastala paklena panika. Pašalić je izgubio na hadezeovskim izborima, Račanu i Budiši se ne piše najbolje, njegova intendantura na Hrvatskoj televiziji gubi konce i živce, nije dobio Treći program, ukratko – njegovo manipuliranje istinom i društvenim interesima u korist vlastitih polako počinje doživljavati svoj logičan kraj. Jedino rješenje bili su Petračevi transkripti, no rezultat je ponovno ravan nuli – njihovo objavljivanje rezultirat će dvjema situacijama koje mu podjednako ne odgovaraju: pokazat će se da Ortynski nije radio svoj posao, a onaj tko dođe na njegovo mjesto konačno će se morati uhvatiti u koštac s istinom. Svako i najbezazlenije istraživanje nastanka EPH-ove imovine dovest će vrlo lako do opskurne činjenice da je on velikim dijelom nastao iz društvenog bogatstva, što ga je nezakonito prigrabio i još nezakonitije prisvojio Miroslav Kutle. U to ime Ortynski će obilaziti Ured visokog predstavnika u BiH, američko veleposlanstvo i optuživati svakoga i sve za vlastiti neuspjeh koji svakim njegovim novim potezom postaje sve razvidniji i porazniji. Ortynski je mogao postati državni odvjetnik jedino uz svog patrona, a to se danas obojici razbija o glavu.
Već po svojoj staroj navadi Vladini i Pavićevi listovi rezignirano konstatiraju da se opet radi tek o sukobljavanju dvaju vodećih tjednika, na čiju se razinu oni, eto, iz svoje provladine i stoga nenovinarske pozicije ne žele spuštati. Svako objavljivanje činjenica, bistrenje politike, dokaza i odgovornosti za kriminalni nemoral to provladino općinstvo smatra notornom gadarijom u koju se oni, baš kao ni Vlada, ne žele petljati. Oni se dvije godine nisu raspitivali za poslove glavnoga državnog odvjetnika – rezultat je vidljiv – dvije godine nakon izbora i silnih obećanja o rasvjetljavanju istine, pretvorbenom kriminalu, ratnim zločinima i organiziranom kriminalu, ponovno smo na početku. Svi su opet sumnjivi, baš kao i prije 3. siječnja. Novinari koji se protive rasvjetljavanju istine nisu novinari nego tek Račanovi ili Pavićevi nosači politike ekvidistance, nerevanšizma i evolucije iz nezakonite u ozakonjenu pljačku.
Podaci koji ukazuju da se Pavić i bivši državni odvjetnik obraćaju inozemnim intendanturama, bojeći se za vlastiti opstanak, i činjenica da su Petračevi transkripti objavljeni u stranim novinama govore o krivnji što je imaju u vlastitoj državi. Činjenica da se više nemaju hrabrosti obratiti hrvatskoj javnosti ne govori ništa o hrvatskoj državi, a puno toga o njima i njihovim poslovima. To pokazuje da im je Hrvatska pretijesna i da se u njoj više ne osjećaju dobro. Da u nju nemaju povjerenja govori i činjenica koliko im je Hrvatska na srcu i koliku su žrtvu spremni podnijeti za izgradnju uređene države: važnija im je funkcija i nepošteno nagomilano bogatstvo nego istina i pravda.
Svaki novi Pavićev potez bit će novi autogol. Objavljivanje Petračevih transkripata iz dana u dan donosi svoje nove rezultate: od odavanja državne tajne do municije za borbu protiv političkih i inih konkurenata polako se kao bumerang vraća onima koji su ga upotrijebili. Najveću uslugu od svega trebala bi imati istina.
Ništa manje koristi ne bi trebala imati ni politika. Skandali koji će uslijediti definitivno će ih podučiti da je to profesija koja se radi za opće, a ne partikularno dobro. Odgovornost s kojom se svakodnevno sve češće suočavaju mora im razjasniti da principijelna politika donosi velike rizike, ali i velike uspjehe. Sasvim suprotno od one koju su dosad vodili i koja ih danas može stajati političke egzistencije.