Denis LatinČovjek koji se ovih dana javno pita obilježava li uistinu Hrvate “loš državotvorni mentalitet” i koji uz to dodaje: “Svjestan sam da ću zbog ovoga vidjeti svoga Boga, ali ne želim nikomu povlađivati”, suočava nas s još jednom u nizu eskapada vlastite političke i stručne impotencije i nemuštosti hrvatskog premijera. Navodno pred velikim pritiskom javnosti, Račan u Saboru otvara novu raspravu o reviziji pretvorbe u prvih 100 poduzeća. Trebamo iz zatvoriti tri, četiri, ne baš svih sto, tako nekako rekao je Račanov “najteži” ministar Radimir Čačić, najavljujući definitivni obračun s vlastitim lažnim predizbornim obećanjima i prijevarom koji su svojim dvoipolgodišnjim nečinjenjem javno raskrinkali sami koalicijski prvaci.
“Kad je u pitanju pretvorba, zastare ne bi smjelo biti”, iznosi svoje osobno mišljenje predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, dodajući kako se marifetluci u ovom društvu moraju istjerati na čistac. Predsjednik Sabora zabavlja se odmah lansiranom tezom o navodnoj kriminalizaciji HDZ-a, sugerirajući im da to ne shvaćaju kao napad na sebe osobno jer će se javiti sumnje da su i sami za nešto odgovorni.
Istodobno s naglo probuđenom savješću koalicijskih jataka u javnosti se oglasio bivši pomoćnik ministra pravosuđa u Račanovu kabinetu Ranko Marijan, otvoreno se pitajući postoji li u Vladi ijedan pravnik. Marijan, sadašnji sudac Županijskog suda u Zagrebu, reagirajući na Vladinu namjeru da retroaktivno kažnjava sudionike pretvorbe, pa i kad je djelo palo u zastaru, kategorički tvrdi kako nema mogućnosti da se novim zakonima djeluje retroaktivno jer je to civilizacijska stečevina. “Ako je neko djelo palo u zastaru, nije moguće naknadno produljiti rokove zastare i ipak omogućiti kazneni progon. Propisi koji se danas donose mogu vrijediti samo za budućnost”, kaže Ranko Marijan, prepoznajući u Vladinim namjerama politikantstvo koje s pravim namjerama nemaju nikakve veze i koje su usmjerene na dobivanje bodova u javnosti, što nalikuje predizbornoj kampanji.

.Tuđmanokracija

Pretvorba i privatizacija koju je režirao HDZ, uz svesrdnu asistenciju današnje vlasti, a tadašnje opozicije, nesumnjivo je zločin koji se može staviti u istu ravan s posljedicama srpske agresije. Organizirana pljačka društvene imovine u koju su svi građani Hrvatske uložili godine svoga rada i svoje živote, političkim direktivama koje s tržišnim principima nemaju nikakve veze, disperzirana je po političkim kriterijima Tuđmanovoj podobničkoj kasti. Tuđmanokracija je raspodijeljenu društvenu imovinu opljačkala i upropastila, a hrvatski narod, opravdavajući sve to višim nacionalnim ciljevima, ostavila s gaćama na štapu. Nova vlast imala je mogućnost i izbornu obvezu ispraviti sve nepravde, pa i poništiti cjelokupnu hrvatsku pljačku stoljeća. Ona to nije učinila iz vlastitog oportunizma i zbog obveza iz već sklopljenih dogovora s pripadnicima HDZ-ovske pljačkaške elite.
Pretvorbena i privatizacijska pljačka najvećim se dijelom dogodila u doba kad je Hrvatska vodila neobjavljeni rat sa Srbijom pa se spomenuta nedjela, uz dovoljnu količinu političke volje, mogu pravno tretirati kao ratni zločin. Svojim djelovanjem politički su dužnosnici proveli organiziranu pljačku imovine naroda koji ih je izabrao. Oni ne samo da nisu činili ništa da tu imovinu sačuvaju, pravedno raspodijele i njome upravljaju djelotvorno, nego su kršenjem zakona i donošenjem loših zakona, neomogućavanjem funkcioniranja neovisnog pravosuđa i prljavim političkim dogovorima koji su rezultirali sveopćom abolicijom legalizirali pljačku i instalirali je kao normalan model ponašanja. Aktere takvog kriminala trebalo bi sankcionirati i odstraniti iz političkog života. Jedino na taj način hrvatsko društvo može doživjeti dugo očekivanu katarzu i afirmaciju rada i poštenja kao dviju vrhunskih društvenih vrijednosti.
Trećesiječanjska vlast također je odgovorna za zločin prema vlastitom narodu te se razgolićuje pred vlastitim biračima kao lažljiva, prevarantska i neznalačka. Račanu, koji ni jedan potez nije u stanju obaviti kvalitetno i na sveopće zadovoljstvo koje bi uslijedilo nakon što bi se učinci njegove politike materijalizirali, nikada nije bilo stalo do istinskog raščišćavanja s hadezeovskom pljačkom. Njegovo je čvrsto uvjerenje da bi se taj nazoviradikalizam srušio na njegovu ionako tananu vlast. Njegovi dealovi s Pašalićem i Tuđmanom obvezuju ga da se unatoč pritisku javnosti suzdrži od bilo kakva progona tuđmanokracije. Čak, štoviše, cjelokupna antipretvorbena kampanja s političkom, a ne pravnom i moralnom motivacijom, vrlo je nalik svojedobnoj Pašalićevoj najavi borbe s kriminalom i korupcijom na sjednicama raznih vonsova i sonsova. Kontekst i tematika su isti, akteri i vrijeme samo nominalno drukčiji.

