Objavljeno u Nacionalu br. 825, 2011-09-06

Autor: Damir Grubiša

Ambasadori bez voznog reda

Hrvatska vlada gubi nadzor nad najboljim diplomatima, a istodobno u veleposlanstva šalje nekompetentne ljude

Banski dvori ne koriste diplomaciju radi gospodarskih ciljeva nego samo kao puku reprezentaciju (Pixsell)Banski dvori ne koriste diplomaciju radi gospodarskih ciljeva nego samo kao puku reprezentaciju (Pixsell)Ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković reagirao je na javne kritike u povodu afere koja je izbila u javnosti oko imenovanja (zapravo, neimenovanja) petnaestoro veleposlanika Republike Hrvatske u inozemstvu. Na konferenciji za tisak održanoj 24. kolovoza, Jandroković je, a pridružila mu se i Jadranka Kosor, posredno optužio predsjednika Republike za curenje informacija o imenima predloženih kandidata. No cijela ta afera ne bi ni izbila u javnost da Jandroković i Vlada nisu sami tu aferu iznijeli u javnost, insinuirajući da predsjednik Republike odugovlačenjem, praktički, sabotira jedan važan državnički posao koji mu leži u opisu poslova - imenovanje veleposlanika. Predsjednikovim reagiranjem, sugerira Vlada i njoj skloni mediji, narušen je ugled Hrvatske u inozemstvu.


Međutim, tu je riječ o jednoj poznatoj retoričkoj figuri, a to je zamjena teza - za narušavanje ugleda u ovom slučaju kriva je upravo Vlada, jer ona je iznijela cijeli slučaj u javnost. Naravno da diplomatski zbor u javnosti već mjesecima šuška o zakašnjenju s imenovanjima. No kao što smo vidjeli, za to kašnjenje kriva je ponajprije Vlada jer oteže i s prijedlozima za imenovanje, a neka su mjesta vakantna već duže vrijeme. Ovdje je najzanimljiviji primjer upravo SAD-a, našeg najvažnijeg strateškog partnera i prijatelja.
Kad je Kolinda Grabar Kitarović obavijestila svoju centralu da se natjecala za mjesto pomoćnika glavnog tajnika NATO-a i da je na to mjesto i izabrana, u Ministarstvu vanjskih poslova i u Vladi je, kako nam to opisuju dobro obaviješteni izvori, nastala blaga konsternacija. Mediji su prenijeli šuškanja iz hodnika Banskih dvora da je premijerka Kosor, navodno, bila neugodno iznenađena tom viješću. Uzgred budi rečeno, slično se dogodilo i s prijavom za natječaj Ivana Šimonovića koji se natjecao za mjesto pomoćnika glavnog tajnika UN-a, a njegov odabir također je iznenadio Vladu. Kao da je Vladi neugodno što su na tako istaknuta i važna mjesta imenovani ljudi koji baš i jesu dio političkog establišmenta zemlje!

Riječ je, međutim, o nečemu drugome, o sindromu "gubitka kontrole". Kao da su se premijerka i ministar osjetili povrijeđenima što njihova riječ nije bila odlučujuća i glavna. To je i sindrom "lese majestatis", povrijeđene veličine, a i osjećaj da, možda, gube kontrolu nad dojučerašnjim discipliniranim i smjernim članovima hrvatskog establišmenta. No to, opet, nije jedini slučaj: naši državni dužnosnici, izgleda, misle da se državna moć mora protezati i nad takvim pojedincima, koji se po međunarodnim uzusima slobodno natječu za najviše međunarodne funkcije. Slično se dogodilo kad je Hrvatska ušla u članstvo Vijeća Europe: država je tada zdušno lobirala za izbor svojeg kandidata za suca Europskog suda za ljudska prava, da bi ostala prilično iznenađena kada je za suca izabrana zagrebačka profesorica Nina Vajić, koja se kandidirala mimo državne hijerarhije i - pobijedila. Dakle, to nije prvi slučaj da Hrvatska ostaje zatečena što joj osobe koje imaju stručni i međunarodni kredibilitet izmiču kontroli. No to više govori o poimanju države i o jednom perverznom poimanju vlasti, gdje je vlast - potpuna kontrola nad podanicima i nad onima koji su poslušnici vladajuće stranke. A kad se i ti poslušnici otmu kontroli - onda ostaju zatečeni, iznenađeni i nezadovoljni. I to toliko zatečeni da tek šest mjeseci nakon odlaska Kolinde Grabar Kitarović predlažu njezina nasljednika, iako su o tome obaviješteni pravodobno!

Sve to svjedoči o onome o čemu je Vesna Pusić progovorila u svojem intervjuu Nacionalu prošlog tjedna. Očito u svemu tome nema nikakvog sustava. Neki veleposlanici ostaju na svojim dužnostima i mimo utvrđena mandata od četiri godine, neka veleposlanstva ostaju bez veleposlanika zato što se domaći čimbenici ne mogu dogovoriti ili zato što otežu proceduru imenovanja, a pritom izlazi na vidjelo nešto što se zove "sustavna disfunkcija države". A to je nesposobnost da se donose racionalne odluke u općem interesu i prema ustavnoj i zakonskoj proceduri i da se uredi jedna od upravnih službi koja je, u posljednjih 20 godina, popunjena prema različitim kriterijima, od kojih je jedan nagrada za vjernost, prije negoli stvarna osposobljenost za obavljanje jednog važnog državnog posla. Ilustracija za tu tvrdnju je velika pompa koja se stvorila oko imenovanja "prvih pet hrvatskih gospodarskih atašea", i to na temelju javnog natječaja. To znači da u dvadesetak godina Hrvatska nije realizirala jedan od šest ciljeva svoje deklarirane vanjske politike, a to je promicanje gospodarskih interesa u svijetu.

