Javni istup desetero hrvatskih intelektualaca koji su ustvrdili da Vlada više nema podršku slobodnomislećih ljudi diljem domovine, podigao je u hrvatskoj javnosti, pa i u javnim medijima priličnu halabuku. Naprimjer, Slaven Letica ih je u svojoj kolumni u Globusu pokušao krstiti “javnim intelektualcima”, jer da se tako intelektualci legitimiraju na Zapadu. Mene to asocira na javne žene i šekrete. Ali dobro, ako je tako na Zapadu, nemam ništa protiv. Kao što nemam ništa ni protiv javnih žena, a bome ni zahodi mi nisu mrski kad me uhvati potrijeba negdje na ulici.. Prilog o angažmanu intelektualca donijela je prošle srijede i emisija Pola ure kulture. Autorica priloga, Koraljka Kirinčić, zamolila je za komentar i moju malenkost, tako da sam imao prilike vidjeti na televiziji dvije za mene prilično važne stvari: da je vrijeme za proljetnu dijetu i da mi plava košulja dobro stoji. Ono pak što sam govorio ostalo je zbog prirode medija malo nejasno, pa bih ovom prilikom pokušao pojasniti.

Naime, istupu vrlo zvučnih imena, kao što su Sibila Petlevski, dr. Ivo Banac, Boris Maruna, don Ivan Grubišić, dr. Krunoslav Pisk, dr.Josip Bratulić, akademik Ivan Supek, dr. Žarko Puhovski, dr. Nenad Zakošek i akademik Josip Županov, koji u hrvatskoj javnosti predstavljaju i kulturu i pamet i institucije s popriličnim rejtingom, suprotstavio se u svojoj kolumni Slaven Letica s dva načelna argumenta. Prvo, podržao je izjavu dr. Zdravka Tomca, nesuđenog bleiburškog govornika, o tome da se u Hrvatskoj događa nešto jako čudno i da se kao društvo vraćamo u pretpolitičko doba jer se osporavaju političke stranke i parlamentarizam, a umjesto toga nudi “neka Vlada stručnjaka”. Rješenje za nagomilene društvene probleme i frustracije Tomac vidi jedino u jačanju i profilaciji stranaka. Međutim, problem ovakvog razmišljanja je u tome što se prosječnom građaninu i glasaču jednostavno bljuje pri samom spomenu riječi “stranka”, a kamoli da mu se još uzima sat vremena života da bi mu se objasnio neki novi politički program. Nije, međutim, čudno što dr. Zdravko Tomac tako rezonira jer je on stranački čovjek i k tome još stranački čovjek stranke na vlasti, a u svakoj stranci postoji stranačka stega pa se zločestom javnom intelektualcu tajno može reći: “Psssssst!” Pri tome nas se plaši pretpolitikom, kao da je to prethistorija s tiranosaurusima i brontosaurusima. Jer to se, kao, odavno ne nosi, politički je demode i fuj. Međutim, kada civilizacija i historija dotjeraju do apsurda u kojemu se svi pretvaramo u Beckettove i Jonecove likove, onda je svaka prethistorija moguća. Pa i ona s tiranosaurusima u glavnoj ulozi. U tome i jest opasnost.

Drugi Letičin argument kojim se osporava istup intelektualaca je vrlo jednostavan i svodi se na jednu rečenicu: kritiziraju, jer sami žele prigrabiti vlast. Međutim, opće mjesto osporavanja svake kritike vlasti kod nas je upravo ta optužba da svi oni koji kritiziraju, to čine zato što žele doći na vlast. Ono što se pri tome ne spominje, ali se iz takovih tekstova može iščitati, jest da spomenutim kritičarima nije stalo do poboljšanja stanja u zemlji, nego samo do gole vlasti, vlasti koja je sama sebi svrhom pa su, prema tome, isti kao i oni koje kritiziraju.