Laži bez napretka

Račanova vlast takvom političkom antipretvorbenom kampanjom, osim jeftinoće vlastitih političkih trikova, natezanja uzice uvijek jednih te istih političkih dogovora i već legendarne nekompetencije, neinformiranosti i traljavosti, pokazuje i nedostatak bilo kakvog osjećaja za razumijevanje unutarnjopolitičke recesije i apatije. Društvo u kojem ne postoje mehanizmi kojima se ne može ostvariti društvena i individualna pravda anakrono je i neizbježno odlazi u povijest političkih ideja i muzej voštanih figura. Njegova administracija ne samo da nije sposobna štreberski prepisati zadane međunarodne i vanjskopolitičke zadaće nego na planu unutarnje politike nije spremna razračunati se s kriminalom, osposobiti pravosuđe i ponuditi viziju razvoja – Račanu i drugovima to je nužno zlo, a ne jedini smisao njihove misije. Oni bi željeli ostati na vlasti, ne bi se nikomu htjeli zamjeriti, a i htjeli bi da ih hvale – valjda samo oni znaju zbog čega.
Petorka bi htjela sagraditi veliku kuću, ali na lošim ili nikakvim temeljima. To je u građevinarstvu nemoguće, a zašto bi bilo moguće u politici, gdje su potresi češći i razorniji.
Kad se tako sagledava dvoipolgodišnja Račanova vladavina, i uzroci aktualnog statusa quo postaju, kako je on to svojedobno volio reći, transparentni. Dobar kirurg mora odmah djelovati, nožem otkloniti oštećeno i bolesno tkivo. To jest bolno, ali jedino tako može izrasti novo i zdravo.
Hrvatska pretvorba i privatizacija bile su pune laži, opsjena i bez ikakvih tržišnih vrijednosti. Sve što je nakon toga nastajalo bilo je također lažno, prijetvorno, bez rasta i napretka. Svoje pravo na sreću njome nisu stvorili ni Tuđmanovi tajkuni, ni Tuđmanova obitelj, a ni svi oni na čiji se račun i od čije se imovine gradila lažna kula od karata. Račan ju je odlučio graditi ispočetka – epilog je zato lako prognozirati.
Svako upravljanje društvenim razvojem, kreiranjem rasta i planiranje oplođivanja društvenog bogatstva mora imati unaprijed znana i postavljena pravila. Nekad ona mogu davati i loše rezultate. No nakon što su usustavljena u pravila, mogu se promijeniti u bolja i djelotvornija. U Hrvatskoj nikad nije bilo pravila, pa zato nema ni rasta društvenog bogatstva. Vrlo jednostavno i lako shvatljivo – osim onima koji ta pravila ne žele. Zato što bi ona pokazala njihovu pravu vrijednost.