U sastavu svakog većeg veleposlanstva predviđeno je, po pravilima struke, da postoji i dužnost trgovačkog, odnosno gospodarskog atašea ili savjetnika. Raspisivanje natječaja, i to javnog, za popunjavanje "prvih pet gospodarskih atašea" u Hrvatskoj zapravo je priznanje da takvih atašea, dosada, nije bi bilo! Što znači da naša vlada - ili vlade, koliko god ih je bilo - nisu operativno doživljavale diplomaciju kao praktičnu djelatnost od gospodarske koristi, već tek kao puku reprezentativnu funkciju predstavljanja države u inozemstvu, koja se mahom svodila na organiziranje domjenaka i proslava državnih svečanosti, kontakte s brojnim iseljeništvom, posjećivanje domjenaka drugih i eventualno pridruživanje inicijativama koje su drugi pokretali. Ilustracija za to je, opet, naše dvogodišnje predsjedavanje Vijećem sigurnosti UN-a. Svaka država - predsjedateljica ima pravo predložiti u tom svom razdoblju predsjedavanja "noseću temu" - a mi smo izabrali terorizam kao da je to za nas tema važnija od, recimo, razminiranja ili međunarodne pomoći postkonfliktnoj izgradnji, izgradnji demokratskih ustanova i praksi ili regionalnoj suradnji u regiji koja je bila žrtva tako razornog rata. To su sve elementi koji izlaze na površinu kao slučajevi disfunkcije i lošeg funkcioniranja jednog dijela državnog aparata. Zato, kao što kaže i Vesna Pusić, treba uvesti red i u ovo područje. U slučaju imenovanja veleposlanika, ta procedura konzultacija o najsposobnijim i najkvalificiranijim osobama trebala bi početi godinu dana prije isteka mandata, a morala bi biti dovršena tri do šest mjeseci prije isteka mandata inkumbenta (tj. osobe koja već obavlja tu dužnost).

Što se tiče prijedloga Vesne Pusić da bi mandate veleposlanika trebalo uskladiti s mandatom Vlade, smatram da je ovaj prijedlog razložan. Kad je Barack Obama stupio na dužnost, zatražio je da prije njegova imenovanja svi američki ambasadori u svijetu podnesu ostavku, a predsjednik će sam ocijeniti hoće li tu ostavku uvažiti ili ne, poštujući mandat inkumbenata na koji su oni imenovani. U SAD-u je pritom na snazi pravilo da 30 posto imenovanja budu "politička imenovanja", odnosno imenovanja istaknutih osoba u ingerenciji samog predsjednika, odnosno njegova kabineta, a ostalo su karijerni diplomati. Koje, opet, ne treba brkati s našim karijernim diplomatima koji to većinom nisu, nego su regrutirani ili napredovali mahom prema kriterijima stranačke podobnosti. Zato bi buduća vlada, ako u njoj budu Vesna Pusić i Zoran Milanović, morala uvesti upravo taj princip da na ta mjesta budu imenovani istaknuti stručnjaci, bez obzira na to koje političke boje oni bili. Važno je da su to stručnjaci koji pritom imaju i međunarodnu reputaciju i da svojom izvrsnošću mogu potvrditi kriterije koje ispunjavaju, primjerice, naš predsjednik Republike Ivo Josipović te Vesna Pusić, koja se natječe za buduću ministricu vanjskih poslova, ili naši uspjeli i afirmirani ljudi u inozemstvu - Nina Vajić, Ivan Šimonović i Kolinda Grabar Kitarović.

To znači, opet, uvesti čvrste kriterije za jednu profesiju koja se radikalno mijenja od vremena uvođenja telefaksa i interneta. A za to bi bilo najbolje da buduća vlada utvrdi omjer od 30 posto nekarijernih diplomata koje će ona imenovati na važnija mjesta u inozemstvu i da uvede novu praksu: treba dosljedno primjenjivati instituciju internog natječaja, a bilo bi vrlo korisno kad bi buduća vlada raspisala javni natječaj za, recimo, petnaestak najvažnijih veleposlanika u svijetu, baš kao što je ova vlada raspisala javni natječaj za onih pet gospodarskih atašea. Uostalom, ima li što bolje i što demokratičnije od javnih natječaja na kojima su pobijedili i Nina Vajić, Ivan Šimonović i Kolinda Grabar Kitarović, često i unatoč i usprkos svojoj vlastitoj vladi?

Damir Grubiša je sveučilišni profesor i politički analitičar

Vezane vijesti

Nemiri na Bliskom istoku: Libijski gradovi Benghazi i al-Bayda u rukama...

Nemiri na Bliskom istoku: Libijski gradovi Benghazi i al-Bayda u rukama prosvjednika

Libijski gradovi na istoku zemlje, Benghazi i al-Bayda, pod kontrolom su prosvjednika i opozicije, izvještava portal BBC. Libijske novine Quryna pišu… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika