Zoran FerićOmladina Hrvatske ove je godine slavila Titov rođendan. A i vježbali su kao na sletu. Iako su se, kad se bolje pogleda, vježbe malo razlikovale. Bilo je manje plesa, cupkanja i vježbi s bakljama, a više valjanja po zemlji, pokazivanja sisa i petljanja s prstom po ždrijelu. Naime, priča o “Norijadi” gotovo da se poklopila s bivšim praznikom: Danom mladosti. U ona prošla vremena toga smo dana obično gledali omladinu Jugoslavije kako vježba u čast Titova rođendana. Ni to nije bilo nešto osobito, ali prošle subote na naslovnim stranicama dnevnih novina gledali smo omladinu Hrvatske kako se valja po zemlji, a neki su izgledali kao da pasu travu. Možda bi mogli dobiti ulaznu vizu za Novi Zeland, kao ovce. Tako bi riješili mnoge probleme. I svoje i naše. Tragično je, međutim, što je jedan od njih završio na dnu bazena bez vode. Kad sam bio mali i kad bih se uplašio da ne padnem s nekog zidića ili klupe, govorili su mi: “Ne brini, nećeš dalje od zemlje”. Nesretni maturant osječke matematičke gimnazije u onom ludilu opovrgnuo je tu banalnu poslovicu i neospornu fizikalnu situaciju: spustio se niže od zemlje. Sve do bazenskoga dna. Trebalo bi sada, možda, edukativno zaključiti kako se niže od dna ne može, ali i dno je dovoljno nisko. Problem je u tome što se, čini mi se, i kao društvo nalazimo blizu dna. Ovogodišnja “Norijada” to je jasno pokazala.
Obično se, kad je “Norijada” u pitanju, iznose cifre i moralistički komentari. Cifre se tiču materijalne štete, a moralistički komentari one duhovne i civilizacijske. Mene bi, recimo, zanimao jedan drugi podatak. Čisto onako, informativno i metaforički. Koliko iznosi ukupna zapremnina i težina izbačenog želučanog sadržaja u noći s petka na subotu. Toliko povraćanje ne može biti bez vraga. Mora mu, valjda, prethoditi i poprilično gađenje.
Ovo dakako ide u prilog tezi da divljanje za vrijeme “Norijade” nije bolest sama, nego simptom. Pokazatelj jednog opasnog društvenog oboljenja. Ja bih ga nazvao sindromom trenutka. Naše je živote zahvatila stihija. Sve se manje misli i planira, jer je budućnost nesigurna i neizvjesna. Jedino je izvjesno da će budućnosti biti i to nam je sav društveni optimizam. Zaposleni ne mogu biti sigurni da će zadržati posao jer je i situacija u privredi nesigurna. Nezaposleni pak nisu sigurni što će sutra jesti. Čovjek je temeljito nesiguran kad se vozi jer se sve te ljudske nesigurnosti i frustracije manifestiraju i u prometu. Nesiguran je kad kupuje ili prodaje, nesiguran je kad jede jer ne zna što jede. U posljednje vrijeme nesiguran je i kad ode u prirodu jer ga tamo vrebaju krpelji s meningitisom i miševi s groznicom. A sve te nesigurnosti koje, kada ih se ovako pobroji, poprimaju i karikaturalne oblike zacijelo su uzrok opće i čini mi se prevelike koncentracije društva na ono što je sada. Na trenutak u kojemu se ne razmišlja o budućnosti, nego samo jede i pije u sadašnjosti. Nažalost, čak i više pije nego jede. Proveseliti se treba jer tko zna što nosi sutrašnji dan. Tako se ponaša dobar dio ljudi i takve obrasce ponašanja preuzimaju i djeca.
