Milan KučanSlovenija je bez jasnog obrazloženja otkazala dogovoreni radni doručak predsjednika Milana Kučana i Stipe Mesića na margini sastanka predsjednika država srednjoeuropskih zemalja na Bledu. Naknadno organiziranje sastanka samo je spašavanje obraza dvojice predsjednika. Nakon dvije diplomatske note sa slovenske strane i jedne s hrvatske, gotovo svakodnevnih incidenata ribara u Piranskom zaljevu, ali i najava još oštrijih, “naftne afere”, slovenske prijave Hrvatske WTO-u u Ženevi i Energetskoj komisiji u Bruxellesu, odbijanje rješenja Ljubljanske banke (filijale Zagreb) bilateralnim putem te problema s ratifikacijom sporazuma o NE Krško i odbijanja Slovenije da ponovno razgovora o sporazumu o državnoj granici ili da prihvati obligatornu međunarodnu arbitražu, ovo je vrhunac krize u odnosima dviju država. Danas su ti odnosi na najnižoj razini od osamostaljenja hrvatske i slovenske države.
Odnosi dviju država nikad nisu bili lošiji i hladniji, ali Slovenija je u stalnoj diplomatskoj inicijativi. Ovih dana je održan sastanak između Williama Perryja, bivšeg američkog državnog tajnika za obranu i posrednika u hrvatsko-slovenskom sporu, oko određivanja državne granice na moru (savjetodavna uloga 1999.) s predsjednikom Kučanom, a Slovenija je aktivno lobirala u Europskom parlamentu te pokušala primijeniti stavove Europskog parlamenta o odnosima između dvije države, posebno oko mehanizama rješenja spora oko granice.
S druge strane, Hrvatska je u posvemašnjoj diplomatskom defenzivi. Hrvatska se uglavnom samo brani te nema jasne i odlučne stavove o trima ključnim pitanjima (sporazumu o državnoj granici, posebno granici na moru, Ljubljanskoj banci – filijala Zagreb te ratifikaciji potpisanog sporazuma o NE Krško). Korijeni tako neodlučne i neaktivne hrvatske politike dvije su velike vanjskopolitičke pogreške. Prva je nepotrebno i nespretno parafiran sporazum o državnoj granici sa Slovenijom (radi načina razgraničenja na moru i nepotrebnog teritorijalnog ustupka Sloveniji), a druga je način donošenja Pravilnika o prijevozu nafte i naftnih derivata kroz Hrvatsku (hrvatska Vlada nije prethodno obavijestila Sloveniju, što bi bila dobra diplomatska praksa).
Slovenija je jedno manje nebitno pitanje, koje je uostalom u nadležnosti Republike Hrvatske, internacionalizirala, kako bi pažnju i međunarodne i svoje javnosti skrenula sa stvarnih problema u odnosima dviju država, posebno duga Ljubljanske banke. Na sve te diplomatske aktivnosti Slovenije gotovo da nema odgovora Hrvatske, a incidentima u Piranskom zaljevu Slovenija pokušava dokazati da ima pravo na nadzor u cijelom zaljevu, što bi joj moglo biti vrlo korisno u budućoj međunarodnoj arbitraži.

Sporazum o granici

Zato Hrvatska mora progovoriti jasno i jednostavno i dobro koordiniranom diplomatskom akcijom. Kako parafirani sporazum o državnoj granici sa Slovenijom (koji nije potpisan te ne proizvodi nikakve međunarodne pravne učinke) ne podržava Hrvatski sabor (osim dijela SDP-a ni jedna parlamentarna politička stranka), hrvatska javnost i međunarodnopravni stručnjaci, hrvatska Vlada ga treba javno otkazati te u Hrvatski sabor uputiti nova stajališta hrvatske Vlade o državnoj granici sa Slovenijom (posebno je značajan onaj dio koji se odnosi na razgraničenje na moru i kopneni dio ulaska u Piranski zaljev). Prije nego što ga uputi u Sabor, premijer Račan trebao bi postići konsenzus svih političkih stranaka, ili barem najveći stupanj suglasnosti o tom pitanju. Tako verificirana platforma u Saboru o državnoj granici sa Slovenijom trebala bi biti podloga za ponovne pregovore sa Slovenijom. Pouzdano se može očekivati da će Slovenija odbiti ponovne pregovore, barem do završetka parlamentarnih i predsjedničkih izbora. U tom slučaju dogovor MUP-ova dviju država iz 1991. o nadzoru nad Piranskim zaljevom i dalje će vrijediti, a dvije države trebaju se čuvati bilo kakvih incidenata na kopnu i moru. O tome se može i treba posebno razgovarati sa Slovenijom jer bi dobar privremeni režim u Piranskom zaljevu bio od velike koristi za obje države.
Nakon što verificira svoje stavove u Saboru, Vlada treba aktivno lobirati u međunarodnoj zajednici za obligatornu međunarodnu arbitražu jer će to znatno ojačati međunarodni položaj Hrvatske. Hrvatska može i predložiti moguće arbitre, npr. Sud za pravo mora UN-a u Hamburgu, ili međunarodni Sud pravde u Haagu, a moguća je i ad hoc arbitraža ako se dvije strane dogovore o arbitru. Nakon toga otpast će bilo kakvi međunarodni pritisci na Hrvatsku i ti problemi neće utjecati na europsku integraciju Hrvatske. Hrvatska treba snažnim diplomatskim lobiranjem objasniti svoje stavove svim relevantnim zemljama i međunarodnim organizacijama u svijetu – EU, SAD-u, Ruskoj Federaciji, članicama Vijeća sigurnosti, OESS-u, Vijeću Europe, regionalnim političkim i gospodarskim inicijativama itd.
“Naftnu krizu” treba riješiti dogovorom dviju država (to su upute WTO-a i Energetske komisije), a pitanju Ljubljanske banke treba čvrsto braniti stavove da je to bilateralni problem dviju država a ne sukcesijski problem. Uostalom, okvirni ugovor o sukcesiji već je u Beču i potpisan.
Ako se dvije države ne mogu dogovoriti o tim pitanjima, moguća je i obligatorna međunarodna arbitraža kao najbolje civilizirano rješenje za dvije demokratske susjedne i prijateljske države.
Što se tiče nuklearke Krško, sporazum je potpisan bez obzira na njegove nedostatke (to je za Hrvatsku zaista velik i bolan kompromis) te proizvodi međunarodno pravne učinke, ali nije ratificiran. Svi su izgledi da Hrvatska od 1. srpnja ove godine neće dobivati struju iz NE Krško, što bi moglo dovesti u pitanje i sam sporazum. Zato je vrlo važno da se Hrvatska dogovori sa Slovenijom o principijelnom rješavanju svih triju problema (npr. obligatorna međunarodna arbitraža za državnu granicu, posebno morski dio te Ljubljansku banku, a istodobna ratifikacija sporazuma o NE Krško). Svoj dio u NE Krško Hrvatska bi nakon toga mogla i prodati, a najzainteresiranija bi vjerojatno bila Slovenija.
Sporazum o pograničnom prometu, koji je ratificiran, treba dosljedno provoditi. Ali za sve te poteze treba odlučna, aktivna i dobro koordinirana vanjska politika Hrvatske koje, na žalost, danas nema.