Ono što mene zanima u tom kompleksu pitanja jest zašto takva argumentacija kod nas uopće može biti uvjerljiva. Ona se, naime, veže za opće uvjerenje da su svi na vlasti isti, pa da su isti i oni koji tu vlast eventualno žele. Pri tome se želja za pozicijom u vlasti svodi na neku vrstu niskih strasti i niskih pobuda. Stvar je zanimljiva. Oni koji su već na vlasti, ili pri vlasti, jer kod nas je i opozicija zapravo pozicija, tobože razotkrivaju svoje kritičare kao nemoralne jer žele biti ono što oni već jesu. Naime, za poziciju i opoziciju sada je najopasnija upravo takva treća opcija zato što su i jedna i druga izgubile podršku većine građana i tu bi većinu jedino nešto radikalno novo moglo mobilizirati da izađu na sljedeće izbore.

Uvjeren sam, međutim, da većini onih koji danas javno djeluju kao neovisni intelektualci nije ni na kraj pameti grebati se za vlast. U prvom redu zato što načelno nisu vlastohlepni, a onda možda i zato što su uvjereni da bi ih tamo žuljalo više nego na leđima dvogrbe deve. Stoga, u kontekstu ovakovih optužbi, upravo ljekovito djeluje izjava Slobodana Šnajdera u spomenutom prilogu iz emisije Pola ure kulture. Čovjek je rekao da se bavi politikom, da pravi politički teatar, da piše političke kolumne, da kritizira vladu i nomenklaturu, ali da svečano obećaje da se neće kandidirati na sljedećim izborima ni za kakvu funkciju. Ovo bi mogla postati univerzalna jezična formula za sve one koji imaju nešto reći o Vladi i vlasti, da se unaprijed ograde, a i da se oni na vlasti ne uplaše neprincipjelne i pretpolitičke konkurencije: U ime Oca i sina i svetogo duha, az javni intelektualac dajem obećanje da se neću kandidirati na sljedećim izborima ni u kakvomu svojstvu i ni za kakvu funkciju, ali socijalna i kadrovska politike Vlade općenito ne valjaju.

Često se u javnim raspravama o intelektualcima i njihovom odnosu prema politici formulira i teza da se intelektualci zapravo ne smiju baviti politikom jer da to zagađuje čistoću njihova poziva i ono što rade. To mi se čini samo djelomično točnim. Naime, uvjeren sam da je, primjerice, onim piscima koji su se odlučili za aktivno političko djelovanje kao ideolozi neke partije, to više škodilo nego koristilo. Njihovo je književno djelo, naime, stavljeno na provjeru koja nije samo literarna i u tom smislu to tom djelu ili opusu može štetiti. Druga je, dakako, pogubnija stvar što partijski ideolozi vlastitu književnost počinju tretirati kao političku propagandu i ona onda prestaje biti književnost.

Međutim, sve se to tiče aktivnoga sudjelovanja u politici, i, pogotovo, participiranju u vlasti. S druge strane, posao je svakog normalnog čovjeka, pa onda i intelektualca ako je normalan, da javno govori o apsurdima i besmislicama koje ga okružuju. Da neku političku opciju podrži ili ne podrži, da je kritizira ili ne kritizira, kao što čini i većina ljudi za šankovima i po tramvajima. A granicu što neki intelektualac smije ili ne smije, ipak povlači on sam. Padaju mi ovom prilikom na pamet lucidni stihovi Tomislava Maretića, doktora za AIDS i pjesnika, koji kaže: “Na crtovlju vjere svatko/ kao notu/ ispisuje svoju visinu.” Čini mi se da ono što vrijedi za božje sfere, vrijedi i za ljudske i međuljudske. Svoju visinu, reakcije, način i djelovanje određujemo sami. A reakcija ovih desetero ljudi, čini mi se, bila je u većoj mjeri izazvana unutarnjom potrebom i nezadovoljstvom, nego žudnjom za foteljama.