A ovo silno bljuvanje na “Norijadi” zacijelo je povezano s tim kolektivnim nesigurnostima i već je godinama simptom tog glasnog i ne potpuno osviještenoga protesta, koji sve više brine i javnost i društvo. Naime, maturanti su činjenica koju na dan “Norijade” ne može zaobići nitko, ukoliko se zbog posla ne možete zatvoriti u vlastiti stan kao u tvrđavu. Sama činjenica što je divljanje po ulicama bilo naslovna priča gotovo svih važnijih dnevnih novina, govori dovoljno o tome u kojoj je mjeri taj problem postao akutan. I svake je godine, naravno, sve gore. Za vrijeme “Norijade” u gradovima valja uvesti izvanredno stanje. Ove godine se, recimo, spremila policija i hitna pomoć, spremali su se i ravnatelji škola na specijalnom sastanku o norenju, organiziran je i koncert s atraktivnim programom na Jarunu, pripremljeni autobusi, ali ni te umnogome izvanredne mjere nisu pomogle da se grad i ovoga puta ne šokira i ne skandalizira. U Zagrebu je, recimo, demolirano tridesetak tramvaja, u Rijeci sedam autobusa, a razbijanja, tuča, demoliranja i samoozljeđivanja bilo je po svim gradovima Hrvatske.
Na Jarunu je pak protest protiv političkoga pokroviteljstva bio iznimno jasan: zagrebačka gradonačelnica je isfućkana. To je također simptom bolesti o kojoj govorimo, koje smo već dugo svjesni, ali sami sebi izgledamo nemoćni. A da stvar bude gora, nemoćna su i djeca. Ona su, usprkos tome što nas ponekad dovode do bijesa i gađenja, jer pribjegavaju drastičnom nasilju, još nemoćnija od nas. I prilično uplašena. Čini mi se da je jedan od glavnih uzroka tih suludih divljanja gradovima strah od neizvjesnosti koja dolazi. Matura je kraj jedne prilično duge etape školovanja i toga poslije treba nešto sa sobom i učiniti. Sa sobom i od sebe. A društveni pritisci koji ih guraju ka nekoj prilično mutnoj i dvojbenoj ideji o uspjehu, enormno su jaki. Upisati se na fakultet ili ne? Kako se upisati? Raditi? Gdje dobiti posao i što raditi? To je samo dio tih glomaznih egzistencijalnih pitanja na koja u vlastitoj glavi mora odgovoriti svaki maturant i kad je pijan i kad je trijezan. I kada ljubi i kad bljuje.
Drugi problem je također izuzetno težak. Većina djece školu shvaća kao zatvor i neslobodu. A odlazak iz škole valjda budi u njima niz suprotstavljenih emocija i strah što ga u dugogodišnjeg zatvorenika pobuđuje misao na skori izlazak. Jer, kad je o maturantima riječ, svi oni iza sebe imaju dugogodišnju robiju. Pa onda imaju i silnu potrebu da na brzinu i na jedan drastičan način konzumiraju tu slobodu za koju misle da su je konačno dobili.
Treći je problem što su takve “Norijade”, i to sve norije, postale tradicija. Postoji opće uvjerenje da se može raditi svašta i da su demolirani tramvaji i razbijene glave neka normalna cijena koju valja platiti svake godine. “Norijada” tako postaje i protest i obred i inicijacija i ispušni ventil za nagomilane frustracije, a bome i način da se zadovolji onog zlobnog đavolčića koji prebiva gotovo u svima nama.
Možemo, međutim, govoriti o korijenima, uzrocima, čak i krivcima, ali ono što u meni ostaje poslije svake “Norijade” jest tuga. Razmišljam kako su ponekad tužni susreti s onima koji su isto tako divljali, a koje srećem po gradu posve izgubljene, na poslovima koje vjerojatno nisu ni sanjali da će raditi. Pa dok se kao lopov na sporedni ulaz ušuljavam u vlastitu školu, bježeći od brašna i vode djece koju sam gledao četiri godine, s tugom razmišljam o tome gdje ćemo se opet sresti kad njihov ispit zrelosti konačno prođe i kada ih ta zrelost neočekivano pogodi u glavu.